Na putu prema Rijeci Piperskoj i prolaskom pored Bioča važno je napomenuti da su upravo Bioče tromeđa kuća Bratonožića, Kuča i Pipera, dok je rijeka Morača granica Bratonožića i Pipera.
Jedno selo, pet zaseoka: Tek, ovog jutra, prekidamo uobičajeni penzionerski dan Božidara Vukovića i pričamo o Rijeci Piperskoj
“Rijeku Pipersku čini pet zaseoka: Milunovići, Radunovići, Šujaci, Raslovići i Dromira. Ipak, vjerujem da u svih pet nema više od pedesetak domaćinstava… Ali, u svakom slučaju, nije samo mjesto pored puta“ kaže Božidar i počinje nabrajanje ovdašnjih bratstava.
U zaseoku Milunovići žive bratstva Bašovića, Popovića, Markovića i Božovića.
U Radunovićima su Vulikići, Radovanovići, Radonjići i Vukovići.
Bratstvo Božovića i Mihailovića su jedini u zaseoku Šujaci, dok su Vučelići jedini u Raslovićima.
U zaseoku Dromira žive Radovanovići, Vučeljići, Božovići, a ima i jedna kuća Vlahovića.
Važno je napomenuti da Rijeci Piperskoj pripada i zaseok Miročevići koji je napušten, ali i da svi Miročevići iz Crne Gore, pa ma gdje god bili, svoje porijeklo bilježe upravo iz ovog mjesta.
Morača, Brotnjik, pastrmka: Za ovaj kraj Crne Gore važi jedno uopšteno objašnjenje, bez naročite mudrosti – da se ovdje teško živjelo. Iako je svaka kuća oduvijek imala svoje drvo vinove loze ili drvo oraha, kao i svoju baštu. Ali, uglavnom se živjelo od stočarstva. I tako, za dugi niz godina. Samim tim, Božidar kaže i da su katuni Brotnjik, Kamenik i Lukavica predstavljali najvažnija mjesta ovog kraja. Mada, a bar kad se spominje Brotnjik, danas Podgoričani kada početkom zime iz doline vide da se Brotnjikov vrh zabijelio, znaju da mogu na skijanje. I da je to nepogriješiv orjentir.
“Ipak, najvažnije od svega, vazda je bila Morača. Sada rijetko pođem, ali nekad sam išao u ribolov i takve pastrmke kao ovdje nećeš niđe naći. To što se prodaje po marketima i ova moračka pastrmka, to nema blage veze jedno s drugim. Svako ko je ijednom ulovio pastrmku ovdje reći će ti šta je prava pastrmka.”
No, život se za žitelje ovog dijela Pipera potpuno promjenio nakon 1965. godine i uspostavljanja magistralnog puta. Jer, Titograd, a kasnije Podgorica, od tog trenutka postao je nadohvat ruke, a onih prebrojanih 18 kilometara do hotela Crna Gora tačna kilometraža .
Nešto kasnije, predočavam domaćinu da se u nekim novijim zapisima o Piperima, ovaj dio Crne Gore navodi kao “staro srpsko pleme”. I Božidar odgovara.
“To su gluposti. Nikad ne bi gubili državu da smo bili jedinstveni. Da je ljudima bilo stalo do sopstvene države. Ali ovdje se nacionalna pripadnost mijenja od popisa do popisa…čudo jedno kakav znamo da budemo narod…”
Drugi svjetski rat je i ovdje, kao i u većem dijelu Crne Gore podijelio stanovništvo. Tim povodom, a bar za Rijeku Pipersku, ostala je jedna priča. O tome kako su se tada, na mostu, razgovorile dvije suprostavljene straže.
„Stoj! Stoj ili pucam! Ko je to?“- prolomio se uzvik kroz noć.
Sa druge strane, ne manje odlučno, uslijedio je odgovor.
„ Ovđe Mujo Markov. A ko je to?!“
I odgovor koji bi morao objasniti mnoge naše, posebno današnje, priče.
„Ovđe Pavle Markov.“
Jer, na tom mostu, u toj noći i na suprostavljenim stranama, srela su se dva rođena brata. Jedan u četnicima, drugi u partizanima.
Uostalom, pored puta, nedaleko od seoskog groblja, nalazi se i jedan spomenik. O tome, priča mještanin Rajko Vulikić.
“Nakon Trinaestojulskog ustanka, upravo je Rijeka Piperska mjesto gdje se odigrala jedna od najvažnijih bitaka protiv okupatora. “
Tek, o tome, doslovce piše i na ploči spomenika.
“U ovom reonu 5. avgusta 1941. godine Riječki gerilski odred, uz pomoć stanovnika i gerilaca iz drugih odreda, uništio je italijansku četu koja je palila sela. Ovom prilikom zarobljen je komandir te čete i ubijeno 80 vojnika.”
Tek, jedno usputno skretanje, kod Rijeke Piperske i zaseoka Radunovići, samo podsjeća na već ustanovljeno, pa i kroz ovu priču.
“Nije samo mjesto pored puta…”
Željko VUKMIROVIĆ
