Božo KOPRIVICA: Fudbal danas igraju četvorica koja znaju i sedmorica koja trče

Fudbal vas uči viteštvu, ponosu, hrabrosti, slabosti, sposobnosti da podnesete poraz... Jedino nikad ne valja potcijeniti nekoga u igri, a to mi se dešavalo, i vratilo mi se. Na jednom turniru sam proturio loptu kroz noge Zlopaši, čuvenom igraču koji je u Galićevoj generaciji igrao za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Znao sam to veoma dobro da radim, jer sam imao osjećaj za raskorak i za ritam. Odmah sam mu se izvinio. Zatim sam mu se još jednom izvinio na ulici, pa nakon toga još jednom. Onda me je zagrlio i rekao: „Ma ajde Bota, nema problema, to je sve u igri“. Osjetio je da nisam htio reprezentativcu da pokažem kako se to radi

Prikaži sve

Portal AnalitikaIzvor

Božo Koprivica je rođen u Nikšiću 1950. godine. Živi u Beogradu i navija za Partizan. Napisao je sljedeća djela: „Volej i sluh“ „Vreme reči, Razgovori sa Borislavom Pekićem“ „Kiš, Borhes, Maradona“, „Dribling 1001 noć“ i „Samo bogovi mogu obećati“. Razgovaramo nakon predstavljanja njegovih zapisa objedinjenih pod naslovom „Beleška“, na festivalu kratke priče „Odakle zovem“ u Podgorici.

Fudbal mu je, kaže ovaj filozof driblinga i voleja, tokom djetinjstva u Nikšiću bio gotovo sve.

„Sreću sam pronalazio u igri, a svoj mangupski status u ulici sam morao da zaradim preko nečega. Tada sam imao sreću da me u svoju zaštitu uzmu neki ljudi, kao što su Skale Gvozdenović - nikšićka legenda i najbolji jugoslovenski odbojkaš i Gaga Lučić – jedan od osvajača kanjona Nevidio. Oni su bili pomalo grubi u igri, ali ne možeš da odrasteš sem da budu grubi prema tebi. Onda to možeš da pretvoriš u svoju snagu, u neki svoj mali bijes i da se braniš, da postaviš lakat, da naučiš da nikad ne prezaš od duela... To se prepoznaje: samo oni koji su na početku igrali na ulici mogu da postanu veliki igrači".

ANALITIKA: Dejan Savićević je jednom prilikom kazao da je najvažnije driblinge naučio igrajući na ulici.

KOPRIVICA: Pa da. Ali, sve se promijenilo. Na treninzima se danas igrači uče nekim šemama... Sada fudbal igraju četvorica koja znaju i sedmorica koja znaju da trče. U današnjem fudbalu nema dobrih igrača, a osim toga, uvijek me nervira što se fudbal stavlja u geto. Zašto se može pisati o ljubavi, ratu, gladi, a ne može o fudbalu? Fudbal vas uči viteštvu, ponosu, hrabrosti, slabosti, sposobnosti da podnesete poraz... Jedino nikad ne valja potcijeniti nekoga u igri, a to mi se dešavalo, i vratilo mi se. Na jednom turniru sam proturio loptu kroz noge Zlopaši, čuvenom igraču koji je u Galićevoj generaciji igrao za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Znao sam to veoma dobro da radim, jer sam imao osjećaj za raskorak i za ritam. Odmah sam mu se izvinio. Zatim sam mu se još jednom izvinio na ulici, pa nakon toga još jednom. Onda me je zagrlio i rekao: „Ma ajde Bota, nema problema, to je sve u igri“. Osjetio je da nisam htio reprezentativcu da pokažem kako se to radi.

Od fudbala sam, takođe, napravio i svoju najbolju literaturu.

ANALITIKA: Ima li sličnosti između pisanja i igranja fudbala?

KOPRIVICA: Ima neke nepredvidivosti. Postoji neki plan, ali vam se on ponekad otme, kao što vam se otme neki potez. Uvijek treba da postoji trenutak one takozvane ludosti; ne želim da kažem inspiracije. Najradije to nazivam iskrenošću, jer iskrenost najbolje piše. U igri i u pisanju sve je u ritmu: ko nema dobar osjećaj za ritam, taj ne može da se bavi nijednom umjetnošću. Između ostalog, i u igri i u pisanju ima dosta alogičnosti: ono što neko nikad ne bi pomislio da uradi, neko drugi uradi zato što mu je u sekundi palo na pamet. To se dešava kod velikih, na primjer, kod Tarkovskog. Tačno vidite da su ti mizansceni alogični: Od „Ogledala“, pa do „Rubljeva“. Veliki znaju da su veliki.

ANALITIKA: Kako?

KOPRIVICA: Evo vam primjer Kleja (Muhamed Ali prim.nov) koji je skoro umro, a koji je imao ideale. Plakao sam tokom njegove borbe sa Frejzerom 1971. godine, iako sam već bio mator. On je u četrnaestoj rundi znao da gubi. Kada je poslije nokauta ustao, tačno sam u njegovim zjenicama vidio napor koji je govorio: „Samo da podignem ruke i da izdržim na nogama“. On se nije takmičio sa Frejzerom. Takmičio se sa samim sobom, sebi je nešto dokazivao. Ako mislite da se dokažete nekom drugom, da gledate kako će se ljudima sa strane to dopasti – prođe vam život. Veliki znaju da su veliki, a drugo je to što sumnjaju. Postoji isto ona priča o tome da li je Vermer znao da je veliki slikar. Ne, nego će neko da mu objasni.

Piter Bruk u knjizi „Niti vremena“ opisuje, a imam osjećaj da sam bio tu, snimanje „Kralja Lira“ u Danskoj. U nekoj pauzi su jahali ponije. Jedan je upao u živo blato, dok se drugi spasio. Svi su se okupili oko tog jadnog konja jer su bili nemoćni. Odjednom je on ugledao mir u očima tog ponija. Milovali su ga po njušci, umirivali, opraštali se, a konj je imao strašan mir. Čekao je momenat, gotovo kao Hamlet u petom činu, da smogne snage i koncentracije i da se izvuče. Na kraju se izvukao.

ANALITIKA: Da se vratimo fudbalu. Ako je, kako ste mnogo puta kazali, herojsko doba fudbala prošlo, odakle Vam i dalje tolika strast prema Partizanu?

KOPRIVICA: Navijanje za Partizan je porodična stvar. U pitanju je pristrasnost, jer ako čovjek nije pristrasan ne može navijati. Riječ partizan na engleskom jeziku znači biti pristrasan, navijački nastrojen. O partizanima i partizanskom pokretu je pisao i Tolstoj.

Generaciju koja je najviše postigla u Partizanu: Galića, Šoškića, Kovačevića... pamtim kao neki novi talas u kulturi Beograda. Oni su uspjeli da taj novi talas uvedu prije nego što je došao Fest, prije nego što su počeli da se prave filmovi... Veoma su značajni za kultruru Beograda i to će se jednom morati napisati.

Međutim, danas se čitava Srbija na čelu sa Vučićem digla da uništi Partizan, a nažalost, i pojedini iz Partizana su pristali na to. Nema građanske hrabrosti da se neko suprotstavi tome. Pokazivao ju je moj prijatelj Duško Vujošević, ali ne i neko drugi.

ANALITIKA: Bogdan Tirnanić je pisao da je Beograd preko Crvene zvezde svojim stanovnicima ponudio neke od svojih najboljih osobina. Šta je onda Beograd ponudio svojim žiteljima preko Partizana?

KOPRIVICA: Dao je osjećanje slobode, ali i ravnopravnosti sa timovima koji su tada bili mnogo bolji. Ta generacija Partizana koju sam pomenuo - pa to su bili klinci koji su izašli iz rata i koji nisu imali djetinjstvo. Neki su prvi put vidjeli loptu, kao Šoškić, u Peći kod italijanskih vojnika. Njihove pobjede protiv prvaka Engleske i Francuske u Kupu šampiona 1966. godine omogućile su ogroman skok Beogradu. Na taj način je Beograd dobio priliku da se uspostavi kao metropola, veliki grad.

ANALITIKA: Osjećate li nostalgiju za tim vremenima? Predrag Lucić je pišući o Vašoj knjizi „Samo bogovi mogu obećati“, rekao da se nikad nećete pomiriti sa činjenicom da je Jugoslavija prograna zemlja?

KOPRIVICA: Osjećam ogromnu nostalgiju. Mislim da su u svemu tome što se dešavalo Crnogorci bili najmanji nacionalisti. Danas ne. Sada se i to pojavilo, jer je postalo moderno i unosno. Što se tiče Lucićeve tvrdnje, mislim da se Jugoslavija ne može proigrati.

ANALITIKA: Dakle, ostajete pri onoj Ivančićevoj: „Jugoslavija se raspala, ali nije umrla“?

KOPRIVICA: Tačno tako. Prirodan je interes, a i ovaj festival igra ulogu u tome, da saznate za druge ljude iz regiona. Drugačije je kada ste u jednoj velikoj, relativno velikoj zemlji. Osrednjim ljudima odgovara da budu veličine u svojoj sredini. To je psihologija kioska. Tako su neki dugo vremena htjeli da od Beograda naprave kiosk. Da grad otvorenog srca pretvore u kiosk: da se u njemu sve stekne, da se na sitno trguje, na sitno svira, piše... U svemu tome je uloga crkve bila poražavajuća, a mislim da je i danas. Miješala se u stvari u koje nije smjela da se miješa. Ne kažem da nema časnih sveštenika, ali to nije problem. Oni su čak i jadnog partijarha Pavla zloupotrebljavali.

ANALITIKA: Kako onda gledate na aktuelna dešavanja u okruženju, koja, složićete se, nesumnjivo podsjećaju na devedesete?

KOPRIVICA: Tu ima malo uticaja sa strane, a na sceni su igrači koji ne bi mogli da igraju ni u sedamnaestoj ligi. Vrijeme ih je izbacilo. Danas je opasna i veoma prisutna pojava fašizma, i mislim da fašizam zapravo nikad nije ni prestajao. To najbolje možete da tretirate kroz priču o navodnoj zavjeri Jevreja, kako su oni žrtvovali šest miliona ljudi. E pa, pitam ja onda njih: Sve i da je to tačno, a naravno da je ogromna laž, da li je bol one majke kojoj uzimaju dijete manji, ako je to kobajagi namješteno? Može li taj njen bol nekako da se mjeri?

Imate, kad smo već kod mizanscena... nije važno koji je rat. Ljudi su osuđeni na smrt, čeka ih stroj. Čovjek u čarapama gaca kroz blato. Oni su im rekli da skinu uniforme i čizme. On zna da nema bjekstva i da je sljedeći, i traži suvo mjesto da bi složio uniformu i čizme. E to je gospodstvo. To je Klej koji vlada situacijom. To je onaj Stjepan Filipović koji sekundu prije smrti uzvikuje: „Živjela Komunistička partija!“.

Fašizam se javlja na razne načine. U „Malim vojnicima“, genijalnom filmu Bata Čengića po scenariju Mirka Kovača, imate fašizma pobjednika - klinaca iz partizanskih porodica. Fašizam prema jednom njemačkom djetetu, koje, ni krivo ni dužno, pokazuje ljubav prema ocu koji je bio u SS snagama. On to ne krije, pokazuje ljubav vrlo hrabro, i plaća je životom.

ANALITIKA: Da li je neko od Vaših prijatelja iz velike književne četvorke Kiš-Kovač-Pekić-David gajio ljubav prema fudbalu?

KOPRIVICA: Kiš je imao strast, ali je nakon čuvenog poraza Mađara od Njemačke u finalu Svjetskog prvenstva 1954. apsolutno izgubio interes za fudbal. Kovač je volio da igra, da se pravi... Peku to nije zanimalo, dok je je David veoma dobro igrao fudbal. Kod njega smo ja i Mirko išli da gledamo utakmice. Kiš nakon tog finala nije volio ni da priča o fudbalu. Ta utakmica je promijenila svijet i, nažalost, vratila Njemačku. Nisu je vratili ni krediti, ni bilo šta drugo. Oni su zasluženo bili sravnjeni u ratu. To su stravični podaci. Međutim, poslije devet godina postaju svjetski prvaci. Nevjerovatan podvig...

ANALITIKA: Možemo li da završimo ovako: ja kažem ime književnika, a vi odgovorite imenom njegovog pandana u fudbalskom svijetu?

KOPRIVICA: Recite.

ANALITIKA: Kiš?

KOPRIVICA: Milan Galić.

ANALITIKA: Kovač?

KOPRIVICA: Vladica Kovačević.

ANALITIKA: David?

KOPRIVICA: Pa recimo Žerson.

ANALITIKA: Pekić?

KOPRIVICA: Pekić bi bio Božik.

ANALITIKA: Krleža?

KOPRIVICA: Čajkovski.