U stvari, ovu kilometražu je nebrojano puta izmjerio domaćin Portala Analitika za ovo jutro Božo Dajković sada penzioner, a nekada radnik podgoričkog Autoremonta, koji je put od svog sela do posla uredno prelazio svakog dana, skoro 40 godina. Dakle, nepogrješivo. Tek, dok sjedimo u sobici stare porodične kuće iz koje se pruža pogled na dolinu i zemlju sela Drušići, pričamo upravo o selu i ovdašnjim domaćinstvima.
Selo 70 domaćinstava: „Ova naša kuća podignuta je početkom 19. vijeka. Znači, ima oko 200 godina. No je veliki dio kuće ozbiljno oštećen u zemljotresu 1979. godine. Na kuću su tada stavili dvije crvene linije, kako su se već stavljale oznake onda nakon kontrole inspekcije za utvrđivanje štete. A to je značilo da je bila rušenje. I tada je jedan dio obnovljen, a jedan dio se morao iznova graditi,“ objašnjava Božo.
I kaže da selo Drušići ima 70 domaćinstava.
„Može se reći da danas bar 35 do 40 porodica ili samo njihovih članova živi u selu. A i ljudi se vraćaju po odlasku u penziju. Ovdje žive porodice Dajkovića, Dragojevića, Gazivoda, Jankovića, Jovićevića, Kostića, Kovačevića, Kraljevića, Lopičića, Ražnatovića i Strugara.”
A kako spomenusmo stare ceklinske porodice, tako se i priča nastavila.
„Za Jankoviće, kod nas, a i na cijeli Ceklin, veli se da su od kralja Nikole dobili viteštvo. U stvari, neđe kad se društvo okupilo i sjedilo, pitali su kralja koja su najbolja bratstva u onu Crnu Goru. A ovaj im je odgovorio: Jankovići u Ceklin, Kustudići u Njeguše i Nikčevići u Pješivce. Tako je bar ostalo da se zbori. Pa ti i ja tako sad prenosim...“
Podsjećanje na vladiku: Ipak, selo Drušići je, u ovom dijelu Crne Gore prepoznato i kao rodno mjesto vladike, zapravo crnogorsko–primorskog mitropolita Danila Dajkovića (1895 – 1993), kojeg ovdašnji ljudi samo po dobru pamte.
„Rodio se na Tomindan, 19. oktobra 1895. godine. I Tomo mu je bilo mirsko ime. Od oca Pera i majke Savice, rođene Pejović. Osnovnu školu počeo je u rezidenciji Svetog Petra Cetinjskog na Karuču, a završio u Rvašima, 1907. godine. Te školske godine je otvorena i gimnazija u Podgorici i on je bio učenik te prve generacije. Kasnije je, 1912. upisao Bogoslovsko–učiteljsku školu. Na Petrovdan 1920. Godine je rukopoložen za đakona, a sjutradan za sveštenika, od episkopa zahumsko–raškog Kirila, te postavljen za paroha Drušićko–Dodoškog, gdje ostaje do 1921. godine. Tada, u roku od 40 dana ostaje bez supruge Stane i djece Petra, Marije i Milke, koji umiru. Ostao mu je bio samo sin Blažo, koji se upokojio 1970. godine u Beogradu. On je, kasnije, završio Filozofski fakultet u Skoplju, a onda i Bogoslovski. Sveti arhijerejski sabor ga je izabrao za vladiku 20. maja 1961. godine, a ustoličen je za mitropolita crnogorsko – primorskog na Petrovdan, iste godine. I na toj dužnosti ostao do smrti. O njemu, moći ćeš samo lijepo da čuješ. Da je bio izuzetno cijenjen čovjek. I da je kao takav zapamćen. To će ti svako reć', budi uvjeren.“
I još malo podsjećanja: A rodom iz Drušića je i narodni heroj, general pukovnik Blažo Savov Janković. A i nosioci partizanske spomenice Dušan Tomanov Lopičić, Milo Vasov Kraljević i Ike Petrova Janković.
Doduše, za čuvenje Drušića postarali su se i dvojica učesnika Verdenske bitke iz Prvog svjetskog rata, rodom iz ovog sela, Milo Đurov Lopičić i Luka Mihailov Janković.
"Milo Đurov je bio i dobrovoljac na Solunskom frontu“, dodaje Božo.
U ovom selu je rođen, živio i sahranjen poslanik prve crnogorske Skupštine, Milo Ilijin Dragojević.
Baš kao i komandant Ceklinskog bataljona Luka Šutov Dajković.
A i ovdašnji ljudi, kao i naš domaćin Božo, pamte i učitelje, Toma Nikolina Lopičića, Marka Perova Kraljevića i Boža Andrije Dajkovića. Kao i doktora teologije Jovana Savova Dajkovića, koji je živio u Beogradu, a po sopstvenoj želji sahranjen u Drušićima.
Posebna priča: No, za ovo selo, ovdašnja zemlja je posebna priča.
„Bez pretjerivanja je slobodno, ako se kaže da je u Drušiće posebna, a možda i najbolja zemlja u Ceklin, kao tlo za vinovu lozu. A ranije su loze bile samo pored međa i u bregove. Sada su svuda vinogradi.“
Uz napomenu.
„Prije Drugog svjetskog rata rijetko koje domaćinstvo nije imalo jaram volova (po dva vola). Ili magare i konja. Pojedina domaćinstva su imala i po 120 grla sitne stoke, koza i ovaca. I sijalo se, đe god je slobodnog mjesta bilo. Pa, ako nije moglo ralom da se ide, kopalo se motikom. Samo da se iskoristi.“
Uostalom, tada se sijalo i po Ceklinskom polju, a mještani Drušića, sa komšijama iz sela Rvaši, na obodu Skadarskog jezera pravili su kućice u koje bi odlagali alat ili žito, te je tako na temeljima tih prvobitnih ostava, nastalo i selo Karuč. No, to je već neka druga, posebna priča...
Željko VUKMIROVIĆ
