Sjećate li se Petra Lubarde? Da, jednog od naših najpoznatijih umjetnika - utemeljivača čuvene Umjetničke škole osnovane na Cetinju, pa preseljene u Herceg Novi, a čije ime nose Srednja likovna škola na Cetinju, državna nagrada koja se uručuje svake treće godine, te godišnja esnafska nagrada Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore koje je i osnovao - za života nagrađenog čak sedam puta na najvećim međunarodnim izložbama širom svijeta.
Da li se sjećate gdje je rođen? U selu Ljubotinj, nadomak Cetinja, u Knjaževini Crnoj Gori, sada davne 1907. godine.
Danas od njegove zaostavštine u rodnim krajevima postoji tek soba s odabranim radovima iz fonda Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju I pored Gran prija na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937, I nagrade na Međunarodnoj izložbi u Hagu 1939, internacionalne otkupne nagrade, Bijenala u Sao Paolu 1953, nagrada Bijenala u Tokiju 1955, Nacionalne nagrade „Gugenhajm“ u Njujorku 1956, umjetničke povelje „Rabindranat Tagore“ u Kalkuti 1970 i Herderove međunarodne nagrade u Beču 1973 - kojima se ni najveći umjetnici XX vijeka nisu mogli pohvaliti, van regiona se za njega malo zna. Ni za života - a još manje posthumno - njegova djela nije vidjela baš brojna međunarodna likovna publika.
A da li je to dovoljno?
- Znate, prema Petru se sada ponašaju kao da je dijete razvedenih roditelja. U Crnoj Gori gdje je rođen, odrastao i koja mu je bila vječita inspiracija nekako očekuju da na tome rade ljudi iz Srbije. U Srbiji, gdje je živio jer je Beograd bio centar tadašnje države, isto očekuju od Crne Gore. A njemu je jedino bilo bitno da bude umjetnik, da stvara. I ništa drugo... Nije važno što je on u neko doba tražio za sebe veće prostore i tako otišao u Beograd, Pariz i druge krajeve. Kako je Lubarda kazao u jendom intervju, "nije vazno odakle je čovjek, ko su mu majka i otac. Svi mi to imamo. Važno je što čovjek za sobom ostavlja". Uvijek vraćao u Crnu Goru, jer je volio tu njenu ljepotu i uvijek je govorio kako mu je bila najbolja škola. Konačno, on nije ni završio akademiju u Parizu, jer je vidio da može da stvara i bez toga. Sve što su mu govorili o drugim umjetnicima, on je to već sam naučio obilazeći galerije - priča Đina Lazar, jedina sestrična čuvenog stvaraoca.
Rođena u dalekom Izraelu prije 67 godina, ona je 2010. došla na čelo fondacije koja nosi ime njenog ujaka. Fondaciju su 2005. godine osnovali sestra Petra Lubarde, Vera Lubarda Dorner, njegov bratanac Đuro Lubarda, i sestrična uz, kako ističe, veliki broj prijatelja i ljubitelja Lubradinog stvaralastva. Danas živi na relaciji Herceg Novi - Beograd - Tel Aviv i trudi se da oživi što više sjećanja na - možemo slobodno reći - jednog od najvećih jugoslovenskih likovnih stvaralaca.
- Došla sam u Crnu Goru kako bih se bavila fondacijom. Tada je pala i odluka da napravimo kuću u Herceg Novom, jer se moj muž zaljubio u Crnu Goru. Rekao je da će tu biti kuća u kojoj će se okupljati naša porodica - navodi naša sagovornica.
Da ta želja za kućom u Herceg Novom nije samo jedna od mnogih porodica iz dalekih krajeva koji su se u našoj zemlji skrasili zbog njenih ljepota, saznaće tek nakon izgradnje, kada je počela da istražuje istoriju familije Lubarda.
- Prije Cetinja, oni su prvo bili ovdje, u Toploj, gdje su došli iz Pive. Onda su preselili u Kotor i tamo je, kako je već bivalo, neko ubio nekog, pa su stigli u Ljubotinj bježeći od krvne osvete. Da, to je bio način života. Bilo da je raskoš ili puk, morali su nekog da ubiju... I mislim da moja baba s Cetinja nikada ne bi mogla ni da zamisli da će se njena unuka rođena u Izraelu jednog dana vratiti u Crnu Goru - dodaje ona s ponosom.
Prvi koraci
Ujaka je vidjela tek nekoliko puta - kao mala i kao tinejdžerka - ali bili su neraskidivo vezani, u stalnoj prepisci. Njenu fotografiju Lubarda je uvijek imao uz sebe, kao da je njegovog djeteta. Zato smatra za obavezu da mu posveti ostatak svog života.
Tri decenije nakon smrti čuvenog slikara, sa Đurom Lubardom (bratom od ujaka, a bratanićem Petra Lubarde) inicirala je osnivanje fondacije s namjerom da, praktično, iz zaborava vrati sve što je za sobom ostavio. I da nas podsjeti na njegovu najveću muzu - Crnu Goru.
Donijela je ključnu odluku: zatvoriće svoj studio za dizajn enterijera u Izraelu i uložiti svoj rad i trud u napore da bi se Petar Lubarda vratio svojim korijenima. U susret obilježavanju stogodišnjice njegovog rođenja, potpuno se posvećuje radu u fondaciji.
- Lubarda je zaboravljen nakon njegove smrti, 1974. godine. Niko se nije baš potrudio da ga dalje predstavlja na izložbama ili o njemu piše, sve dok nisu objavljene dvije monografije - jedna u Beogradu i jedna u Crnoj Gori - a obije su napravili privatni galeristi. Počela sam da razmišljam: šta je moguće uraditi sa minimalnim troškovima? Jer novca nismo imali. Praktično sve što je do sada uloženo je naš lični kapital. Ušteđevina moje nedavno preminule mame Vere cijela je potrošena samo na to da mogu da funkcionišem ovdje, dolazim iz Tel Aviva, kružim autom po Crnoj Gori i razvijam tu ideju. Odlučila sam da počnemo s nečim jednostavnim, što nezahtjeva veliki trošak, a ipak ostavlja trag – a to je obilježavanje dana rođenja i dana smrti. Dva puta godišnje pravićemo neku manifestaciju koja priliči Lubardi, kako bi sve ušlo u svijest publike. Krenuli smo sa promocijom knjige o njemu, pa predavanjem. Takođe smo povezali 27. i 28. jul - rođenje Lubarde i Bitku na Vučijem dolu - kaže ona, te podsjeća da je u proteklih šest godina bilo mnogo aktivnosti, među kojima je i projekat sa crnogorskim srednjoškolcima "Lubara kao inspiracija".
Sa majkom je 2004. došla i na Ljubotinj, rodno mjesto Petra i njegove braće i sestara. Đina se tog susreta sa preostalim mještanima ovog sela prisjeća kao scena iz nekog filma.
- Dovikuju se: „Stigla sestra Petra Lubarde!“. Odgovaraju s brda: „Pa, nek' dođe ovamo!“. A mama je, tada sa osamdeset i kusur godina, rekla da joj „daju jednu toljagu“ i sa time je išla, svuda pela bez problema. Onda su iz nekog žbunja izašle žene u crnini, a meni nije bilo jasno kako su sišle s brda kad puta nema. I sve kao u filmu: plaču, grle i ljube moju majku, jer je nikada nisu vidjeli, nego samo čuli za nju. A tu nisu samo rođaci, nego i kumovi. Sve je pomiješano. Tada sam vidjela gdje je ta razrušena porodična kuća na brdu... Kasnije, 2007. na obilježavanju 100 godina od Petrovog rođenja, bio je priređen program kod seoske crkve. Rekli su nam da „treba samo 2.000 eura, da se stavi krov“ i kako je sramota da o rodnoj kući Petra Lubarde niko ne vodi računa. Došli su i mediji da to vide, zabilježe. Svi su bili pod utiskom da treba obnoviti tu kuću. Ali, ništa se nije dogodilo - ispričala je Lazar.
Ona dalje podsjeća kako je postojala ideja, a zatim i plan renoviranja kuće Petra Lubarde na Ljubotinju. Već tada bila je svjesna da to ne bi bilo tek renoviranje, već pravljenje novog objekta, jer su od prvobitnog ostali samo jedan zid i konture okućnice.
- Probala tu da dignem neki glas i kao predsjednica fondacije napravila sam dvije donatorske večeri, u Kotoru i Budvi, i pokazala našu želju. Cilje jeste bio da se kuća obnovi, ali sam se i sama pitala što ćemo tamo da radimo, jer na Ljubotinj se dolazi samo s posebnom namjerom. Kada sam napravila konačnu procjenu, a to sam mogla jer sam ipak iz struke, ispalo je da ta kuća od 240 kvadrata na dva sprata, u kamenu i sa potrebnom infrastukturom, treba da košta oko 500.000 eura! Uz to, ako želimo da selo oživi treba zaposliti ljude. Imala sam priliku to da predstavim tadašnjem gradonačelniku Cetinja i ministru kulture i... nisam stigla dalje od toga. Sve je ostalo samo na papiru, jer niko nije pokazao interes - kaže naša sagovornica.
Od Beograda do Ljubotinja
Godine su prolazile, a onda su u Srbiji izrazili želju da kuću u Beogradu, koja je Lubardi data na korištenje deset godina nakon što se konačno preselio u taj grad, pretvore u njegov legat. Trošna zgrada koja je decenijama propadala, a sa njom i desetine djela našeg velikog umjetnika, osam godine je renovirana. Za te radove, kako navodi Lazar, Grad Beograd dao je oko milion eura, te isto toliko za restauraciju slika koje su stručno vršene u Beogradu i Italiji.
- Bile smo i moja mama i ja veoma uzbuđene kada smo tamo stigle 2012. godine. Kada je legat konačno otvoren dvije godine kasnije, osjetila sam kao da ponovo imam 16 godina, kada sam posljednji put bila s ujakom u toj kući, kao da je on prisutan - priča ona s posebnim emocijama.
To što se Beograd odužio umjetiku sahranjenom u Aleji velikana kao izuzetnom stvaraocu iz ondašnje države, ne može potrijeti ni porijeklo, ni inspiraciju za stvaralaštvo Petra Lubarde. Njegova sestrična podsjeća da ljudi putuju i u najzabačenije krajeve, samo da bi posjetili kuće poznatih umjetnika - od Dalijeve, preko Pikasove i Kafkine, do Mocartove. Te zgrade su ponos cijele zemlje i njenih stanovnika, mjesto po kojem ih prepoznaju širom svijeta.
I upravo je to bio razlog da drastično promijeni mišljenje o budućnosti rodne kuće njenog ujaka na Ljubotinju.
- Da je u toj kući ostalo barem nešto njegovo od predmeta, makar kolijevka, onda bi imalo smisla da se obnovi, a ovako bi bila kopija. Ljubotinj nije daleko od Cetinja, samo petnaest minuta vožnje, ali da ljudi dolaze samo kako bi vidjeli Petrovu kuću, a usput imaju još takvih, u tome nisam vidjela smisao. Tako se rodila druga ideja kako da sačuvamo i oživimo cijeli Ljubotinj. U osnovi je da posjetilac koji dođe na ovo mjesto može da shvati gdje je Petar Lubarda ponikao, što je sve upijao, što je uticalo na njega, kako je gledao Lovćen i tako učio perspektivu. Treba da bude prihvaćena ideja za pravljenje interaktivnog parka koji će stalno da živi. I da posjetioci ne dođu samo jednom i nikad više, već da mu se stalno vraćaju - smatra ona.
Svojom idejom i već razrađenom koncepcijom, Đina Lazar nudi ono što Crnoj Gori nedostaje u svakom pogledu - i kulturnom, i obrazovnom, i turističkom. Njena želja je da u rodnom selu Petra Lubarde svoje mjesto za razonodu nađu bukvalno svi, kako kaže, „od jedne do 99 godina“, koji će tu moći da podstaknu i vlastitu kreativnost, za čije ispoljavanje nam u modernim vremenima ostaje sve manje vremena. Tako bi svi oni koji su vidjeli njegovu sobu u Narodnom muzeju na Cetinju, mogli da dođu u park na Ljubotinju i vide gdje je rođen.
Brda, zvijeri, voda
Nekadašnja kuća familije Lubarda uz sebe ima 4.000 kvadrata, za koje naša sagovornica smatra da je malo, ali dovoljno za centralni dio budućeg interaktivnog parka. U okviru njega treba da se sačuva kućište u stanju u kakvom je sata - srušeno, u konturama, gdje je jedan zid malo čvršći, te metalnim stubovima dati samo vizuelni okvir kako je ta kuća nekada izgledala.
- Recimo, da to bude neka maketa od metala ili nekog drugog trajnog i održivog materijala. Tu ćemo napisati da je ovdje rođen Petar Lubarda i osnovne informacije o njegovoj porodici. Dvorište kuće bi pretvorili u kreativni dio parka. Zamisao je da bude napravljeno nekih pet zidova koji predstavljaju one prepoznatljive konture brda sa njegovih slika. Na njima bi posjetioci šarali, crtali, pisali bojama koje bi za malu nadoknadu dobili na ulazu park. Kada se zidovi ispune, napravili bi fotografiju koja će ostati kao uspomena, ilustracija, osnova za poster ili još mnogo toga. Onda se ti zidovi „izbrišu“, ofarbaju u bijelo i podloga čeka nove goste - pojašnjava Lazar.
Kratka staza u pravcu centra sela vodila bi do malog guvna, mjesta na kome bi se održavale manifestacije.
- Uz guvno bi stavili i „element vode“, jer je Petar često radio jezera. Bio bi to mozaik rađen na osnovu jednog divnog djela koji se nalazi u Skoplju - murala „Rađanje jezera“ u nekadašnjem Domu JNA. U dvorištu bi bile i skulpture onih njegovih životinja - lavova, tigrova, zmajeva, zvijeri - od kojih bi neke mogle da se jašu, pa ona kola sa njegovog „Puta u kosmos“ pretvoriti u ljuljašku za djecu. Treba se pobrinuti i za nadstrešnice, mali kiosk za osvježenja i napraviti izlaz sa imanja ka centru Ljubotinja. To je upravo staza kojom je on išao u školu, pa će posjetioci vidjeti što je on to gledao. Škola i danas postoji, i na njoj je tabla gdje piše da je Lubarda pohađao, može da postane radionica za mnogo što. Ali, mogla bi da bude i mjesto gdje bi se organizovale video-projekcije, gdje bi se nalazila biblioteka sa materijalima i informacijama o njemu koju bi posjetioci mogli da zavire i čitaju uz piće u malom kafiću. U selu postoje još dvije zgrade koje pripadaju opštini, a za koju su nadležni svojevremeno rekli da bi mogli da ih ustupe fondaciji. Tu bi, recimo, bio smješten umjetnik koji bi na Ljubotinju boravio kao gost fondacije, a koji bi stvarao pod uticajem specifične ljepote i čari svijeta u kome je odrastao Lubarda. Tu bi još bili štandovi gdje bi mještani donosili svoju pršutu, sir, domaći hljeb...
Naša sagovornica nam ujedno pokazuje skice svega što smatra da bi se moglo napraviti kako bi rodno mjesto Petra Lubarde postalo prava - turistička atrakcija. I to upravo onakva na kakvoj poslenici turističke privrede insistiraju kako bi se naša bogata kultura i baština valorizovala na prepoznatljiv i isplativ način.
- Mislim da ideja tog parka može da bude veoma zanimljiva, jer nečeg takvog nema na širem području. Takođe, tu je puno pratećih aspekata: očuvanje Ljubotinja, edukacija - jer bi tu takođe predstavili njegova kazivanja i zapise, pošto je bio i umjetnik i filozof. Koliko god da se izmičemo iz prošlog vremena, njegove poruke sve više dobijaju na značaju. Društvo se brzo mijenja, a njegove riječi daju dobar primjer za usmjeravanje mladih - navodi naša sagovornica, te podsjeća kako je Lubarda bio od onih koje interesovala istočnjačka filozofija, naročito zen budizam.
Dalje kaže kako je u ovom parku vidjela odgovor kako da se ne zaboravi, već obilježi kuća Petra Lubarde, a s druge strane da se oživi ovo nama tako blisko, a opet daleko selo.
Park mladima
Kako bi cijela ideja, ali i sami park bio bliži ovdašnjim mladim ljudima, Đina Lazar smatra da bi u njegov nastanak trebalo da budu uključeni studenti crnogorskih fakulteta.
- Sve ovo sam i smislila kako da se uradi bez puno novca. Cijeli projekat mogu da realizuju, recimo, studenti završnih godina Fakulteta likovnih umjetnosti, Arhitektonskog, ali i drugih fakulteta sa kojima možemo da sjednemo i razradimo detalje.
- Rezultat će biti satisfakcija i njima, i fondaciji, na kraju - i državi. Sredstva bi eventualno bila potrebna kada sve bude trebalo da se postavi na svoje mjesto, ali to će biti mnogo lakše da se nađe. Uostalom, sve je stvar prioriteta. Ja živim ovdje i znam koliko su obimne pripreme za proslave Nove godine, koliko pjevača, grupa, zabavljača gostuje, a niko od njih ne dolazi bez novca, zar ne - kaže ona, na neki način opominjući da zapostavljamo vlastitu kulturu, ali i sputavamo potrebu da naše najbolje predstavimo širom svijeta.
- Ljudi idu u Španiju da gledaju „Gerniku“, kao što bi ovdje trebalo da dolaze i vide „Vučji do“. U Parizu satima čekaju u kilometarskim redovima da stignu do „Mona Lize“. Ali, neće doći da vide jednog Lubardu samo iz jednog razloga - jer ne znaju za njega. Zato budući interaktivni park mora da uđe u zvaničnu kulturnu i turističku ponudu Crne Gore. A Petar nije jedini, već samo jedno njeno veoma značajno ime. Ima tu još puno umjetnika, jer ovo mjesto rađa velike umjetnike. Zato u novembru i decembru, kada nema kupanja, treba praviti ekskurzije da ljudi obilaze naše muzeje, galerije i tada treba praviti posebne postavke. Brojni su oni koji idu samo na takva putovanja. Pa, u Španiju odlaze na posebne ture samo da bi vidjeli Dalija i ništa drugo! Tako je u mnogim zemljama - dodaje ona.
A ko bi bolje od Lubarde mogao svijetu da opiše krš stare Crne Gore, svu mistiku i ljepotu naših (ne)pristupačnih predjela, sklonost mitovima i poseban odnos prema teškim ljudskim sudbinama?
- Da je Petar rođen u Herceg Novom, njegove slike bile bi drugačije. Isto tako bilo bi i da je rođen u Njujorku. Kaže se da je svaki umjetnik kalup svog mjesta, da radi ono što ga je najviše inspirisalo. A on je tu inspiraciju nosio cijeli život, uvijek se vraćajući Crnoj Gori. I zato sam danas ovdje, radim za dobro kulture ove države i za ime mog ujaka, jer mi je važno da se ono pročuje van Crne Gore - da se, na neki način, vrati na ona mjesta gdje je dobio sve te velike nagrade s kojima se vraćao kući. Možda ljudi ovdje ne znaju uvijek da procijene ono što imaju... Ali znam da ne zaboravljaju. Čujem da je Petar u priči uvijek prisutan. A otkad je fondacija ušla u ove velike aktivnosti, uspjeli smo donekle da ga vratimo u kolektivnu svijest - kaže čelnica Fondacije „Petar Lubarda“.
Iako joj nije lako da uz brojnu porodicu - troje odrasle djece i 11 unuka, muža, donedavno i majku o kojoj se starala - živi i radi na dva mjesta, za nju predstavlja uzbuđenje sve što ima bilo kakvu vezu sa ujakom.
- Imam volju da i dalje radim, a satisfakciju vidim u rezultatima. Ne očekujem nikakav novac; ne treba niko da me plati za moj posao. Ali, treba mi podrška za mnoge stvari, naročito za pravljenje ovog parka. Još neću da izgubim nadu - imam neku hroničnu bolest optimizma. Znam da me mnogi čudno gledaju i kažu da ne treba to da radim jer ne dobijam ništa, a stalno dajem. Ali, vjerujem da će u nekom trenutku ta Fondacija „Petar Lubarda“ postati svima uzor. Da li ću to doživjeti - ne znam, ali nadam se da hoću - zaključuje Đina Lazar.
U kući na Toploj, gdje živi kada dođe iz Izraela, na stolu ostaje otvorena mapa interaktivnog parka, skice i crteži njegovih planina i bića, i nada da ćemo velikog slikara vratiti kući, vratiti korjenima.
Kristina JERKOV
Foto: Galerija Arthaus/Blic
