Sagovornik Portala Analitika dodaje da „učitelji odavno već nisu iz redova obrazovanih“, te da je „skribomanija u rukama miliona, ali su knjige u šakama tek nekolicine“.
Svog omiljenog lika – Zagrivuka upoređuje sa ljudima iz stvarnosti i kaže „da se potvrđuje se da su osobe od mraka, sa kandžama od čelika svoju prirodu razvile upravo iz nekog tragičnog poteza neprijatelja - koji se mogao preživjeti samo transformacijom u čudovište“.
„Nažalost, kao i za Zagrivuka, i takvim ljudima nema povratka u blaga staništa, niti maženja sa toplim grlima. Prokletstvo zločina je izgleda u tome što su fatalno određujuća“, objašnjava za Portal Analitika Milisav Popović autor djela „Pred buđenje“ i „Zaboravljena gora“.
ANALITIKA: Otkud tako dvije različite knjige iz jednog pera? Prije svega mislim na različite teme o kojima pišete.
POPOVIĆ: Malo po objavljivanju druge knjige uslijedila su slična pitanja iz brojnih redakcija. Pretpostavljam da su ljudi bili zbunjeni žanrovskom klacakalicom... tu mislim i na publiku. Tada sam se trudio da budem što pametniji i sistematičniji u odgovorima... danas, kada postoji vremenska distanca, mnogo mi je lakše da budem jednostavniji i konkretniji. "Pred buđenje" i "Zaboravljena gora" su jedna priča proistekla iz iste duše čovjeka sa raznolikim osjećanjima. Emocije produkuju snove. A ja ponekad sanjam zmajeve... a povremeno i avione. Magija mi ne smeta da vidim mašine. Nema žanrova, neću podjele. Kod mene voda gori, isto kao što oganj umije da teče. Ćirilica mi tako fino razumije latinicu.
ANALITIKA: Kako ste dolazili do priča o mitskim bićima koje opisujete u knjizi „Zaboravljena gora“?
POPOVIĆ: Najveći dio sadržaja iz "Zaboravljene gore" je produkt autorove mašte… no, da bi se moglo raskošno izmišljati treba ti klica, sjeme. Rasadnik u mom slučaju potiče iz besjeda roditelja moje majke. Baka je nešto znala o maćama i opačinama, a đedo o gorskim tajnama. Za ostalo se pobrinula upravo majka - učeći sina kojim mislima zalijepiti riječi za pojmove koji se obično ne drže spojenim. Ona je šibicu učinila vodootpornom.
ANALITIKA: Koje stvorenje najviše volite i zbog čega?
POPOVIĆ: Volim Zagrivuka. Čitalac se prvo upoznaje sa njegovom užasnom naravi i demonskom pojavom. Tek kasnije doznaje prave razloge izvitoperenosti koje su dovele do rađanja zvijeri. Zapravo, nastao je iz pregoleme tuge… iz krvorodne ljubavi koja se samo nožem mogla zasjeći. Tako je i bilo… dok je tek vučić bio. Nekako se i sa životom može povući paralela -potvrđuje se da su osobe od mraka, sa kandžama od čelika svoju prirodu razvile upravo iz nekog tragičnog poteza neprijatelja - koji se mogao preživjeti samo transformacijom u čudovište. Nažalost, kao i za Zagrivuka, i takvim ljudima nema povratka u blaga staništa, niti maženja sa toplim grlima. Prokletstvo zločina je izgleda u tome što su fatalno određujuća.
ANALITIKA: Kažete „više ne koristimo ni tuđe oči da osvijetlimo mrak u nama“, i poznato je da se sve više piše a manje čita. Kako objašnavate ovaj fenomen?
POPOVIĆ: Prirodna, ali naoko bolna pojava. Ko sam ja da u krajnjem sudim zašto neko želi da leti. Tegobno je posmatrati samo kada se bace s litice, ali ne dosegnu visine… Zaboravlja se da su za let potrebna krila. Za pisanje valja savladati hodanje po oblacima. Jer, moraš biti porozan da bi postao mislima prozračan.
Naravno, ima sve to dublje objašnjenje… Svi žele da budu glavni likovi ne samo u svom, već i tuđim filmovima; želja da budeš slavljen i uvažen bez posebnog razloga je gubavo prisutna; glad da se tvoj stav čuje i kada te niko ne pita reže stomake… u krajnjem, niko više ne smatra da treba da bude poseban kako bi podučavao druge. Učitelji odavno već nisu iz redova obrazovanih. Tako je i sa pisanjem… skribomanija je u rukama miliona, ali su knjige u šakama tek nekolicine.
ANALITIKA: Gdje ste prikupljali informacije za knjigu „Pred buđenje“ s obzirom da obiluje raznoraznim informacijama i činjenicama?
POPOVIĆ: Kao da ste me pitali kako tako dobro poznajem Šunjine glavice. Srastao sam sa tim čukama.. imao omiljeno drvo još kao mali, skakao sa skakavcima po mirisnoj travi, i nagutao se mušica s jugovine. Tako sam rastao i sa spoznajom o "nečemu" i "nekome". Ne prestajem da tragam, i ne izbjegavam da učim - pa vjerovatno po prirodi postadoh pun svakojakočega, što se u krajnjem ispostavi korisnim… napisah "Pred buđenje". Letargija mi je inače vrlo blisko stanje - nešto kao kad si spreman da voliš da pucaju zvijezde, samo To što treba da voliš nikako da te nađe. U međuvremenu istražuj okolinu i gledaj kako se prave mravinjaci, pa kaži drugima koji su sve to materijali… možda neko zaželi da čuje.
ANALITIKA: Može se steći utisak da je „Pred buđenje“ neka vrsta priručnika za život ali bez pametovanja. Šta ste željeli da poručite ovom kjnigom?
POPOVIĆ: Tako bih volio da nikad nikoga ne zamaram… da unesem svježine taman toliko da im se diše nekud dalje. Da kažem, ali ostavim drugom da mene ili sebe doreče… da budem pametniji u tuđoj interpretaciji… da ti kažem da si na isti način drugačiji kao i svi mi ostali, i da razumijem to kakav si. I da ne treba da se osamiš. Tako malo ti treba da potpuno nastaneš i postaneš onaj pravi. A to malo je -zastani, raširi ruke, sačekaj da ti svemir put grudi nešto divno nagura.. i zagrli.
ANALITIKA: Koliko magijskog ima u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Nedovoljno. Vradžbine su preuzele inicijativu. Za magiju treba imati znanje.
ANALITIKA: Kada možemo da očekujemo nešto novo iz pera Milisava Popovića?
POPOVIĆ: Uskoro. Taman kad pomislite da ste me zaboravili.
Kristina ĆETKOVIĆ
