Prema starim zapisima, prostor sela Klikovače obuhvata čak 224 hektara, od čega se 140 hektara smatralo obradivom površinom, dok su se kamenjari i šume prostirali na 84 hektara. Uostalom, nedaleko od ulaska u Klikovače putnika i dočekuje jedan od dva velika, a sada napuštena, kamenoloma. Uz pogled na isječene gromade pocrnjelog kamena koji na ovom mjestu nešto duže potraje i izaziva divljenje. Valjda, uvijek iznova.
Selo je formirano pred kraj osmanlijske vladavine. Ovdašnji ljudi su smatrani graničarima, i to ne samo zbog linije fronta i razdvajanja, već i zbog susjedstva Spuža kao jednog od četiri velika utvrđenja Stare Crne Gore, uz Podgoricu, Nikšić i Žabljak.
Klikovače nijesu doživjele sudbinu raseljavanja, kako se to već dogodilo mnogim starim crnogorskim selima. Naprotiv, širilo se i ljudi su se doseljavali u ovaj kraj. Čak, naročito u posljednjih dvadesetak godina kada su na ovom području nicale kuće ljudi sa sjevera Crne Gore koji su za stvaranje svojih novih domaćinstava potražili upravo teritoriju sela Klikovače. Tek, tako su Klikovače dobile i svoje Mojkovačko naselje. Mada, pridošlica ima i iz Kolašina, Berana, Žabljaka...
Zato, važno je podsjetiti na porodice starosjedelaca, Babiće, Đuroviće, Žunjiće, Ivanoviće, Kaleziće, Katniće, Kovačeviće, Lazareviće, Lakoviće, Peroviće, Raduloviće, Sekuliće i Šaranoviće.
Tek, ovog jutra, priča počinje na terasi prve kuće u selu Klikovače, na imanju Lakovića, gdje nas dočekuje domaćin Vuko Laković.
„Imanja na ovoj teritoriji najprije su data mom prađedu Đuru Radovanovom Lakoviću, Marku Miljanovu i još jednom Ivanoviću. Marko ovdje nije živio, a naše je imanje ostalo sačuvano. Doseljavali su se uglavnom Bjelopavlići. Neki su kupovali imanja, neki zaposjeli turska ili dokupljavali. Zemlja se izuzetno cijenila. Kuće su se pravile na jednom kraju i da ne zauzimaju previše imanja.“
U prilog spominjanju prađeda, govori i spomen ploča na terasi kuće Lakovića na kojoj piše: „Ovdje je podlegao ranama zadobijenim u bici na Acka vrata Đuro Radovanov Laković, gvardija vladike Rada i senator crnogorski i brcki“.
Dalje, priča nas odvodi i do činjenice da se ovdje nekad teško živjelo, ali i mnogo toga dijelilo.
„Ovđe, kad su bila neka pokajanja ili su ljudi išli neđe na put, dolazili su jedan kod drugoga pa pitali, bi li mi pozajmio velendur (sako), e oću da idem tamo i tamo...Isto i žene. One su zajmale strukulin (vuneni ogrtač u vidu velikog šala). Taj strukulin je bio dobar, jer ako i nijesu imale neku posebnu bluzu, ogrnule bi strukulin i ništa se ne bi viđelo.“
Uz to, dodaje još nešto.
„A ni đeca nijesu bila pošteđena. Obično su pred put dobijala komad hljeba i sira, ali i uputstvo, nemo' ga jest', no ako te ko srete, namoli ih, da se vidi da imaš...eto, takva su nekad bila vremena.“
Plus, jednu posebnu istinitost vezanu baš za ovo domaćinstvo.
„Bez obzira na to siromaštvo, a ni mi ga nijesmo bili pošteđeni iako smo kudikamo bolje živjeli, u našu kuću je dolazio i knjaz Nikola i ovđe je, sa našim đedom, jeo varenog skorupa. I to ne jednom.“
Nešto kasnije, uz obilazak Kuline, danas poznatije pod imenom Kula Ivanovića, a sada samo ostataka tvrđave jedva vidljivih od šiblja, od jednog starosjedioca stiže i saznanje da je razrušena tokom Drugog svjetskog rata, ali i da je važila za jedinu utvrdu na ovom dijelu graničnog pojasa Stare Crne Gore, sa pogledom na Spušku glavicu.
Priča o selu Klikovače nas odvodi i do, vjerovatno, jednog od najgorih perioda crnogorske istorije, onog dvadesetih godina prošlog vijeka, kada su tadašnji „bjelaši“, pristalice prisajedinjenja, baš u ovom selu kažnjavale porodice onih koji su krenuli za Krstom Popovićem, te im palili kuće i ubijali stoku, a onda igrali kolo...
Ipak, važno je napomenuti i da je u ovom selu, početkom Drugog svjetskog rata, formirana jedna četa partizana, njih 52, od kojih su čak 28 bili studenti, a ostali srednjoškolci, seljaci i radnici. I da su cijeli rat zajedno prošli.
No, o tome, postoji i priča sa jednog sjednika, potkraj '90-tih godina prošlog vijeka, kada se povela nešto žučnija rasprava o partizanima i četnicima, te počinjenim greškama ili samo zabludama. Tada, bar kako priča kaže, oglasio se Majo Kovačević, major u penziji, otac pjevača i kompozitora Slobodana Kovačevića, sa nekoliko običnih riječi nakon kojih niko više nije imao šta da kaže.
„Batalite tu priču. Griješili su i jedni i drugi. I završena priča.“
Jer, očigledno da je zajedništvo ovog sela mnogo veći prioritet nego bilo koja druga priča.
I da baš tako treba i da ostane.
Željko VUKMIROVIĆ
