Od početka 80-tih godina prošlog vijeka - od dana slave koje je tada stekao kao frontmen sastava "Lačni Franz" - do danas kada je regionalno poznat kao izuzetan autor i izvođač, Zoran Predin važi za pažljivog posmatrača svijeta oko sebe. Bilo da je u pitanju kritika društva ili najtananije emocije, njegove pjesme uvijek izazivaju posebnu reakciju publike.
- Za razliku od mojih kolega, odmah sam prekršio zlatno pravilo da u glazbi nitko ne smije imati svoje mišljenje. Ako već ima svoje mišljenje, apsolutno je zabranjeno da ga objelodaniš, jer u tom trenutku gubiš dio publike - prisjeća se Predin godina kada je pisao "politički ne sasvim korektne" numere, te dodaje kako je već na početku karijere zbog takvih tekstova "Lačni Franz" dobio oznaku šund za svoj rad.
To je značilo, precizira, da će njegove albume kupovati samo određena publika, te da će biti nešto skuplji od ostalih, popularnih - ali "kvalitetnih" - izvođača. No, to ga nije brinulo. Dok god je dobijao "zeleno svjetlo" da se čuju njegove pjesme.
- Moram priznati da su, u nekom stvaralačkom smislu, 80-te bile puno slobodnije nego što su ove godine. Danas je vrijeme konzervativnije u odnosu na ono koje je tada bilo. Neke stvari za koje smo mislili da su bile mrtve, ponovo su oživjele, što je grozno. Nikada nisam mislio da će fašizam na takav način podignuti glavu kao što je sada - ističe naš sagovornik.
Za 35 godina rada promijenio je, kaže, svoj stil, jezik. Prvi - i glavni - uzrok promjene bilo je poznastvo i saradnja sa Arsenom Dedićem, koje je preraslo u prijateljstvo. Gabi Novak i Matija Dedić uvijek ističu da je Predin sada, praktično, dio njihove porodice.- On je znao vrlo jednostavno da napravi razliku između pjesme i teksta. I to se, u kratkome, zove zanat: kako da se napiše tekst, da se kaže dovoljno, ali da se ne kaže sve, da se ne postane banalan. Druga stvar je bila kada sam mu dao na čitanje nešto što sam napisao. I tu je bio vrlo direktan, ali bi uvijek objasnio zašto. I, pošto je imao dobro mišljenje o meni i mom radu, to mi je dalo samopouzdanje pa sam mogao lakše ići svojim putem nego što bih inače. On je, na neki način, bio moj Pigmalion - priznaje naš sagovornik te dodaje kako se nada da će jednog dana i on napisati "tako dobru pjesmu" kao što je Arsenova "Tvoje nježne godine".
A dok radi na svojoj savršenoj pjesmi, Predin je okupio novu postavu "Lačnog Franza" sa kojom već izvjesno vrijeme nastupa širom regiona izvodeći hitove po kojima je grupa i danas poznata.
ANALITIKA: Početak rada vezujete za jedan način razmišljanja, stvaranja, kreativnosti. Što je uradio Arsen Dedić da se to promijeni?
PREDIN: On je znao vrlo jednostavno, kao pjesnik, da napravi razliku između pjesme i teksta. To je velika razlika. Pjesma je slobodna forma koja ne podilazi ničemu - ni jednoj melodiji, ni ritmu - već obrnuto: ima melodiju i ritam u sebi. A kada pišeš tekst, radiš na ritmu, melodiji. Već razmišljaš o tome ko će da sluša tu pjesmu. Razmišljaš o aranžmanu koji ćeš ti ili neko drugi izvesti. I to se, u kratkome, zove zanat. E, on me naučio zanatu: kako da se napiše tekst, da se kaže dovoljno, ali da se ne kaže sve, da se ne postane banalan. To su bile stvari koje sam prirodno, bezbolno učio od njega. Druga stvar je bila kada sam mu dao na čitanje nešto što sam napisao - da mi presudi. I tu je bio vrlo direktan, ali bi uvijek objasnio zašto. Zatim, kada smo zajedno putovali, ili radili, nastupali, upoznao me sa velikim krugom ljudi do kojih ja nikada ne bih došao. I, pošto je imao dobro mišljenje o meni i mom radu, to mi je dalo samopouzdanje pa sam mogao lakše da idem svojim putem nego što bih inače. On je, na neki način, bio moj Pigmalion.
ANALITIKA: Pigmalion, ali i Vaš učitelj... A što je sa mecenama danas i zašto su rijetki?
PREDIN: Da bi neko nekome bio mecena, umjetnik i mecena se moraju usaglasiti. Ne možete biti mecena nekome ko Vas ne prihvata, mada ga volite i imate sva sredstva za mecenstvo. I obrnuto. Mislim da su mecene u današnjem svijetu tako rijetke zbog toga što je, jednostavno, malo ljudi koji neće materijalizovati svoj poklon - da za uzvrat ne dobiju neku materijalnu uslugu, politički ili privredni utjecaj. Svako hoće nešto da izvuče iz takvog mecentstva. Ali, tu greška nastaje već na prvom koraku, jer se dobar mecena pojavljuje iz potpuno drugih razloga. I, naravno, autor ili izvođač koji takvog mecenu prihvata, mora to da osjeti. Tek je onda atmosfera moguća za dobru suradnju.
ANALITIKA: Između vremena strogih cenzura 70-tih i 80-tih - kada su članovi sekretarijata i komisija pregledali sve ono što se predočavalo javnosti, i današnje "potpune slobodne" - kada se naizgled ništa ne kontroliše, ali sve prolazi neku vrstu kontrole, koliko ste Vi podložni samocenzuri?PREDIN: Veoma mnogo. Ja živim od toga. To je jednostavna stvar: zamislite sebe kao novinarku koja nema neku bazičnu socijalnu sigurnost. Vi ćete dobro da razmislite kako ćete nešto napisati. Isto je sa mnom: o čemu ću pjevati, kako ću pjevati, kako ću se ponašati... Za razliku od mojih kolega, ja sam odmah prekršio zlatno pravilo da u muzici niko ne smije da ima svoje mišljenje. Ako već ima svoje mišljenje, apsolutno je zabranjeno da ga objelodanite, jer u tom trenutku gubite dio publike. Moram priznati da su, u nekom stvaralačkom smislu, 80-te bile puno slobodnije nego što su ove godine. Danas je vrijeme konzervativnije u odnosu na ono koje je tada bilo. Neke stvari za koje smo mislili da su bile mrtve, ponovo su oživjele, što je grozno. Nikada nijesam mislio da će fašizam na takav način podignuti glavu kao što je uradio sada. I mislim da moramo ponovo zajedno da napravimo batinu kojom ćemo fašizam otjerati tamo gdje mu je mjesto - u zaborav.
ANALITIKA: Kakvu, onda, poruku nosi muzika danas?
PREDIN: Muzika više nije onaj medij koji nosi društveno-političke promjene i koja nosi poruku. Muzika je samo biznis i zabava. I na takav način se i proizvodi. Sada su, po prvi put u istoriji, najvažniji činioci muzičke scene u vlasništvu istog kapitala. To su oni koji imaju i diskografsku kuću, imaju i medije - televizijske stanice, imaju i promotere koncerata... To je sve isti vlasnik. I u tom krugu proizvode se neke nove zvijezde, odbacuju se te nove zvijezde i formira se muzički ukus čitavih generacija. Danas imamo generaciju od 20 ili 25 godina koja je odgojena u kapitalizmu i to na takav način da nemaju pojma o drugim stvarima, niti ih išta interesuje. Sve je na nama - roditeljima, da djecu odgojimo na svoj način. Jer, državu u tom smislu ili boli briga, ili u tome ne vidi materijalnu korist. A takav posao najlakše urade sa onima koji u medijima.
Kristina JERKOV
Foto: Delo/Jure Eržen, Jutarnji list
