Uistinu, Petrovac važi za primorsko mjesto u kom su njegovi starosjedeoci, Paštrovići, znali sebi da urede život. Imao je sve. Muzej, galerije, bioskop, biblioteku, parkove. Poslije su stigli na red i supemarketi, Dom zdravlja, apoteke, noćni klubovi, barovi, restorani...I Petrovac se lagano promovisao kao grad.
Lastva, Kastelo, Mleci, Lazaret...: Sa stranica istorije, važi ono da je najstarije ime ovog grada bilo Lastva. Bar se pod tim imenom spominje u Ljetopisu Popa Dukljanina.
A važi i Kastelo, ime nošeno sve do Prvog svjetskog rata, po tvrđavi koju su sagradili Mleci još u 16. vijeku, kada je ovdje bio stacioniran mletački garnizon. U to vrijeme je sagrađena i sanitarna zgrada Lazaret, koja je služila za smeštaj bolesnika i kao karantin u vrijeme epidemija.
Tek, bile su to građevine po kojima je Petrovac bio prepoznatljiv.
Plus, ona dva ostrvceta i mala crkvica Svete Neđelje, koju je podigao jedan moreplovac, u znak zahvalnosti Bogu, nakon sopstvenog brodoloma i spasenja.
A važeća je i priča prema kojoj je Petrovac postojao još u rimsko doba, kao odredište na putu uz jadransku obalu.
Nešto kasnije, svoje mjesto na ovoj teritoriji pronalaze bratstva Suđići, Gregovići, Vukovići i Medini, porodica kojoj se pripisuje špansko porijeklo i koja prilazi pravoslavnoj vjeri. A onda, spominju se i Perazići, Franićevići, oni koji su nestali poput Džamaja i Mainovića, ili oni koji su davno pristigli – poput porodica Đonović, Mijač, Gvozdenović, Pavićević, Pavlović, Sredanović, Kovačević, Vučinić...
A onda, na red su stigle i prve godine Trećeg milenijuma. Tačnije, 2007.
Rasprodaja: I priča čovjek, ne želi da se zaustavlja, veli „kakva korist od novinara“, veli da se sve ovdje odigravalo pred očima javnosti i da ništa nije učinjeno da se to spriječi.
„Znaš, imao sam kuću s pogledom na more. Sada imam kuću s pogledom na ništa. Ispred moje kuće je podignuta zgradurina, mogao sam samo da gledam kako gubim. Stanovi rasprodati, završena priča.
I što mi vrijedi što sam patriotski odolio ruskim eurima kada su prije deset godina došli ovdje da kupuju kuće i imanja. Ništa. I nisu zalud govorili mladi ljudi ovdje, dogodio nam se izliv eura na mozak. A ispalo je da nam se baš to desilo. Poslije toga od skorojevića nisi mogao da živiš. Sve je bilo pobrkano. Svi kriterijumi, standardi...Sve je to pošlo. A skorojevići su i danas dobro živi. Dobro su se nakusali od Petrovca. Sad se oni pitaju. Zakasnio si ti sa ovom pričom.“
Svom sagovorniku skrećem pažnju da sam o tome pisao i 2007. godine, a i nakon toga. Čak nekoliko puta. Ipak, bio je neumoljiv.
„Pa? Što si napravio? Ništa. Svaćaš li ti da kada imaš kuću s pogledom na more koja vrijedi nekoliko miliona i dođe neko i izgradi drugu i zakloni ti pogled, da je taj čovjek tvoj novac stavio u svoj džep? Svaćaš li ti to? I to nije uradio sam, no su mu pomogli opštinski miševi. I što ćeš da napraviš? Pa, u ovoj državi ne možeš ništa. Ma, pusti me čovječe...Sve je pošlo k vragu...“
Dalji razgovor nije bio moguć. Čovjek je samo okrenuo leđa i nastavio putem uz ulicu. Uz taj, ustanovljeni gorak ukus nepravde koja mu je pričinjena.
Bilo je što je bilo: Nedaleko od plaže, u jednom kafeu, jedna sredovječna dama pristaje na razgovor. Kaže da se zove Savka Vatić, da je iz Podgorice i da je ovdje, zapravo, dođoš.
„Moji su ovdje, nedaleko, u jednom selu, kupili zemlju još početkom ’80-tih. Tad se valjda kupovalo. Bilo je nekoliko Beograđana oko nas. Svi su tu napravili kuće.
Mi smo, čak, jedno vrijeme i izdavali sobe, jer je kuća od plaže udaljena nekih dvjesta metara. Ne radimo to više. Oni Beograđani su svi rasprodali kuće još prije deset godina. I pošli za Srbiju, baš ih briga. Oni su super prošli. Ionako su im to bile samo vikendice koje su uspjeli dobro da prodaju. Što ih je bilo briga za Crnu Goru. Baš ih briga. Sada imamo Ruse za komšije. A ima i jedan Englez.
Mnogo se toga promjenilo. Ne znam...ja sam voljela onaj stari Petrovac. Možda sada zato što sam starija pa preuveličavam neke stvari kojih se sjećam. Ovdje u centru šetališta je bio restoran ’Sutjeska“. Dosta je to veliko bilo. Pa...imao si možda nekih pedesetak koraka da prođeš. Tako otprilike. Velika ljetnja bašta. Tu je uvijek bila muzika, tu se izlazilo. Bio je i jedan bor, ogroman. I bio zategnut žicama da ga vjetrovi ne lome.
Mislim da je to, baš, bilo tu negdje na mjestu ovog mladog bora, što je sad...ali ko će to još da pamti...a sjećam se i da je nešto niže, uz šetalište, bio i park i da je tamo radio čovjek koji je upozoravao da se ne gazi trava. I da se ne bacaju otpaci. Znaš, ovo je zaista bio jedan specifičan stari gradić. Sada...a to su još davno rekli, došlo je vrijeme zauzimanja suncobrana. Meni je to bezveze.
Petrovac je bio avangarda. Važio je i kao komunistički, prije Drugog svjetskog rata. Bilo je tu intelektualaca... ma ne znam ja o tome sad nešto... Bolje pitaj u Crvenoj komuni, kao najljepšoj staroj zgradi. Znam samo da su to sada samo priče. Ovo je sada neki drugi grad. Ne vjerujem da su ljudi ovdje htjeli da baš ovako ispadne. Bez obzira na sav novac koji je zarađen. A i koji se zarađuje. I vjerujem da je ovaj gradić zaslužio bolju sudbinu. I da neću pogriješiti kad tako kažem. No, eto...bilo je što je bilo...to je to.“
Epilog: Po ulasku u Petrovac, prvo ćete se suočiti sa problemom parkinga. A onda i sa cijenama parkinga. Tek, euro za sat, a za samo jednu cjelodnevnu posjetu, može da ispadne kao da ste nešto mnogo slasno večerali na ovom mjestu. Iako ste samo malo prošetali, sjeli da popijete piće, vidjeli se sa prijateljima. Ovdje provedeno vrijeme, zaista, košta.
I dok se montiraju nove tende, postavljaju nove plastične kafanske stolice, a djevojke sa flajerima upućuju na apartmane...nova sezona u Petrovcu je otškrinula vrata.
Prisjećanja na stari Petrovac, samo su priča.
Bez obzira da li se ticala već izrečenog ukusa nepravde koji ordinira ovim gradićem ili lijepih slika prošlosti.
Istina glasi da je besprizornim građevinskim nasiljem, jednom starom mjestu u današnjoj Crnoj Gori pričinjena šteta.
Bespovratna.
Željko VUKMIROVIĆ
