Jedno od imena koje je od početka godine centralna tema kada se govori o literaturi u regionu, je dobitnica NIN-ove nagrade za najbolji roman u 2016. godini, Ivana Dimić. Tek peta žena kojoj je uručeno ovo priznanje, najpoznatija je kao uspješna autorka i prevoditeljka dramskih tekstova, te pozorišna, filmska i televizijska dramaturškinja. Svojim (pozorišnim) kućama smatra beogradske teatre Atelje 212, Narodno pozorište i Boško Buha, bila je članica savjeta BITEF-a i FEST-a, a prije deceniju i pomoćnica ministra kulture za stvaralaštvo i kulturne odnose. Ali, možda baš zbog toga što odavno nosi status slobodne umjetnice, uvijek ima da kaže „još nešto“.
Tako je, otvarajući u utorak ovogodišnji 12. Međunarodni sajam knjiga i obrazovanja u Podgorici istakla kako će „knjige biti aktuelne sve dok postoje ljudi i književnost“ i da to „nikada neće moći da zasjeni svijet kompjutera“.
- Čitanjem, u sebi stvaramo kritičko mišljenje, stav o realnosti, ratosiljamo se predrasuda i tako stvaramo prostor slobode koji je svakom čovjeku nasušan - rekla je ona.
ANALITIKA: Niste prvi put, a ni poslom u Crnoj Gori. Čega se najviše sjećate iz vremena kada ste ovdje radili?DIMIĆ: Bila sam pozorišno više puta. A najviše se sjećam – Vanje Popović, nekadašnje direktorice Gradskog pozorišta u Podgorici. Čim sam došla, rekla sam da imam ovdje drugaricu koju hoću da vidim. I našla sam je, odmah. Vanja je jedna harizmatična ličnost i ona je sve nas čuvala kao da nam je mama, iako nije mnogo starija od mene. Ona njeguje umjetnike, sve nas je držala na okupu, uvijek pazila i svojom energijom činila sve da se naprave dobre predstave.
ANALITIKA: I Vi svojim djelima takođe privlačite raznorodnu publiku. Vaš novi roman „Arzamas“, za koji ste dobili NIN-ovu nagradu za 2016. godinu, nije klasični roman.
DIMIĆ: U njemu se sukcesivno smjenjuju dijaloški i prozni fragmenti, od početka do kraja, kao pletenica. Nisam htjela s namjerom da pravim taj žanrovski iskok, ali ispalo je tako.
ANALITIKA: Da li je ova NIN-ova nagrada, u stvari, nagrada za sav doprinos pozorištu ili taj rad strogo odvajate od ovog proznog?
DIMIĆ: To potpuno odvajam, zato što sam bila pisac i prethodnih 40 godina, objavljivala knjige koje su bile veoma dobro prihvaćene od kritike, ali to nije imalo širu popularnost. NIN-ova nagrada vas „izvuče ispred zagrade“ - kao čupavca iz kutije - ali je to dobro. Nisam znala ona ima te razmjere medijskog značaja. Za mene je uvijek značila postavljanje pitanja: da li sam pročitala već taj roman ili ne, i to je bilo sve o čemu sam mislila kada je riječ o NIN-ovoj nagradi. E, sada, kada sam je dobila, vidjela sam koliko je to toliko veliko... Prosto mi se čini da je to čak i nepravedno prema, recimo, poeziji koja je vrhunski oblik književnog stvaranja. Postoji puno nagrada za poeziju, ali ni jedna nije tako glasovita. Pogledajte, takva postoji samo za roman. A roman je lakše pisati.
ANALITIKA: I Vaše kratke priče poznate su već tri decenije, te Vaš rad kao dramaturga i prevodica.
DIMIĆ: Ali, ovo je slučajno ispalo tako, nisam imala namjeru. Pisala sam roman, prosto, zato što sam dugo pisala o jednoj istoj temi, ali na način na koji inače pišem. Tako je ispao taj amalgam koji je napravio romanesknu formu. A onda sam, eto, dobila nagradu i to me sad, odjednom, izvuklo ispred zagrade. To i nije tako strašno, jer ja nemam 30 godina, nego 60 i neće me impresionirati priznanja u tom smislu. No, nagrada je višestruko značajna. Prvo, velika je to čast. Drugo, to je mogućnost da se dođe do većeg broja čitalaca i da se čuje mišljenje, što je strahovito važno.
Na kraju, popadaće prašina kada prođe taj sic transit gloria mundi. Proći će ta slava, a onda će doći čas kada će, što bi rekao Danilo Kiš, „knjiga zauzeti svoje mjesto u nekom rafu, u tišini i čekati svog rijetkog čitaoca i živjeti svoj samački život“, kao svaka druga knjiga – što je isto odlično. Jer, književnost ne brine ni vrijeme, ni popularnost. To su sve parametri savremenosti.
ANALITIKA: Kao što ste rekli, NIN-ova nagrada donosi popularnost. Danas je „bestseler“ – „najprodavanije“ mjerilo svega, od čarapa do romana, i to nas kao pripadnike konzumerističkog društva „vuče“ da takve stvari kupujemo. Bitna je potrošnja, a ne krajnji efekat knjige na čitaoca. DIMIĆ: Činjenica je da NIN-ova nagrada strahovito populariše i pisca i knjigu. Ali, u ovakvom popularističkom vremenu, popularnost ne znači vrijednost, nego samo „da vas svi znaju“. Pa, imate reality show koji vam pokazuje šta je popularnost. Ono što je važno jeste da književnost neće ništa ugroziti, pa ni popularnost. Jako je precizno to sito budućnosti, koje vrlo brzo raščisti teren i ostanu biseri; kao kod onih što su u rijekama tražili zlato, pa kad prosiju mulj. Tako i budućnost vrlo brzo prosije, i ono što je umjetnički vrijedno to – zasija.
ANALITIKA: Da li to znači da popularnim djelima ne mogu ni da pomognu, a ni da odmognu, njihove filmske ekranizacije?
DIMIĆ: Ni to nema veze. Pazite ovaj paradoks, za koji sam saznala u toku razgovora sa jednim novinarom: „Prokleta avlija“ Iva Andrića nije dobila NIN-ovu nagradu u konkurenciji 1954. godine (tu prvu NIN-ovu nagradu dobio je Dobrica Ćosić za „Korene“ – prim.a.), a to je veliki roman! Sve je to relativno i nije toliko važno, koliko da ne brinemo za književnost, jer je ona precizna, strahovito stroga, ima svoje parametre i ona će „raščistiti teren“. Nas može to u sadašnjosti jako da zbunjuje.
Meni se čini da uvijek istih 80 odsto ljudi, kada čita „Zločin i kaznu“ Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, i dalje čita kako je student ubio babu. I nemaju pojma zašto je to dobra književnost: da je to zbog dubine misli, zbog toka, zbog tkanja u riječima... Ono što Džejms Džojs kaže: „Tkaj tkaču vjetrova“ kada se obraća piscu u „Fineganovom bdjenju“. Tajna tog građevinskog materijala su riječi. Možda će isti mali broj ljudi znati da prodre u dubinu tog štiva i u njegovu književnu vrijednost, da bude odveden tim romanom do granica svemira, a ostali će da čitaju neki triler. Sad, naravno, niko nije blesav da danas dovodi u pitanje Dostojevskog. Svi su čuli i pročitali da je to veliki pisac i zato to ponavljaju kao papagaji. Ali, ne znači da ga taj isti broj ljudi čita na pravi način, da prodire u tu književnu vrijednost. Zato savremenost nije toliko važna.
Književna djela će ostati, jer su ljudi daroviti i biće daroviti zauvijek, dok je svijeta i vijeka, i dok je ljudi, i dok nas ne pretvore u ovcu Doli. I dotle će biti umjetnosti. I dotle će biti književnosti.
ANALITIKA: Da li Vi svoju darovitost koristite da bi drugima pokazali da i oni to mogu, da probude darovitost u sebi, ili – kao što ste rekli – da bi ljudi čitanjem postali slobodni?DIMIĆ: Ja, prosto, moram da pišem. Pisac mora da piše, nema tu mnogo filozofije. Svaki čovjek je posebno ljudsko biće i ima neke darove. Lično, ne vidim da je bilo koji dar bilo kog čovjeka značajniji, ili bolji, ili više vrijedan od nekog drugog dara drugog čovjeka. Jer, svaki čovjek je jedinstven, jedan i neponovljiv, i ima svoje posebne darove. Ako ste pekar, ne znači da je vaš dar da mijesite hljeb manje značajan od dara da se piše ili slika. Hoću da kažem - umjetnosti su vidljive, prezentatne, ali svaki čovjek ima darove.
ANALITIKA: Šta je s onima koji svoje darove ne prepoznaju? A sve ih je više, jer razmišljamo samo o tome kako što više da zaradimo. Mada, i to može da bude dar...
DIMIĆ: Ali, ko sam ja da arbitriram nad time da li neki čovjek koristi svoje darove ili ne? Nisam ja Vlasna da mogu da kažem... Jedino mogu da brinem o tome da se ja trudim najbolje što mogu, kako je kazao Ivo Andrić - „da vraćam te dugove“. Ako ste darovani tim darom, vaše je da vraćate te dugove, a ne da se mislite o tom daru. To vas više ne zanima. Morate da pišete i – izvolite, pišite najbolje što umijete. I tačka. Od toga će nešto da ostane ili neće ostati ništa... Jer, i nedaroviti pisci posvete cio svoj život pisanju i veoma se trude. Zato čovjek ne mora da se misli oko toga koliko je darovit – neka radi. Kao što je Zoran Radmilović u Ateljeu 212 rekao jednom glumcu: „Ma, uzmi pa glumi. Šta se pitaš?!“. Dakle, ako se baviš pisanjem – piši! Piši najbolje što umiješ.
S druge strane, čitanje je dobro jer nama, piscima, uvijek obezbjeđuje taj građevinski materijal. Razvija nam pamet – „kao spanać Popaju mišiće“ – i još nam daje materijal. To je blago oje kopate, gdje nalazite riječi.
ANALITIKA: Kroz rad u teatru, bili ste – i dalje ste – okrenuti najmlađoj populaciji, prije svega onoj koja dolazi u pozorište. Što biste njima poručili?
DIMIĆ: Djeco, čitajte! Čitajte knjige i kroz kompjutere. Nađite načina da dolazite do saznanja, da vam „raste pamet“. To je najvažnije!
Kristina JERKOV
Foto: D.Kalezić
