''Starocrnogorski vremeplov je autentična priča, o nama, ko smo bidnuli, ko smo sadake, o običnijem ljudima, ne o kralju Nikoli, i tom slično, o staroj Crnoj Gori, četiri nahije posebno otud i naziv Starocrnogorski. NVO je zapravo, ka’ jedan vremeplov satkan od starina'', kazao nam je Janko Vujović, jedan od osnivača ujedno i satiričar, učesnik audicije ''Ja imam talenat'', učesnik emisije ''Pinkove zvijezde'', voditelj emisije ''Gušteranje'', pjevač crnogorske izvorne pjesme kao i učesnik festivala ''Nikšić čuva etno pjesmu''.
On nam, na arhaičnom jeziku, govori da se njihovo udruženje bavi restauracijom starih oštećenih fotografija, te pretvaranjem istih u video zapise. Takođe, njihova djelatnost podrazumijeva i izradu etno frizura, očuvanje tradicionalne kužine, očuvanje crnogorske izvorne pjesme, očuvanje starog crnogorskog rječnika, edukaciju o izradi crnogorske zlatne robe, očuvanje starog arhitektonskog izgleda kuća kao i domaće arhitekture, uopšte, i prodajom i distribucijom ručno izrađene crnogorske narodne nošnje.
Sačuvati starine od zaborava: ''Moramo svoje sačuvat' od zaborava, ne može sve ''copy paste''. Izvor naše motivacije je čuvanje od zaborava, pošto haotično je stanje u kulturnijem institucijama, jer ovo danas dolazimo u jedno zapadno vrijeme, što se nikako ne slažem. Komšija živi do tebe, ni zlo ti u dom ne reče, a kamoli dobar dan. I čude se te danas svekoliko ljudi idu kod psihologa i tom slično, jer oboljesmo od opšte socijalne fobije. Motivacija glavna za ovo je prvo te sam Cetinjanin, on đe gođ bidnuo ostaje to: bidnulo da je na kraj svijeta il bliže on je to, spoj toga krša i lipa, umjetnosti, nekad dolina bogova, upravo zbog toga te su s ovog krša potekli umjetnici, doktori, pisci, sportisti, političari ravni božijem rangu: Dado Đurić, Petar Lubarda, Milo Milunović, Božidar Ivanišević, Rajko Đurišić, Vaso Kusovac, Vojo Milošević, Dimitrije Vujović, Ljubo Lopičić, Mirko Lopičić, Aleksandar Leso Ivanović, Miro Vicković, Peśo Tomanović, Bobo i Biljana Bogdanović i mnogi drugi'', kazao nam je Janko.
Razočaran što za izvore našeg postojanja veće interesovanje imaju ljudi iz dijaspore i stranci, te da je to za naš narod pravi poraz, Janko nam priča, kako neke svakodnevne stvari tadašnjice imale značaj i pravile se sa namjenom, za razliku od današnjeg vremena kada samo lutamo kao roboti i prilagođavamo se trendovima gubeći sopstveno ''ja''.
''Eo na primjer interesantna je priča o pletenicama koje su nosile Crnogorke, ka' iz grčke mitologije. Razlog za dvije pletenice preko glave, je ako gledaš malo bolje, tako i loza ide, a loza predstavlja simbol potomstva. Takođe crna krpa il' fel koji su nosile, kako je praćeno rođenjima tako i smrti a i predstavljalo je ovu goru crnu. Isto imamo i naše stare fotografije koje posjeduju neizmjernu vrijednost da mi nismo ni svjesni koliku. Što se mene tiče višu imaju vrijednost, no ovo te se puće na Instagram, pa im usta dođu ka’ da ig je svršelj zakla’, đe noge pokažuju tetovaže ka’ žig, dje u mesaru ono pršutu obilježavaju. Ako se ne obrnemo svojem u skorije vrijeme, pasaćemo Karima Šabanovima, a imamo itekako svoje: nošnju, jezik, običaje, najvažnije crnogorsku izvornu pjesmu'', ističe Janko.
Cetinje uspavana dolina: Prijestonica je prema riječima našeg sagovornika, trenutno uspavana dolina, a nekada je bila dolina bogova. Ipak neko mora da prkosi trenutnoj situaciji, i Cetinje, svi njegovi potomci, i svi potomci crnogorskog naroda ne smiju pasti u zaborav.
''Cetinje nekad je bidnulo dolina heroja i dolina bogova. Ja potičem iz cetinjske i riječke famelje iz Čukovića oklen i čuveni Đuro Vujović- Španac, Titov pratioc, te moj otac, Velimir Belo Vujović, rukometni i teniski genije Crne Gore zaboravljen nepravedno jer ovo sudbina velikana ođen u bilo kom smislu, moj đed Jovan prvizi te je pušku na Vir grunuo protiv okupatora, dandanas o tome śedoče borovi više Rijeke Crnojevica đe je ostavio zivot po logorima. Takođe Bogdanov Kraj, Jusovača, Kavaja(Albanija), Rijeka Crnojevića , ugledni čoek u opštinu Cetinje, time ja se borim na svakizi način da sačuvam grad heroja. Što se samog Cetinja tiče, mogadnulo bi da bidne spašeno od zaborava samo da se obrnemo ovome što imamo upravo te imamo. Potrebna nam je promjena i to korijenita, nekad je važilo za obraz se glava daje i riječ, pa sad viđi kolko bi preteklo današnjeg naroda posebno političara i sličnija'', besjedi Janko.
Zaboravljeni biseri postojanja: Ono što nama godinama promiče i što nam postaje dosadno, staromodno, prevaziđeno, nekim drugim, stranim građanima predstavlja pravu atrakciju. Nošnja koja prkosi vremenu, glas i stihovi starih vremena, kuće satkane od kamena kao i jednostavna ali izvrsna kužina pravi su zaboravljeni biser našeg postojanja.
''Jedini način turističke promocije naše države je aktivan rad na očuvanju i renoviranju starocrnogorske autentičnosti. U kom smislu: radionicama za izradu zlatne robe, terzije takozvane od koija zlatne ruke moje velje prijateljice Ljilje Šušić, promovisanjem naše crnogorske pjesme, ali ne da drže monopol pojedinzi, već mladijema ostaviti da nastave da se nikad ne zaborave: Ksenija Cicvarić, Božidar Ivanišević, Ismet Krcić, Zdenka Prelević...
Takođe, očuvanjem naše tradicionalne arhitekture, kužine, jezika našeg starog arhaičnog, jer svakog stranca zanima to više no ovo Delta i Gintaš društvo. Evo na primjer ja sam jednom prilikom šeta džadom u ovu staru crnogorsku nošnju i pjeva naše stare pjesme na glas i tuda su prolazili neki Francuzi koji su bili oduševljeni. Zvali me da se slikamo i raspitivali se odakle potiče roba, čije su to pjesme. Tako da to su neke stvari na čiji potencijal potpuno zaboravljamo jer stranca jednog ne zanimda da gleda ovo današnje beton stakla i taj stil u kojem su ljudi izgubili dušu, to ga ne zanima. Njega zanima nešto autentično naše da vidi, da proba pljat raštana ili podgoričkija popeka no na hamburger, i na picu da ode. Ka’ što sam reka’, nekad su ljudi prodavali imanje al' nisu gubili običaje, zato i napreduju'', navodi Janko.
Običaji potpuno zaboravljeni: Iako zaboravljamo naše običaje nije sve tako crno. Imali smo jedan čudan razvoj situacije, kada je jezik u pitanju. U starim vremenima smo imali naš stari narodni govor. Usavršavanjem obrazovnog sistema, dobili smo srpsko-hrvatski kao zvaničan jezik i u tom periodu bi pukla bruka da se u javnom obraćanju neko izrazi narodnim govorom, a sad, uvođenjem crnogorskog jezika, ga opet polako vraćamo u upotrebu.
''Bogu fala da smo se tuvili u glavu da se ne stidimo svojeg, mi autentični samo znamo kolko je to breme nosit ođen u ovom vremenu uniformisanija ka' štrumfovi. Svukuđ u svijet neko ko je orginalan, autentičan ka' ja bidnuo bi na cijenu i poštovanje posebno ko čuva njeguje svoju kulturu, jezik, najvažnije našu pjesmu i bogom dan talenat za to. No ne moš od pojedinija te su zauzeli ka' monopol, pa ne daju mladijema, jer na mladijema svijet ostaje, a ne ođen te najvažnije đe koja starleta gostuje, tange gaćice i tom slično. Većina umjetnika živi ka ljudi sjenke, te bi reka’ Leso Ivanovic naš'', istakao je Janko.
Rade bez podrške: Do sada, kako on navodi. nijesu dobili nikakvu podršku ili bilo kakav vid kontakta od strane nekog Kulturnog društva. što je za naš narod, kako naš sagovornik navodi, poražavajuća činjenica.
''Nije nam se niko javlja' za saradnju ili da nam pomogne u ostvarenju ovog projekta i to mi ne ide u glavu jer ako ovo, naše crnogorsko im nije interesantno, onda stvarno ne znam što je. Eo na primjer poseljani to su sela naša u Riječku nahiju, jedna autentična priča đe su naše klasične crnogorske kuće, što je ujedno spoj izvorišta naše kulturne baštine sa turističkijem potencijalom. Mene je legendarno kako je učinio Dragan Radoman, restaurira' je mlinove pojedine stare što mu je ostalo od Jola Mitrova a bitno je napomenut' da je tu nekad bilo 14 mlinova. Tun se nekad dolazilo i iz Riječke nahije, Katunske, Crmničke a to je odma' ispod Čukovića starijem putem rijeka Crnojevića - Virpazar. Tu ima između ostalog i autentično pravljen koźi sir. Eo ne bi li bolje bilo na primjer po ovija razvijenija gradova da se u nekom fast food centru umjesto ovih silnih GMO hamburgera nađe činija cicvare, kačamaka, popare, proje da ova mađarija - omladina bidne zdravija u bilo kom smislu. Mi danas imamo toliko brendova i jednostavno trčimo za tuđim brendovima a svoje zapostavljamo i jednostavno se postavlja pitanje pa ko smo mi onda? Ipak za sve one koji žele da im se obrate bilo radi usluga ili poencijalne saradnje mogu to uraditi preko njihove Facebook stranice Starocrnogorski Vremeplov'', kazao nam je Janko.
Godine idu, smjenjuju se dani, a ja ka' sad, vidim jedan lik dragi.
Tebe stara majko, sa poznatim izrazom lica, pored prozora te stojiš, svojim blagim pogledom na mene bdiš. Čini mi se, vidim opet to, taj osmjeh meni znan.
Opet vidim tebe, tvoje korake čunem, dugu srebrnu kosu, pletenice dvije preko glave, pokrivene ispod krpe crne, koju ti život nanese priveza na fijok. Vazda stara moja, otmena otresita iako te bila bura života ti si ostala nerazbijena stijena. Pamtim i pamtiću, tvoje riječi mudre savjete. Tako mi dođeš na san, vidim te, ośetim toplinu neku čudnu milu. Čim oči otvorim svatim da je to iluzija da tebe nema više ka' što kaže pjesma, gore si ti a dolje sam ja. Srećan sam što si postojala i prenositi priča o tebi .
Pjesmom završava Janko Vujović besjedu o Starocrnogorskom vremeplovu.
Luka ĐURIĆ
