Piše: dr Goran SEKULOVIĆ
Crnogorska filozofska tradicija je veoma duga i ukorijenjena je još u dukljanskom periodu crnogorske hiljadugodišnje povjesnice. Prvi je na to cjelovitije i sistematičnije ukazao filozof, književnik, leksikograf i bibliograf Nikola Racković u knjizi o filozofskoj misli u Crnoj Gori.
Slijedom univerzalnih zakona istorije čovječanstva, u novovjekovnom dobu stvaranja modernih nacija, i crnogorski narod je iznjedrio svog prvog doktora filozofije, koji se i lično iskazao kao nacionalni Crnogorac.
To je Jovan Stefanov(ić) Baljević (Balević, Baleović, Balović, Bolević…), kako je njegovo prezime sve pisano i čitano (1728–1769), rodom sa Peleva Brijega iz Bratonožića, crnogorskog brdskog plemena koje je smješteno u pravcu śeveroistoka blizu Podgorice.
Biografija Jovana Baljevića: Baljević je bio višestruko zanimljiva ličnost: Crnogorac po slobodnom sopstvenom uvjerenju, diplomirani filozof i pravnik, doktor filozofije, naučnik, poliglota, svestrano obrazovana ličnost, advokat, austrougarski državni službenik, ruski vojni oficir. Kao đetić iz Crne Gore preko Bosne stigao je u ondašnje kulturne centre Ugarske, tj. Habsburške Monarhije/Austrijskog Carstva/Austro-Ugarske, kako su se sve nazivi države mijenjali – Sremske Karlovce i Temišvar.
Zatim je studirao i diplomirao pravo i filozofiju na tadašnjem Kraljevskom Fridrihovom Univerzitetu u Haleu (današnjem Univerzitetu „Martin Luter”). Sam sebe je nazivao „Albano-Crnogorac iz Bratonožića” potpisavši se tako u Petrogradu ispod ruskog prevoda svog Istorijsko-geografskog rada o Crnoj Gori ili „Bratonožić-Albanac” kako je napisano na naslovnoj korici njegove filozofske disertacije iz 1752. godine o širenju religije militantnim sredstvima ili u originalu na latinskom jeziku ''Dissertatio philosophica de propagatione religionis armata''. U disertaciji je istakao da je njome htio da dokaže štetnost pokušaja da se nasilnim i oružanim putem mijenjaju pojedinačna vjerska uvjerenja.
Baljević je nesumnjivo bio erudita visokog ranga i enciklopedijski naučnik i mislilac. Takođe je jasno da je pripadao sloju najobrazovanijih ljudi Evrope njegovog doba.
Baljevićev doktorat: Ove godine se, dakle, navršava dvjestašezdesetpet godina od Baljevićeve odbrane i objavljivanja filozofskog doktorata kao značajnog događaja za crnogorsku i uopšte južnoslovensku i slovensku, ali i evropsku kulturu u cjelini. Srpski naučnik dr Andrija B. Stojković u svojoj knjizi „Počeci filosofije kod Srba”, objavljenoj 1970. godine, neutemeljeno tvrdi da je to prva filosofska disertacija u Srba. Jovan Baljević, međutim, nije prvi, naravno, Srbin, već Crnogorac doktor filozofije, a prvi Srbin doktor filozofije je Sava Popović Tekelija (1761–1842), pravnik, kasnije trgovac, zadužbinar, dobrotvor, počasni predśednik Matice srpske. On je doktorirao 1786. godine u Pešti (dakle, 34 godine nakon Baljevića).
Za razliku od Andrije Stojkovića, ruski naučnik Jurij V. Kostjašov ističe da je „Baljević bio prvi Crnogorac koji je odbranio doktorat iz oblasti filozofije.” Kostjašov analizira na osnovu arhivske dokumentacije ulogu ruskog ambasadora u Austro-Ugarskoj grofa Hermana Karla Kajzerlinga u razrješavanju crnogorsko-srpskog spora što sve pokazuje da je već polovinom XVIII vijeka u evropskoj diplomatiji bila prisutna svijest o Crnogorcima i Srbima kao posebnim narodima i nacijama:
„Rasvetljena je još jedna neprijatna okolnost. Između predstavnika raznih balkanskih naroda iskrslo je rivalstvo na pravo za dobijanje carskih supsidija i najpovoljnijih uslova pri stupanju u rusku službu. Pri tome, korišćeni su nečasni načini diskreditacije mogućih konkurenata. Crnogorski mitropolit Vasilije Petrović, koji je duže vreme gostovao u Ugarskoj i Austriji, za vreme svojih putovanja u Rusiju pisao je pritužbe na karlovačkog arhiepiskopa Pavla Nenadovića. Hteo ne hteo, Kajzerling je morao da se umeša u tu intrigu i da na zahtev Kolegije spoljnih poslova preduzme specijalnu istragu bez mogućnosti da se istina utvrdi. Aprila 1756. godine crnogorski mitropolit se preko posrednika obratio poslaniku sa izrazitom molbom da njegove sunarodnike naseljavaju na posebnim teritorijama, tj. da ih više ne šalju u Novu Srbiju i Slavjanoserbiju na Ukrajini. U protivnom, ‘želja za odlazak u Rusiju kod drugih Crnogoraca se može ugasiti’. Dotičući se uzajamnih odnosa između Srba i Crnogoraca, Kajzerling je u izveštaju od 12 (23) juna 1756. godine podvukao da se ‘mržnja među obema nacijama već u mnogome jasno ispoljila“.
Značajno djelo Baljevića: Nema sumnje da je Baljević u svom kratkom ali značajnom radu ''Geografsko - istorijski opis Crne Gore'' – koga je napisao na latinskom u Beču na predlog izuzetno obrazovanog i Južnim Slovenima naklonjenog Kajzerlinga, inače Njemca protestanta a znamo da je na poznatom upravo protestantskom i reformacijskom njemačkom Univerzitetu Baljević studirao i doktorirao – postupio slično vladici Vasiliju Petroviću Njegošu, piscu prve istorije Crne Gore, sa sviješću da je Crna Gora jedna jedinstvena i, u suštini, suverena i neotuđiva državna teritorija i matica jednog jedinstvenog nacionalnog ośećanja crnogorstva, ostavivši neposredno i direktno iskazano śedočanstvo o svom crnogorskom nacionalnom pripadništvu.
Baljević je odbranio i publikovao doktorat samo godinu dana poslije objavljivanja I toma francuske Enciklopedije koja je izdata pod nazivom ‘’Enciklopedija ili razumski rječnik znanosti, umjetnosti i obrta sastavljen od udruge učenjaka’’ i koja je paradigma moderne Enciklopedije, a Crna Gora i Crnogorci ni danas nemaju svoju nacionalnu i državnu Enciklopediju. Danas se zaboravlja da Francuska enciklopedija nije imala za cilj samo informacije o svim područjima znanja i iskustva nego i kritički osvrt na tadašnja politička zbivanja.
A čak 11 godina poslije Baljevićeve filozofske rasprave o potrebi i nužnosti vjerske tolerancije i trpeljivosti, slavni Volter, jedan od zaačetnika Enciklopedije, publikuje „Raspravu o trpeljivosti” koja je za njega plata ljudskosti. To je ista ona plata i ista ona ljudskost iz Njegoševe misli „Jošt ideja ljudska tepa u kolijevci narječjem đetinjskim”. Začetak i bit ove Njegoševe ideje o humanitetu, tj. o ljudskosti i čovještvu, nalazi se jedan vijek ranije kod Jovana Baljevića.
U pitanju je razvoj crnogorske filozofske misli kao izraz crnogorskog filozofskog etničko-narodno-nacionalno-etičkog pogleda na svijet proisteklog iz viševjekovnog istorijskog slobodoljubivog bića crnogorskog naroda i njegove nikada presahle borbe za slobodu i samostalnu i nezavisnu nacionalnu, državnu, vjersku i kulturnu identitetsku posebnost kao interakcijski dio univerzalne baštine čovječanstva.
Baljevićeva filozofska rasprava nosi snažan pečat vjekovne crnogorske upućenosti horizontima evropske misli i civilizacije. Filozofsko djelo Jovana Stefanovića Baljevića leži ne samo u temelju crnogorskog pogleda na svijet, crnogorske etike i njenih najvažnijih i najsuštanstvenijih fenomena dobročinstva i čojstva, dobra i slobode, filozofske i kulturne baštine u cjelini, već i humanog, kosmopolitskog i ekumenskog djelovanja Crnogorske pravoslavne crkve, te utopijske i univerzalne ideje čitavog čovječanstva o nenasilnom i mirnom rješavanju društvenih konflikata i sukoba.
Baljević upućuje jednu od najvažnijih i moralno najjačih humanističkih poruka: da se dobro samo dobrim ostvaruje. Nijedno i nikakvo zlo se ne može opravdavati, ma kako da se to pokuša kao neophodno religijsko, ideološko, naučno, političko, nacionalno, istorijsko ili bilo koje drugo „nužno”, „neophodno” i „potrebno” sredstvo za dostizanje društvenog i državnog „napretka”, „progresa” i „razvoja”.
U ovom smislu Baljević je jedan od pionira kritičkog pristupa svakoj vrsti totalitarizma koji se u bezbrojnim likovima naročito u dvadesetom vijeku okomio i ustremio svojim svevidećim krvavim mengelama na čovjeka-pojedinca hvaleći i afirmišući zlo svake vrste kao „dobro” sredstvo za uspostavljanje „trajnog” istorijskog stanja „dobra”, „sreće”, „pravde” i „slobode”. Baljević se pita: „Ko nam daje slobodu da činimo zla kako bi odatle proizišla dobra? U prirodnoj teologiji dokazuje se da zlo koje dopušta — Bog okreće na dobru svrhu. No, da li ćemo iz ovoga zaključiti da možemo činiti zla kako bi Bog mogao da ih okreće na dobro?”
Crna Gora da se oduži Baljeviću: Jasno je da postoje najozbiljniji nacionalni, civilizacijski, stvaralački i kulturni razlozi da se crnogorska država oduži prosvjetiteljskoj i stvaralačkoj ličnosti dr Jovana Stefanovića Baljevića, davanjem njegovog imena određenoj značajnoj nacionalnoj kulturnoj, naučnoj ili prosvjetnoj instituciji (najbolje bi bilo nekoj visokoškolskoj, fakultetskoj ili univerzitetskoj, ustanovi), što bi bilo najadekvatnije, ili pak, trgu ili nekoj značajnijoj ulici u Podgorici.
Kulturni i civilizovani narodi i države ne bi propustili da se i na taj način oduže svojim velikanima, a Baljević je nesumnjivo vrlo istaknuta crnogorska istorijska ličnost. Ali, kada se zna da se crnogorski narod i crnogorska država još uvijek nijesu na odgovarajući način odužili ni prema imenu i djelu vladike Vasilija Petrovića i mnogih drugih crnogorskih velikana, svakako da, na žalost, skoro nimalo ne čudi ovakav odnos prema dr Jovanu Stefanoviću Baljeviću koji je svojim životom i djelom bio suštinski vezan za Crnu Goru, iako u njoj, osim u đetinjstvu, nije živio i boravio.
Filozofija kao stvaralačka oblast je u većini kultura u vrlo specifičnom položaju, možda i u najtajanstvenijem i najzagonetnijem. Ako je literatura umjetnost melanholije i raspeća a film umjetnost zadovoljstva i uskrsnuća, a znajući da je filozofija ne samo nauka već i umjetnost, nešto slično arhitekturi (zato i postoji filozofija literature, filozofija filma, filozofija arhitekture, filozofija mode, itd.), postavlja se pitanje karaktera umjetnosti filozofije. Umjetnost umjetnosti, ili estetika Minervine sove filozofije u sutonu, ontološki daje što je kome dano i što kome pripada – ovđe konkretno literaturi tugu a filmu radost – još od Antike pa sve do danas. Podśetimo se samo Njegoša i njegovih brojnih besmrtnih misli o čovjeku i svijetu.
Kada je riječ o crnogorskoj filozofskoj tradiciji, može se slobodno reći da je crnogorska filozofija po svojoj rasprostranjenosti, sadržaju, veličini i značaju jednako kvalitetna i u istom rangu identitetski – sagledavano sa stanovišta crnogorskog pogleda na svijet – posljedično utemeljena i uzročno-uticajno utemeljujuća kao i crnogorska književnost.
Uostalom, Njegoš nije samo crnogorski književnik već i filozof, na što je prvi akademsko-formalno-institucionalno-univerzitetski moćno ukazao u svojoj odbranjenoj disertaciji 1940.g. na Ljubljanskom Univerzitetu Milan Rakočević, što je prva doktorska disertacija o Njegoševoj filozofiji. U knjizi ''Njegoš naš nasušni'', koju je objavila Centralna biblioteka Crne Gore ''Đurđe Crnojević'', ukazao sam na povezanost Njegoševe i egzistencijalističke filozofije, osobito one njemačke provenijencije i naročito filozofije Martina Hajdegera. Tek nakon publikovanja moje knjige, prilikom objavljivanja u ''Prosvjetnom radu'' jednog dijela tekstova Borislava Cimeše o pogledima na Njegoševu filozofiju dr Sekula Drljevića – s čijim se raznovrsnim teorijskim opusom detaljnije još uvijek tek upoznajemo i pored izuzetno značajnih i obuhvatnih uvida o njemu iz pera akad. dr Danila Radojevića i drugih naučnika sa okruglih stolova i skupova u organizaciji DANU – našao sam slične i podudarne ideje o povezanosti Njegoševe i njemačke filozofije. No, u međuvremenu je ukinut ''Prosvjetni rad'', odnosno kako je rekao akad. dr Radoje Pajović, desio se kulturocid, tj. suicid, pošto je njegov izvršilac država. List je prestao da redovno mjesečno izlazi poslije 68 godina.
Ukinuo se njegov stalni dodatak đe je Cimešin rad u nastavcima izlazio, tj ''Crnogorski identitetski glasnik'' u kojemu je po ugledu na list ''Prosvjeta'' sa prelaza XIX u XX vijek, čiji su urednici bili i ministri prosvjete i crkvenijeh djela Knjaževine Crne Gore, objavljivan i leksikografski materijal čiji su sakupljači autori iz različitih krajeva naše zemlje među kojima su bili i agilni prosvjetni radnici i profesori crnogorskog jezika i književnosti sa svojim đacima. Ukinuti su i dodatci ''Đečiji svijet'', jedino đečije glasilo na jotovanom crnogorskom jeziku i ''Za Nastavu'' u kojemu su prosvjetni radnici decenijama objavljivali pripreme svojih nastavnih časova.
Dakle, ukinut je nimalo zanemarljivi dio osnove crnogorske budućnosti. Naravno, prekinuto je i objavljivanje Cimešinog teksta o Drljevićevim pogledima na Njegoševu filozofiju. I ovo je veoma rječit i dovoljan pokazatelj kakav je stvarni, ne deklarativni i programski, već realni, životni i praktični odnos crnogorske državne, osobito prosvjetne, kulturne i naučne politike prema, da li treba reći crnogorskim, identitetskim temeljima države Crne Gore – u kojima su osobito važni jezik i kultura a u njoj filozofija kao pogled na svijet ima značajno mjesto i obaveza je prosvjetne politike da ove vrijednosti primijeni u obrazovne programe svih nivoa – bez kojih ona neće jer i ne može, u budućnosti postojati ako se o tome najozbiljnije ne povede sveobuhvatna briga.
Mora se konstatovati da je na identitetskom planu (koji je bitan za tzv. ''unutrašnje granice'' i unutrašnju stabilnost i bezbjednost) veoma malo urađeno i što je najgore i najteže i dalje se veoma malo radi, sistemski i strateški, dugoročno, osmišljeno, mudro i sistematski, uporno i znalački, posvećeno i samosvjesno, požrtvovano i akribično, suptilno i emancipatorski, edukativno i prosvjetiteljski, odlučno i beskompromisno, u svakom slučaju gotovo beznačajno, površno, birokratski i krajnje formalno.
Šta dalje: Svi oni kojima je stalo do Crne Gore, crnogorski stvaraoci i institucije danas su to u pokušaju – kao što je i DANU, naravno nikako ne svojom krivicom, a čak se može reći da je u takvom stanju, dakle, u pokušaju, nažalost i crnogorska nacija u cjelini, koja teško može biti nacija s greškom, jer to svakako nije i nikako ni ne može biti, ali jeste, ne samo metaforično i paradigmatično već i realno, nacija u pokušaju – i ova sintagma veoma dobro izražava aktuelnu crnogorsku identitetsku situaciju, ali u isto vrijeme i dokazuje vitalnost i neuništivost, odnosno činjenicu da crnogorska nacija i Crnogorci – koji baštine i Istok i Zapad i civilizacijske krugove hrišćanstva, judaizma i islama – te njihove nacionalne institucije, uprkos svemu, opstoje i postoje i da će djelovati i u budućnosti na polzu svog naroda i svoje države, domovine i otadžbine.
Dokaz za to su nesumnjivo i naše današnje beśede. No, takođe, i činjenica da se svakako veličanstven i neuništiv, ali sve do sada i bezuspješan pokušaj – već više od jednog vijeka od strane nekoliko generacija kojima su Crna Gora i njen temelj crnogorski identitet najviše vrijednosti –potpunog obezbjeđenja i funkcionisanja svih aspekata postojanja crnogorske nacije dešava evo već punu deceniju u sopstvenoj nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, još više potencira potrebu za stalnim propitivanjem jednog takvog stanja. Riječ je o nemogućnosti da se viševjekovni i aktuelno postojeći zaokruženi crnogorski nacionalni identitet u punom kapacitetu pretoči u institucionalne državne i društvene okvire.
Na promociji jedne moje knjige don Branko Sbutega je rekao da bi se on borio za prava Crnogoraca makar da se samo jedan jedini pojedinac nacionalno tako iskazuje. Iako je Žan Bodrijar konstatovao da u današnjoj postmodernoj manipulativnoj simulaciji više nema mjesta za pitanja na koja nema odgovora, ipak ću podśetiti da je posao filozofa da postavlja pitanja, a da stručnjak daje odgovore, jer on zna što zna a zna što ne zna, a filozof (sve) to ne zna, tj. ne zna što zna i ne zna što ne zna ili kako je govorio Sokrat: ''Znam da ništa ne znam.'' Ali, uz pitanja, sumnje, preispitivanja i kritiku, filozofu kao oružje ostaje, što se vidi i iz ove beśede, i to da (da li samo) na sve ovo i na mnogo štošta drugo, nimalo zanemarljivo i beznačajno, stalno i uporno podśeća i opominje, upravo radi – budućnosti Crne Gore.
