- Od 1962. godine, Međunarodni pozorišni institut (International Theatre Institute) organizuje obilježavanje Svjetskog dana pozorišta na dan kada je otvoren Teatar nacija u Parizu - 27. marta. Svjetski dan pozorišta je prilika za pozorišne profesionalce da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koje proizilazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno, to je i prilika za podsjećanje na doprinos pozorišne umjetnosti u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu. Svake godine 27. marta pozorišta u svijetu, nacionalni centri Međunarodnog pozorišnog instituta i čitava međunarodna pozorišna zajednica, organizuju razne pozorišne manifestacije, od kojih je najvažnija tradicionalna međunarodna poruka koju, na poziv ITI-ja, piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda. Poruka se prevodi na više od 20 jezika, čita pred desetinama hiljada gledalaca u pozorištima, štampa i emituje u stotinama novina, časopisa, radio i TV stanica na svim kontinentima – ističe se u saopštenju povodom ovog praznika, te podsjeća da je prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962. godine.
Predstava „Učene žene“ Crnogorskog narodnog pozorišta biće večeras igrana na sceni matičnog teatra od 20 časova. Prije početka predstave, poruku Izabel Iper pročitaće glumica Crnogorskog narodnog pozorišta Andrea Mugoša.
Komad Žana Batista Poklena Molijera režirao je Jagoš Marković, a uloge tumače: Mirko Vlahović, Nada Vukčević, Kristina Obradović, Petar Vlahović, Julija Milačić, Momčilo Otašević, Petar Burić, Mišo Obradović, Jelena Nenezić-Rakočević, Branimir Popović, Aleksandar Gavranić, Filip Đuretić, Goran Vujović i Marko Todorović. Reditelj je takođe uradio scenografiju i izabrao muziku, kostime je uradila Marija Marković, scenski govor Ljiljana Mrkić-Popović, asistentkinja režije Tara Lazarević, a izvršna producentkinja Nela Otašević.
Gradsko pozorište iz Podgorice obilježava Svjetski dan pozorišta predstavom „Čuvari tvog poštenja“ koju će izvesti u Centru za kulturu Tivat od 20 časova, a poruku će pročitati Branka Femić. U autorskom projektu Borisa Liješevića igraju Dubravka Drakić, Božidar Zuber, Emir Ćatović, Branka Femić, Željko Radunović, Katarina Krek, Ivona Čović-Jaćimović, Sanja Popović, Pavle Ilić, Branko Ilić i Simo Trebješanin. Muziku je uradio Rambo Amadeus, scenografiju Gorčin Stojanović, kostime Tijana Todorović dok je dramaturškinja Stela Mišković.
Nikšićko pozorište najavljuje od 20 časova projekciju filma „Magbet“ iz 1971. godine u režiji Romana Polanskog, predstavlja adaptaciju istoimene tragedije Vilijama Šekspira. Organizatori ovog događaja su Crnogorska kinoteka i Nikšićko pozorište, u okviru Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću.
U poruci za ovogodišnji Svjetski dan pozorišta, filmska i pozorišna glumica Izabel Iper osvrnula na istorijat obilježavanja ovog važnog teatarskog praznika, ali i objasnila šta njoj danas znači pozorište i koliku važnost ima u društvu u kojem živimo.
Evo, dakle, već 55 godina svakog proljeća obilježavamo Svjetski dan pozorišta. Jedan dan, odnosno 24 sata koja počinju sa Noh i Bunraku teatrom, prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibsena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sare Kane do Pirandella pa, među ostalim, i u Francuskoj, ovdje gdje smo mi i gdje je takođe Pariz, svjetski grad koji ugošćava najviše stranih družina.
Potom nas naša 24 sata vode iz Francuske u Rusiju, od Racinea i Molierea ka Čehovu, prelaze Atlantik i završavaju u kalifornijskom kampusu u kojem mladi ljudi možda nanovo osmišljavaju pozorište. Jer se pozorište uvijek iznova diže iz pepela. Ono je tek konvencija koju neumorno valja razbijati. Samo tako može opstati. Pozorište ima obilan život koji prkosi prostoru i vremenu, najsavremeniji komadi napajaju se prošlim stoljećima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad ih iznova postavljamo.
Svjetski dan pozorišta svakako nije običan dan u našoj svakodnevici. On oživljava ogromno prostor-vrijeme, a kad podsjetim na prostor i vrijeme, htjela bih se pozvati na francuskog dramaturga Jeana Tardieua, tako genijalnog, a tako skromnog. Navešću njegove riječi.
O prostoru se pitao „koji je najduži put od jedne tačke do druge“. Za vrijeme nam sugeriše da „u desetinkama sekunda mjerimo vrijeme koje je potrebno da izgovorimo 'vječnost'“.
O prostoru i vremenu kaže: „Odredite u mislima, prije no što utonete u san, bilo koje dvije tačke u prostoru i izračunajte vrijeme koje vam treba da u snu dođete od jedne do druge“. Pamtim riječi „u snu“. Kao da su se susreli Jean Tardieu i Bob Wilson.
Naš Svjetski dan pozorišta mogli bismo sažeti i prisjećajući se Samuela Becketta koji kroz Winnie, u njenom okretnom stilu, kaže: „Oh, bio je to sretan dan“.
Razmišljajući o ovoj poruci koju sam dobila čast napisati, prisjetila sam se svih tih snova o svim tim prizorima. Zato u ovu UNESCO-ovu dvoranu nisam stigla sama, sa mnom su i svi oni likovi koje sam utjelovila na sceni, uloge koje nam se čini da napuštamo kad je sve gotovo, no koje u nama vode tajni život, spremne poboljšati ili uništiti uloge koje će ih naslijediti: Fedra, Araminta, Orlando, Hedda Gabler, Markiza de Merteuil, Blanche DuBois… Pratnja su mi i svi oni likovi koji su mi se svidjeli, kojima sam aplaudirala kao publika. Tako pripadam cijelome svijetu. Grkinja sam, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Persijka, Rimljanka, Japanka, Marsejka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Korejka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja, zaista cijelom svijetu. To je baš prava mondijalizacija.
Godine 1964, povodom dana pozorišta, Laurence Olivier objavio je da je, nakon više od jednog stoljeća borbe, u Engleskoj konačno osnovano nacionalno pozorište, koje je on odmah potom želio vidjeti kao međunarodno pozorište, barem kad je bila riječ o repertoaru. Dobro je znao da Shakespeare pripada svima na svijetu.
Bilo mi je drago čuti da je autor prve poruke povodom Svjetskog dana pozorišta, 1962. godine, bio Jean Cocteau, baš prikladno, budući da je on, zar ne, poduzeo „put oko svijeta za 80 dana“. Ja sam na drugačiji način obišla svijet, kroz 80 predstava ili 80 filmova. Navodim i filmove jer za mene nema razlike između glume u pozorištu i glume u filmu, i svaki put kad to kažem izazovem čuđenje, ali tako je, istina je. Nikakve razlike.
Dok ovo govorim, ja nisam ja, nisam glumica, ja sam samo jedna od tako mnogo osoba zaslužnih za to da pozorište i dalje postoji. To je na neki način i naš zadatak. I naša potreba, da tako kažem: nismo mi zaslužni za to što pozorište postoji, prije će biti da zahvaljujući njemu postojimo mi. Pozorište je vrlo snažno, ono se opire, nadživljava sve, ratove, cenzure, nedostatak novca. Dovoljno je reći „kulisa je gola scena, u neodređenom razdoblju“ i uvesti glumca. Ili glumicu. Što će on napraviti? Što će ona reći? Hoće li razgovarati? Publika čeka, saznaće, publika bez koje nema pozorišta, nemojmo to zaboraviti. I jedna osoba u gledalištu čini publiku. Neka je ipak što manje praznih stolica! Osim kod Ionesca… Na kraju Stara kaže: „Tako je, umrimo na vrhuncu slave… umrimo da uđemo u istoriju… Bar ćemo imati svoju ulicu…“
Svjetski dan pozorišta postoji sad već 55 godina. U 55 godina ja sam osma žena pozvana da prenese poruku; na kraju krajeva i ne znam je li riječ „poruka“ prikladna. Kad moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o pozorištu, oni govore o mašti, slobodi, porijeklu, prizivaju u sjećanje multikulturalnost, ljepotu, pitanja bez odgovora… Godine 2013., prije, dakle, samo četiri godine, Dario Fo kaže: „Jedino rješenje za krizu je nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti umijeće pozorišta organizovati velika hajka: nova dijaspora glumaca koja će svakako, iz nametnutih okolnosti, izvući nezamislive prednosti za novo pozorište.“ Nezamislive prednosti, lijepa formulacija, dostojna nekog političkog programa, zar ne?… Budući da se nalazim u Parizu neposredno pred predsjedničke izbore, predlažem onima koji su skloni preuzeti vlast da vode računa o nezamislivim prednostima koje nosi pozorište. Samo bez hajke!
Pozorište za mene predstavlja onog drugog, ono je dijalog, odsutnost mržnje. Prijateljstvo među narodima, nisam sigurna što ono podrazumijeva, ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo publike i glumaca, u jedinstvo svih onih koje pozorište spaja, onih koji ga pišu, koji ga prevode, onih koji ga rasvjetljavaju, oblače, dekorišu, onih koji ga izvode, koji ga čine, koji u njega odlaze. Pozorište nas štiti, pruža nam zaklon… Mislim i da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega… Sjećam se jednog reditelja stare škole koji bi svako veče prije podizanja zavjese, iza kulisa, odrješitim tonom rekao: „Mjesta za pozorište!“ Time ću završiti. Hvala.
