Da ne bi ostalo ni trunke sumnje da je istraživanje sprovedeno sa namjerom širenja jezičke idile među susjednim narodima, pobrinuli su se i autori Veljko Miladinović i Branko Rosić dajući svima na znanje svoju autorsku širinu objašnjavajući da je “ovaj tekst napisan je na srpskom, hrvatskom, bosanskom, hercegovačkom, crnskom i gorskom jeziku”.
Mada se u beogradskim medijima moglo svašta pročitati o Crnoj Gori, ovakvo direktno „jezičko“ vrijeđanje i omalovažavanje jednog službenog, državnog jezika je nezabilježeno.
Posebno kada to radi neko ko se stalno poziva na kršenje i ugrožavanje svojih jezičkih prava.
Crnogorski službeni jezik: Crnogorski jezik je prema Ustavu Crne Gore službeni jezik u Crnoj Gori. Crnogorski jezik je usvajanjem Ustava Crne Gore 19. oktobra 2007. postao njen službeni jezik.
U tekstu “Nedeljnika” dalje saznajemo da je pisan povodom „deklaracije o zajedničkom jeziku koju su brojni intelektualci proglasili prošle nedelje u Sarajevu koja je podigla mnogo prašine, iako u suštini konstatuje činjenicu koje smo svi - tj. narodi koji su drugu polovinu 20. veka proveli komunicirajući na srpsko-hrvatskom jeziku - bili svesni, da se „razumemo".
Razumemo - malo morgen. Kako se razumjeti sa nekim čiji kostur istraživanja počiva na negiranju službenog jezika u Crnoj Gori, i omalovažavanju njegovog imena, kojeg je za pretpostaviti da autori znaju, ili da kažemo „razumeju“ iako ne umiju da ga napišu. Crnogorski jezik se po njima piše - crnski i gorski jezik.
Sve u staroj dobroj tradiciji iz poznatih beogradskih kuhinja sa domaćim šegrtima, koji su uvijek iznova spremni da se “gađaju” stavovima i inicijativama o svemu i svačemu bez osvrtanja na druga mišljenja. I činjenice. Uvijek su samo njihove činjenice i stavovi “bezgrešni” i istiniti.
Dokaz za to autori daju odmah u nastavku teksta, gdje ipak poslije ovakvog naslova pokušavaju da stvari relativizuju pitalicom “Kako bi prosečni srpski cinik reagovao na Deklaraciju o zajedničkom jeziku? Recimo da bi to glasilo ovako: Sve je to tačno, sve do jedne reči, samo ova deklaracija nije napisana na srpskom jeziku.”
Žal za dominacijom: Blijed pokušaj da se sakrije žal za prošlom dominacijom, kada se igralo kako su oni pisali.
Projekat o kome Nedeljnik piše „Jezici i nacionalizmi" rezultat je dvogodišnje istraživačke misije i partnerskog djelovanja beogradskog Udruženja Krokodil, Udruge Kurs iz Splita, podgoričkog Centra za građansko obrazovanje (CGO) i PEN centra BiH iz Sarajeva.
Promoteri zajedničkog jezika kažu da je osnovna namjera da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri „politička" jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka neprincipijelno ukršta sa identitetskom politikom.
Da bi podržali taj otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka autori teksta u “Nedeljniku” odmah nastavljaju da razrađuju temu o dobrosusjedskoj jezičkoj idili kroz izjavu akademika Ivana Klajna koja je krajnje pomirljiva. I nepristrasna. Jezički neuvredljiva.
“I oni koji podržavaju Deklaraciju, kao i oni koji se sa njom ne slažu - tako i oni koji su o ovoj temi govorili za “Nedeljnik”- složiće se sa činjenicom da govorimo istim jezikom. I isto tako neće uspeti da imenuju taj jezik. Osim akademika Ivana Klajna, jednog od najvećih lingvističkih autoriteta u nas, takođe potpisnika Deklaracije, koji je nasuprot direktnim promoterima ideje koji su pitanje imena stavili na stranu, poručio da taj jezik već ima ime – srpsko - hrvatski.
“To je isti jezik, međusobno se vrlo malo razlikuje. Kada je u pitanju naziv tog zajedničkog jezika, davno je usvojen naziv srpsko-hrvatski i pri tome treba ostati. Bosanski ili bošnjački jezik je izmišljen iz političkih razloga, crnogorski jezik ne postoji", rekao je Klajn.
Umjereni Arsenijević: Pisac Vladimir Arsenijević čije je Udruženje „Krokodil" jedan od kreatora Deklaracije, koga citiraju u “Nedeljniku” je puno obazriviji i umjereniji u iznošenju svojih stavova, prepoznajući važnost dogovora i razgovora a ne nametanja istih:
“Jezik je i tada i sada zapravo zgodno služio kao sredstvo a ne kao krajnji cilj. Kad uspete da ubedite Bosance, Hrvate, Srbe i Crnogorce da se u stvari ne razumeju, sve drugo postaje mnogo lakše. U takvoj atmosferi odrastaju naša deca i veoma je lako zamisliti kako, u budućnosti, gledaju jedni na druge kao strance, a u nekoj njenoj stravičnoj verziji, ako zatreba, i kao neprijatelje. Histerija je, očekivano, najveća u Hrvatskoj, dok u Srbiji ima mnogo (jednako očekivanog) tihog hegemonističkog cinizma u stilu: 'Naravno da govorimo isti jezik a on se zove srpski' te olakog osporavanja drugih varijanti našeg zajedničkog jezika, poput one bosanske ili crnogorske" , kaže Arsenijević naglasivši da je sve to očekivani mizerabilizam koji i inače snažno odlikuje ove dve države, a ono što je za nas važno jeste da je u Bosni i Hercegovini, gde su stvari najkompleksnije pa posledično i potencijalno najopasnije, ova inicijativa primljena sa razumevanjem a kod nekih i s velikom radošću”, naveo je Arsenijević.
Milo Lompar, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu govoreći za “Nedeljnik” iznoseći svoj stav ne ostavlja mjesta sumnji da je riječ o jednom jeziku kao lingvističkoj činjenici. I onako usput i dodaje ponešto o Njegošu, Lubardi …
“Nema sumnje u to da je reč o jednom jeziku kao lingvističkoj činjenici. Ali sama inicijativa pripada kulturnoj politici a ne lingvistici", kaže Milo Lompar, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu.
“Osnovni cilj je da se srpski narod u Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj) i Crnoj Gori liši institucionalnog prava da svoj jezik nazove srpskim. Otud treba predstavu o jeziku toliko učiniti neodređenom da bi - pošto se ona ustali, pošto deca nauče da govore drugim jezikom od svojih sunarodnika u Srbiji - iz nje vremenom proistekla samorazumljiva ideja o bosanskom i crnogorskom jeziku. Inicijativa rođena u Zagrebu nikada se neće sprovoditi u Hrvatskoj, jer je tamo ceo proces dovršen.- od Bečkog književnog dogovora (1852) i srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika do Deklaracije iz 1967. i Ustava Hrvatske iz 1974, koji su ozvaničili hrvatski književni jezik. To je učinjeno u titoističko vreme. Ustav Republike Hrvatske je stvar doveo do kraja: proglasivši obaveznost hrvatskog jezika. Zar neko misli da se to stopedesetogodišnje kretanje može promeniti? Ne. Otud je cilj na drugoj strani. Kako se titoizam pod drugim imenom vraća, valja dovršiti njegove učinke u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji…Samo to pitanje pokazuje kako je proces odmakao. Uprkos tome što su Njegoš, Andrić i Selimović sami i više puta i u više situacija sebe odredili kao srpske pisce, naša javnost bi bila spremna da trguje istinom o njima. Jer, ne treba se držati istine da primenimo reči druga Tita - kao pijan plota. Zar već ne trgujemo istinom o slikaru Petru Lubardi koji - uprkos sopstvenim izjavama iz 1971. i 1972. godine - biva predat na zajedničku proslavu Crnoj Gori: odlukom srpskog Ministarstva kulture?”, napisao je Lompar.
I tako možemo čitati „jezičko“ i svako drugo vrijeđanje do posljednjeg retka književno jezičkih mogula, dobrih idiličnih susjeda, autora iz “Nedeljnika”.
Kako je govorio Sreten Asanović: Analizirajući u jednom tekstu ove jezičke dileme i pokušavajući naći korijene ove „teške konfuzije“ koja nas je snašla akademik Sreten Asanović, je pisao:
“Čak pola vijeka prije Vuka Karadžića, Ivan Antun Nenadić je savjetovao da treba čitati kako je napisano, a pisati kako čitamo. Još u lingvističkim razmatranjima ovog čuvenog Bokelja, pronalazimo korijene jezičkog stanja i slovinskog jezika koje će Karadžić i njegovi nasljednici docnije nazivati samo i jedino - srpskim. Ovakvo imenovanje je rezultiralo teškom konfuzijom koja se održala do današnjih dana. Dakle, jezik kojim se govori i kojim se govorilo na teritoriji Crne Gore prvi put je nazvan srpskim tek u drugoj polovini devetnaestoga vijeka. Smatram da je jedino autentično ime jezika na kojem pišem i govorim crnogorski, što dokazuju njegove mnogobrojne osobenosti I bogatstvo. I pored najvrijednijih djela naše književnosti koja možda najbolje svjedoče njegovo postojanje, crnogorski jezik je još uvijek u ilegali”, napisao je Asanović.
Citiraćemo i akademika Radoslava Rotkovića koji pišući o crnogorskom jeziku kaže:
“To se može razumjeti kao politički stav, ali to nema veze s naukom. Svi srodni jezici imaju skoro isti rječnički fond, ali te riječi drukčije izgovaraju. Mi Crnogorci kažemo đed, Poljaci, koji su nam prije seobe bili istočni susedi: đad, Srbi deda, Rusi djed a Ukrajinci did. Mi kažemo sijeno, Srbi seno, Rusi sjeno, Ukrajinci sino. Rusi kažu Dnjepr, pa smo i mi od njih uzeli Dnjepar, ali Ukrajinci kažu Dnipro. Jesu li to iste riječi? Jesu, brate, bogomi. A je li to sve jedan jezik? Jok!
Isto je i sa "ekavcima" Talijanima i "ijekavcima" špancima. Talijan kaže za feštu: festa, a španac: fiesta. Talijan za vrijeme kaže: tempo, španac: tiempo. Talijan za klanac kaže: serra, španac: siera (Grande, Leone). Talijan za zemlju: terra, španac: tiera. Jesu li to sve iste riječi? Jesu, brate, bogomi. A je li to jedan jezik? Jok.
No ima tu još nešto. Mi, kao i Poljaci, imamo 33 glasa, a dozvoljeno nam je samo 30 slova, da se ne bismo razlikovali od braće. Pa, što će nam onda različita imena, lične karte, separatne supruge, ako svi treba da smo isto? Jeftinija bi bila jedna legitimacija, jedna žena za cijeli narod. Pričaju o demokratiji, a ne daju nam da zborimo svojim jezikom! Ta slova nam je zabranio Karadžić. Iako je Vuk učinio epohalno djelo, ipak, u nacionalnom pitanju nije bio ništa bolji od Radovana. Zato mi ne čitamo izvorne tekstove ni Njegoša, ni Ljubiše, ni Marka Miljanova, jer im nijesu dozvoljena slova da mogu da napišu: śednik, iźelice, bi3e. A nije da se oni nijesu bunili. Evo Ljubiše, koji u XXIV Pričanju Vuka Dojčevića ima riječ zizula, pa veli u fusnoti: da to početno z stoji mjesto talijanskoga z (dz) u riječima: zelo, zolla, "što ga u ćirilici nema, a bez njega se ne mogu pravo da pišu riječi: biza, zizula". A to slovo je staroslovensko dz u dzoelo...”
Ali izgleda da su pisali uzalud, jer autori teksta i deklaracija i sporazuma, nisu stigli da ih uvrste u svoju metodologiju. Izgleda da ovi naši autori ne stižu do njihove jezičke galaksije. A i ne vrijeđaju nikoga iznošenjem činjenica i stavova primjerenim njima.
Vratimo se pitanju sa početka teksta i njegove potrebitosti u sadašnjem momentu. U Crnoj Gori danas se ne razmatra odgovor na pitanje čiji je naš jezik. Zna se, crnogorski.
Važnije bi bilo odgovoriti na pitanje što sve sadrže savremene strategije, deklaracije koje stižu do nas…Valjalo bi postaviti autorima pitanje: prijatelji ili terminatori?
Naravno, na važećem crnogorskom jeziku, ne na njihovom “crnskom i gorskom jeziku”.
Ivan KERN
