Put prema selu Limljani je prilično potrošen, ruiniran, na nekim dijelovima jedva da ga i ima. No, u prolazu, može se primjetiti obnova starih kuća, neke od njih bi poželio čak i bilo koji grad. Ali, pogled I danas može da zatekne priličan broj samo ostataka starih ognjišta, tek kamene zidove bez krova, rasuto kamenje, uništenu građu, sve to zaraslo u šiblje.
I priča o zemljotresu, događaju koji je postao neraskidiv dio istorije Crne Gore, a posebno crmničkog kraja, te zasigurno odredio njegov izgled i sudbinu, može da počne. I tako, uz jedno neveliko skretanje s puta, do kuće Gojka Vuletića.
“To jutro sam prispao. Radio sam s jednim rođakom na imanju prethodni dan, umorni smo bili i ja sam produžio spavanje. I taj prvi udar sam prespavao. A onda me taj rođak probudio, podigao iz kreveta zajedno s jorganom. Već je treslo, da nismo znali što nas je snašlo. Po nama se prosuo plafon, bilo je tu maltera četiri prsta, na vrata već nijesmo mogli da izađemo, no smo na drugu stranu kroz kuhinju. I sve na koljena. Nije se moglo hodati. To je tako udaralo da nijesi mogao da hodaš. Ali, nekako smo se izvukli. Vele da je trajalo 20 sekundi, ali meni se i danas čini da je bilo bar deset minuta.”
Po izlasku iz kuće je tek uslijedio novi šok.
“Užasna buka i dimovi. A kamenje se kotrljalo s brda, udaralo u sve što mu je na putu bilo. I vidiš li gore onaj najviši vrh brda? A vidiš li onda onaj dio što je bijelji od ostatka? Ono, ka’ isječeno? E, sa tog mjesta se odlomila stijena i krenula nadolje. I umjesto da pada pravom linijom i pravo na našu kuću, stijena je pošla ukoso. Ka’ da je neko rukom sklonio. I zaustavila se na onoj uzvišici, eto je tamo i danas. Kolika je, od njenog kamena bi se mogla kuća napravit’.“
Gojko priča da kada su se malo pribrali, krenuli su u pravcu obližnjih kuća da pomažu. Tako su i stigli do kuće Sjekloća koja je bila potpuno uništena.
“Razmicali smo krše, šegali grede. U tu kuću su taj dan poginula dva brata, od 14 i 15 godina. A u kuću Mitra Vuksanovića, njemu su poginuli i žena i majka i tri đetića.”
Nešto kasnije, uz još malo pređenog puta, stižemo i do kuće gdje živi Vasiljka, udovica Marka Savova Milića. Njena priča počinje jednim karakterističnim, domaćim opisom.
“Bio je to prizor. Tako nešto ni najvećem krvniku da ne poželiš. Mene je muž bio u grad, na posao, radio je treću smjenu. I njega je zemljotres zatekao kod mojih u rod, imao je običaj da po povratku ujutro tamo svrati na kafu, na usput. Ja sam ovdje bila sa dva sina i njegovom tetkom. Kad je on radio, ona je, kako je sama živjela, onda dolazila da prenoći sa mnom i djecom, da nijesmo sami. I taman smo ustali, mlađi sin je bio beba, još u kolijevku. Onda je udarilo. Jednom, drugi put…i onda treći. Grede su pale, udarile na šporet, srušile sve, tako se i zapalilo…tetka je uzela starijeg sina i odvukla ga iz kuće, a ja sam pošla po mlađeg. No, ne možeš da hodaš. Kako sam ga prigrlila sebi, ni sama ne znam. I onda, sve puzeći, pod astal, nekako na izvan. I čujem tetku đe leleče. A napolju, sve buči. I odakle su se stvorili toliki dimovi, da se ništa ne vidi… prizor. I prvo sam gasila požar, što je nastao kad su grede pale. A u taj dio kuće đe je bila kolijevka, mjesec dana prije toga smo izlili ploču. I to nas je spasilo. Onaj drugi dio kuće je nestao. “
A pamti i još nešto.
“Bio je tu jedan mladi inžinjer od Milića, tek je bio položio. I on je to jutro poranio, radio u zgradu, dolje. I na povratku ja ga zvah da svrne na kafu. Ali on se požali da se umorio i da ide doma. Njegova kuća se srušila kao grumen soli. I tako je i poginuo. I kuća ove naše tetke je bila potpuno uništena. Ma, da kamen na kamenu nije ostao. Da nije došla da bude s nama…A od zemljotresa je zaradila opekotine, da ni sama nije znala. I ona i stariji mi sin.”
Vasiljka priča i da je u danima koji su uslijedili bilo još zemljotresa, nekad manjih, “tek da osjetiš da trese”, ali i jačih.
“Onda je vojska sve preuzela. I raščišćavanje i vodu i šatore…Za dugo smo spavali tu ispred, pod jedan mali šator.”
Po povratku u Vir, susret sa Đurom Pejovićem, predsjednikom mjesne zajednice.
“U stvari, 15. april 1979. godine je dan kada je postavljena granica upoređivanja crmničkog imati i nemati. Ta stihija je, tog jutra u 7.20 sati, za samo 20 sekundi uzela živote 29 građana Crmnice. Prema komisijskim podacima koji su kasnije napravljeni, dakle zvanično, srušeno je 1640 kuća, dok je sa teškim oštećenjima, znači tamo đe se više nije moglo živjeti, bilo 530 kuća. Onih sa neznatnim oštećenjima bilo je svega 279 I to uglavnom u donjoj Crmnici, pored obale Skadarskog jezera. Uništena je cjelokupna niskonaponska mreža, putevi, groblja, crkve, domovi kulture, škole, vodovodi, željezničke šine, crmnički dio magistrale, pekara, dom zdravlja…Stradale su i životinje, ovdašnji stočni fond je bio više nego prepolovljen.”
On ističe i da je zemljotres umnogome doprinio raseljavanju.
“Uoči zemljotresa je u Crmnici živjelo preko 3200 ljudi, a danas tek oko 1000.”
A onda i zaključuje ovo podsjećanje.
“Ne možemo I ne smijemo zaboraviti sve one čiji se životi ugasiše u ruševinama ovog kraja. Stanković Maju, Sava i Nikolu, Stojanović Stanu, Jovetić Janu i Marković Jelenu iz Sotonića, Vuksanović Ljubicu, Nadu, Miodraga, Predraga i Nenada, Klisić Jelenu i Mašicu, Bokovac Julku, Dragišić Vojku, Milić Ikicu, Vasiliju i Jošanu, Šorović Tanju, Sjekloću Marka i Milorada iz Limljana, Vujačić Gavra i Tomović Jelenu iz Ovtočića, Kopitović Mila i Zorku iz Brčela, kao i Ivanović Radmilu, petogodišnju djevojčicu iz Kuča koja je tog jutra bila kod đeda u Brčelima, Đonović Stanu i Jelenu iz Tomića i Đukanović Stevana iz Mačuga.”
U Crnoj Gori, tog 15. aprila 1979. godine, poginuo je 101 stanovnik.
Bilo je više od 1700 povrijeđenih, od čega 159 teže.
Razoreno je 250 manjih i većih naselja sa preko 60 hiljada objekata. Oštećeno je 540 spomenika kulture i uništeno 544 kilometra puteva.
Najteže su stradali stari srednjovjekovni gradovi Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Herceg Novi, Risan. Kao i bolnice u Risnu, Kotoru, Baru, ali i hotelski kompleksi u Budvi, Bečićima, Petrovcu, Ulcinju...
Ne ponovilo se.
Željko VUKMIROVIĆ
