Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
U Crnoj Gori je nezapaženo prošlo objavljivanje jedne knjige u Beogradu 2014. godine, pod naslovom "Primeri čojstva i junaštva" koja na trećoj strani ima podnaslov - "Prilagodio savremenom srpskom jeziku, predgovor i redakcija - Ilija Petrović".
Nije prijevod nego je prilagođavanje - "nije šija nego vrat": Ovo "prilagodio" je eufemizam za preciznu riječ koja je umjesto nje trebala da stoji, a to je - prijevod. Knjigu je objavila "Škola gusala Sandić" u 5.000 primjeraka. Knjiga je u PDF-u objavljena i na internetu, možete je čitati na linku.
Da vidimo kako izgleda to "prilagođavanje". Priča br. 1 u originalu vojvode Marka:
"Milovan Janičin Vujošević, iz Brskuta, reka je: »Ja sam, tako mi duše, svakoga čoeka moga na mejdan dobit!« Pitali su ga: »Kako, striko Milovane?« Milovan: »Lasno, duše mi! On se naijedi, pa me psuje, skačući i drkteći od ijeda! Ja ne govorim ništa. Kad sjutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojije riječi! Eto, ja dobio, a on izgubio!«A kad se prilagođivač Ilija Petrović bačio na posao, ovako je ispala:
"Milovan Janičin Vujošević iz Brskuta, rekao je: "Ja sam, tako mi duše, svakog čoveka mogao pobediti na megdanu!“Pitali su ga: „Kako, striko Milovane?“ Milovan: „Lako, duše mi! On se razljuti, pa me psuje, skačući i drhteći od besa! Ja ne govorim ništa. Kad sutradan, on kao pokisao, stidi se i kaje svojih reči! Eto, ja dobio, a on izgubio!"
Vidimo da je Petrović tačno preveo sa crnogorskog jezika riječ lasno u - lako, riječ ijed u - bes i riječ kvasan u - pokisao.
U priči broj 2 Petrović je preveo crnogorsku riječ ubao u - bunar, pa riječ tojaga u - motka, štruglja u - vedro, protočiti u - poteći.
I tako dalje. Analiziranje bi potrajalo.
Dakle, iako je Petrović napisao da je prilagodio knjigu savremenom srpskom jeziku, on nije ništa drugo uradio do preveo knjigu sa crnogorskog na srpski jezik. "Prilagodio" je u ovom slučaju isto što i preveo, on kaže u naslovu predgovora "Nije prevod nego prilagođavanje", a zapravo - "nije šija nego vrat."
Maternji jezik Marka Miljanova nije bio srpski: Ilija Petrović je opravdano preveo Primjere čojstva i junaštva na srpski jezik, jer sami Marko nikada nije naveo da mu je maternji jezik srpski. Da vidimo kako je Marko zvao svoj jezik. Iz Primjera čojstva i junaštva, iz priče broj 13:„Ovu su tužbu Arbanasi spjevali u svoje pjesme, đe se govori: ‘Çon, Redžo, çon, djalo...’ itd, naški: ‘Dig' se, Redžo, dig' se, sine moj’!” (Marko Miljanov, Primjeri čojstva i junaštva, Grafički zavod, Titograd 1967, str 53)
U priči broj 26. iste knjige, ovako vojvoda Marko kazuje: "O Marku Đeljoševu i Božini Stojanovu ima dosta priča na naški i arbanaški jezik.” (ista knjiga, strana 69)
U knjizi "Život i običaji Arbanasa” na dva mjesta Marko Miljanov ovako imenuje svoj jezik, u poglavlju "Narodne pjesme”:
„Arbanas govori: Uzmi ženu od fisa-soja; nećeš se kajat’, kakva je goj, kad je od fisa, kad ti prijatelj u kuću dođe, reći će dobru riječ, ali da će ti rodit’ dobro dijete! Po njinski se ova riječ govori: ja fjal-ja djal! (Naški: al’ riječ, al sina!) Oni lakome dobrijema ili lijepijema ženama ka itko, ali prijatelju još više, i mlogi će bolju rad’ prijatelja zaminut’ a grđu uzet’.” (Marko Miljanov, Život i običaji Arbanasa, Grafički zavod, Titograd 1967, str 33)
A u poglavlju „Oni i Crnogorci”, iste knjige:
"Tek u nji’ nema ni crnoga ni bijeloga, u čam se slava ne traži tako veličanstveno da se ne može opisat’ njina fantazija, od koje imamo neki dio mi Brđani i Crnogorci u običaje, da se u mlogome priliču s arbanaškijem običajima, i to više imaju toga plemena brcka koja su bliže Arbanije, kao Vasojevići i Kuči, malo Lješnjani i Ceklinjani, a poviše Cr[m]ničani. Ova su više poznata s Arbanasima i njinijema običajima, da i’ nijesu toliko opori jednijema i drugijema, no se miješaju, traže jedan drugoga, čine poznanstvo i prijateljstvo, bratime se i kumuju, i u sve drugo se slažu, kad se ne biju među sobom; samo i’ je u jezik velika razlika, no i to su mlogi jedni od drugije naučili da govore, naši arbanaški, a oni naški.” (Marko Miljanov, Život i običaji Arbanasa, Grafički zavod, Titograd 1967, str 70)
Aleksandar Janinović je u "Pobjedi”, 31. decembra 2005. objavio članak "Kralj, vojvoda i Arbanasi”, đe je ovako naveo, citirao je Mašana Pavićevića:
"O uzajamnom poštovanju između Crnogoraca i Albanaca ostale su priče čija je glavna ličnost znameniti vojvoda Marko Miljanov. Dok je ovdje boravio radi liječenja 1897. godine, bio je gost u kućama ne samo Crnogoraca, nego i Albanaca. Bio je na večeri kod Ali Kasme, Cufa Mavrića i drugih. U razgovoru su se zanimali koji je razlog što vojvoda dobro govori dva jezika kojima se služe njegovi plemenici Kuči i njihovi susjedi, Albanci. »U mom se plemenu govori naški i Arbanaški. Oni su oba moji. Osim toga između mojega plemena i sjevernih arbanaških, nema granice. I ja i moji plemenici idemo slobodno kod njih i oni dolaze kod nas. Kad pođemo tamo, ja zborim arbanaški, a oni naški. Kad oni dođu kod nas, ja govorim arbanaški, a oni naški«, rekao je Marko. (Citat je iz zapisa koji je ostavio ovdašnji prosvjetar i hroničar Mašan Pavićević).”
Za Marka Miljanova Srbin je sinonim za - pravoslavac: Tako je Marko Miljanov nazivao svoj jezik. Nikad srpskim. Da je sintagma "srpski jezik” među Crnogorce ušla tek preko školskog sistema, imamo perfektnu potvrdu iz pera Andrije Jovićevića, koji je 1911. u Beogradu objavio knjigu "Riječka Nahija”, u kojoj je ovako zapisao: „Stanovništvo Riječke Nahije govori samo južnim narječjem. Narod, masa, koja je neobrazovana, zove svoj jezik naškijem jezikom; malo ga ko naziva srpskijem. Kad on koga pita, zna li govoriti njegov jezik, reći će: ‘Znaš li naški?’ – Ako ko ne razumije njegov jezik, veli: ‘ne znaš naški’. Tako svoj jezik zovu Crnogorci uopšte, a Skadrani i okolni Turci i Arnauti kažu: ‘ne znam, ili znam vaški’. Za ostale će jezike reći Crnogorac: znam, ili ne znam arbanaški, turski, talijanski... U novije vrijeme, od kada su se ljudi sa osnovnim obrazovanjem umnožili, počinje narod svoj jezik nazivati srpskijem, ali nikada crnogorskijem.” (Andrija Jovićević, Riječka Nahija, CID, Podgorica, 1999)
Marko Miljanov je "Primjere čojstva i junaštva” završio 1900. godine, više od 70 godina nakon što je srpstvo u liku Sime Milutinovića Sarajlije stiglo u Crnu Goru. Marko nikada nije išao u školu, zvao je jezik onako kako ga je i običan crnogorski narod zvao. Da je Marko Miljanov išao u škole koje su od Njegoševog vremena počele biti osnivane, sigurno bi jezik zvao srpskim, jer je u tim školama određeno da se maternji jezik zove srpski, znamo da je Njegoš prihvatio srpsku ideologiju svog učitelja Sime Sarajlije.
S obzirom da Marko svoj jezik nije htio da zapiše kao srpski, opravdano je misliti da je njemu Srbin značilo isto što i pravoslavac, da on pojam Srbin nije smatrao za narodnosni, već za konfesionalni pojam. Imamo mnogo śedočenja iz 19. vijeka u kojima je jasno naznačeno da je za običan narod riječ srbin bila sinonim za riječ pravoslavac. Zapise koji govore o tome ostavili su: Pavle Rovinski, Čeh Josef Holeček, Simo Matavulj, Jovan Subotić, fra Grgo Škarić, Rus Giljferding, Jovan Subotić i drugi.
Takođe, iz načina na koji Marko Miljanov upotrjebljava odrednicu Srbin, može zaključiti da je on pod pojmom srbin podrazumijevao - pravoslavac. Na jednom mjestu u tekstu "Prva pohara Kuča" vojvoda Marko nabraja neke ljude, uz njihova imena dodaje: turčin, latinin, srbin. Turčin i latinin mu ne znače ništa drugo do musliman i katolik, te prema tome i srbin mu znači - pravoslavac.
Najsigurniji pokazatelj da je Marku Miljanovu Srbin bio konfesionalni pojam je to što svoj jezik nije htio da nazove srpskim.
Takođe treba primjetiti da je Ilija Petrović loše preveo "Primjere čojstva i junaštva" na srpski jezik, jer je u samom naslovu pogriješio, na srpskom jeziku djelo vojvode Marka treba ga glasi - "Primeri čoveštva i junaštva". Čojstvo je crnogorska riječ a ne srpska, srpska je - čoveštvo.
