„Ljudi sa Balkana ne idu na brod, zbog ogromne ljubavi prema brodu, već zato što su gladni“, kaže Katarina. Nakon završenog fakulteta za turizam i neuspješnog traženja solidno plaćenog posla, ona se odlučila na ovaj korak.
Još jedan, veliki motiv je besplatno putovanje, govori ona, a sa njom je saglasna i Snežana.
„S obzirom da mi je velika želja bila da obiđem što više zemalja, o kojima bih mogla samo da maštam ako bih radila na kopnu, čvrsto sam odlučila da podjem“, kaže Snežana.
Proces odlaska: Na Balkanu postoji nekoliko agencija koje intervjuišu i šalju ljude na kruzere za različite kompanije. Nakon pronalaska željenog zanimanja, šalje se CV, poslije čega se obavlja razgovor sa kadidatima.
„Od intervjua do polaska na brod je bilo potrebno par mjeseci. Taman dovoljno za dobiti Američku vizu, položiti ispite u Kotoru“, kaže Snežana.
Katarina takođe nije dugo čekala na odlazak.
„Svega jedno mjesec dana“, priča nam ona.
Na finalni razgovor, pri kojem predstavnik kompanije bira koga želi zaposliti, treba donijeti biografiju na engleskom jeziku, ispunjen obrazac za prijavu, fotografiju za dokumente, potvrdu o nekažnjavanju, kopiju pasoša, stranice s ličnim podacima i slikom, kao i preporuke, potvrde o ranijim zaposlenjima te o školovanju.
„Nakon intervjua, slijedi ukrcaj, dobijanje vize, ljekarski pregled, sve te tehničke stvari“, napominje Katarina. A, ukrcaj u brod je ulazak u jedan sasvim novi svijet.
Prvi utisci: Kruzer je najlakše opisati kao hotel na vodi. Na njemu, sve je sve podređeno uživanju gostima, njihovoj zabavi i razonodi kroz različite aktivnosti koje se organizuju, kažu sagovornice. Na njemu se nalazi par hiljada ljudi, a ima restorane, barove, teatar, bazene, đakuzije...
„Pravi mali grad“, saglasne su Katarina i Snežana.
Iako kruzer gostima pruža luksuz, zaposleni ne uživaju toliko u njemu...
„Izgledalo je sve predivno, što se gostinskih zona tiče. Ali kada sam vidjela sobe za posadu nisam mogla da pretpostavim da neko moze da funkcioniše u tako malom prostoru“, ističe Snežana.
Vremenom, ispostavi se da minijaturne sobe i nisu toliko bitne, zbog radnog vremena na brodu.
Ugovor i novac: Prosječna plata je između 700 i par hiljada eura, a na dosta pozicija se dobija bakšiš.
Ugovori na početku traju između 6 i 8 mjeseci, a kasnije mogu biti i kraći. Postoje tri ranga posade.
„Crew je obična posada. Tu radi najveći broj ljudi, a postoje i stuff i oficire. Jedino crew nema slobodu da se kreće po svim djelovima broda“, govori Katarina. Na početku ona je radila kao pomoćna kobobarica, da bi već nakon par mjeseci, promjenila radno mjesto i postala hostesa u restoranu. Snežana radi kao cabin stewardesses.
„ Imamo prvi kontakt sa gostima kada se ukrcaju na brod“, objašnjava ona.
Red, rad i disciplina: U prosjeku, zaposleni na kruzeru rade između 10 i 12 sati dnevno. Slobodan dan, od 24 slobodna sata, tamo ne postoji.
„Zavisi na kojoj si poziciji, ali jedan te sleduje svakako, gdje imaš nekih 6-7 sati slobodno, ne radiš smjenu za ručak“, objašnjava Katarina.
Postoje pauze za hranu, odmor, a sve je podređeno uživanju gostiju.
Iako se radnici na kruzeru razlikuju po mnogo čemu, pa tako i njihovi motivi i iskustva, u jednom su saglasni-strogi red na brodu se mora poštovati.
Katarinin prvi utisak, koji je pratio tokom svih sedam ugovora, bio je da je kruzer malo blaži vojni režim.
„Pomislila sam, vidi, ovo je mala kasarna, jer jedino tako možeš toliko ljudi da držiš pod kontrolom i da funkcionišeš i upravljaš njima na način na koji hoćeš“, kaže ona, i napominje da je na kruzeru, minimum 1000 ljudi, koji su samo u posadi.
„Život na moru ima zakone koji se moraju uzeti za ozbiljno i striktno postovati“, dodaje Snežana, koja u tome vidi i dobre strane.
„Svi mi koji radimo tamo, na početku dozivljavamo brod kao "vojnu disciplinu".To vremenom postaje rutina i kasnije bi nam bilo neobicno da se ne isprati sve kao po PS-u. Vjerujem da ni jedno preduzece nikad ne bi propalo ako bi se pravila o radu postovala kao na brodu“, govori ona.
Da li je pošteno napredovanje na kruzeru: Katarina, kao pozitivnu stvar, izdvaja mogućnost putovanja za džabe...
„Obilaziš zemlje, koje teško da možeš sebi da priuštiš, odmor na Karibima, to je bila jedna pozitivna motivacija. Još jedna dobra stvar je, to što upoznaš ljudesa svih strana svijeta, možeš da napraviš jako dobra prijateljstva, iako u 1000 ljudi, niko nikoga tu nije birao“, ističe ona. Iako je nekada teško naći adekvatnog sagovornika, dosta prijateljstava sa broda, ostanu i za čitav život.
„Pronašla sam mnogo zanimljivih ljudi, sa različitih krajeva svijeta, koji su mi postali dobri prijatelji. Kroz njihovu priču, upoznaš zemlje, kulturu, vidiš kakvi su običaji, kako se neke stvari rade na drugim djelovima planete, i vidiš sva ta fina mjesta, na koja vjerovatno ti sam ne bi mogao da odeš“, govori Katarina.
Ona dodaje da je negativna strana ovog posla i nemogućnost poštenog napredovanja.
„Ima jako puno veza, promocija preko kreveta, a to može da se osjeti. Ljudi postoje koji se stvarno trude, imaju zaleđe obrazovno, pričaju jezike, čuče na jednoj istoj poziciji godinama, jer nema ko da ih pogura“, poručuje ona.
Snežana se ne slaže sa tim, kaže da to nije primjetila, i da se pošten i mukotrpan rad poštuje i adekvatno naplaćuje. Dodaje i da se na kruzeru cijene stvari, koje se u normalnim okolnostima, podrazumijevaju.
„Prijateljstva, nije bas kao kući da pozovete u pola noći najboljeg druga i da mu tražite pomoć. Takođe, porodicu , vidite zaista koliko su bitni kad nisu tu sa vama.Vremenom prihvatate okruženje i ljude bas kao svoju porodicu i dijelite sa njima i lijepe i lose trenutke. Pocinjete da cijenite svoj i tudji rad, ističe sagovornica.
Pirati napadaju brod, izbjeglice bježe: Loše situacije očvrsnu ljude, ali i veze među njima. Primjer za to je i situacija, u kojoj se našla Snežana, kada su pirati napali kruzer, 2008. godine, na putu za Oman.
„Nisam u momentu mogla da vjerujem šta javljaju i prišla sam prvom balkonu.Osjećala sam se kao da sam u nekom filmu. Pretrčala sam kod druge koleginice, na suprotnu stranu i vidjela isto. Okruzeni smo bili sa manjim motornim brodicima, a situacija nije bila smiješna kao sto smo svi u momentu doživjeli. Počeli su i da pucaju. Rečeno nam je kasnije da je bilo 8 pucnjeva. Naravno, evakuisali smo goste da budu na sigurnom i nikako otvorenom prostoru“, objašnjava ona. Sve je, na kraju, prošlo dobro, zbog sjajnog kapetana, napominje.
Katarina se sjeća, kada su naišli izbjeglice sa Kube, nasukane na brodu, koji se pokvario nakon dva dana puta.
„Mi smo ih našli negdje između Floride i Barbadosa, i na njihovu nesreću, vratili smo ih u nazad na Kubu, sa koje su probali da pobjegnu“, priča ona.
Planovi i budućnost: Katarina već dvije godine, ne radi na kruzerima i nada se da im se neće vratiti. Za nju, to je dobro iskustvo, koje ostavlja iza sebe.
“Najveći razlog zbog kojeg sam ja odustala od brodova je to što tamo ne možeš da imaš neki hobi, na primjer knjige, filmove pozorište, jer nemaš vremena. Ono malo slobodnog vremena, koristi se da se spava i izađe napolje da se nešto kupi, okupa i onda se vraća nazad u smjenu. Ne mogu godine da provedem u jednom istom okruženju, a da ništa novo ne naučim“.
Snežana i dalje radi na kruzeru, ne žali ni za jednim momentom i još dugo planira da bude na toj radnoj poziciji, jer to je kako kaže, uživanje u radu.
“Život na kruzeru, ili bilo kom brodu je prilicno različit od onog koji imamo na kopnu. Sva iskustva koja čujete od pomoraca su slična a opet različita u zavisnosti kakva ste osoba, koliko ste spremni da promijenite zivot, koliko želite i očekujete od sebe, kao i stepena izdržljivosti i rada pod stresom.”zaključuje Snežana razgovor za Portal Analitika.
Ivona DROBNJAK
