Poznati štampar vojvoda Božidar Vuković, u Veneciji poznat kao Dionisio della Vecchia “palladin” imao je i vojvodsku titulu koju je dobio 1533. godine od Karla V Harbzburškog, Imperatora Svetog rimskog carstva, koji je u svoje vrijeme smatran“gospodarom svijeta“.Prema njegovom testamentu, sahranjen je 1540. godine, u Manastiru Starčevo na Skadarskom jezeru.
Istoričar Božidar Šekularac ističe: „Veliki značaj Vukovića za naše štamparstvo i podsjeća da ako bi se štamparstvo u Crnoj Gori moglo podijeliti po epohama, onda bi njegov rad mogao pripadati drugoj epohi ćiriličkog štamparstva, a prva bi bila ona obodsko –cetinjska“.
Šta je sve napisao Vuković: U vremenu od 1519. do 1540. Božidar Vuković Podgoričanin je izdao sedam knjiga: Psaltir, Službenik, dva Zbornika, Oktoih petoglasnik, Praznični minej i Trebnik. Naučnici tvrde da su Vukovićeva izdanja u dobroj mjeri uticala da se stvori poseban stil štampe kod nas, iako pod velikim uticajem pisane knjige.
Veliki Praznični minej, formatom, opremom, sadržinom i osobenostima predstavlja vrhunac crnogorskog štamparstva u XVI vijeku. Na Podgoričanovim knjigama se, osjeća uticaj italijanske renesanse i domaće rukopisne tradicije.
Smatra se da je Božidar Vuković Podgoričanin, i ne samo on, već njegova porodica, brat Nikola i sin Vicko, uticao na razvoj štamparstva poslije Đurđa Crnojevića i da je njegovo djelovanje značajno i na međunarodnom planu.
Vuković je rođen u Podgorici, živio i preminuo u Veneciji, a sahranjen je na Starčevu. No, on je bio svjetski čovjek, koji je mnogo putovao, imao veze u raznim krajevima gdje je prodavao svoje knjige.
Nesumnjivo, da je Vuković imao veliki značaj za razvoj štamparstva, i kako je zapisao istoričar Miloš Milošević, dobar poznavalac njegovog djela, njegova namjera bila da popuni veliku prazninu u nedostatku crkvenih knjiga u to doba, tako da motivi nisu bili komercijalne prirode. On tako nastavlja tradiciju čuvene cetinjske štamparije.
Vukovićev krug su Podgorica, Venecija, i na kraju Starčevo, na kome počiva. “Ovo je štampao Božidar Vuković Podgoričanin, iz sela Đulići kraj Podgorice, Dioklitske zemlje, makedonska strana“- tako se pisao crnogorski čuveni štampar.
Vuković se pozivao na porijeklo iz Duklje: U njegovim knjigama postoje zapisi u kojima se deklarisao kao Podgoričanin i pozivao na porijeklo iz Duklje. Primjeri su navedeni sa imenima štampanih knjiga u kojima se nalaze:
-Stoga i ja, Hristov sluga, Božidar Vuković, porijeklom iz grada zvanog Podgorica, koja je u zemlji Dioklitijskoj, iskreno čeznuh, još iz svoje mladosti, za božanskim knjigama, i uz pomoć Božiju, izlih matrice za slova, i odštampah ovu dušespasnu knjigu, u tuđoj zemlji u Italiji. I stavismo u nju izabrano, koje će biti podesno za nošenje putnicima.
(Zbornik za putnike, Venecija 26. aprila 1536. g.)
- Milošću Oca, pomoću Sina i savršenstvom Svetoga Duha, ja griješni i posljednji među ljudima, nedostojni Hristov sluga, Božidar Vuković, otišavši iz moje otadžbine, iz zemlje Dioklitijske, koja je u predjelima makedonskim, iz grada zvanog Podgorica, blizu bivšeg grada zvanog Dioklitija, koga je nekada sazidao Dioklecijan car u svoje ime, i došavši u grad Veneciju,…
Po zapovjesti gospodina Božidara Vukovića od Đurić(a), Podgoričanina, trudih se o ovoj knjizi, ja, okajani i posljednji među monasima, jeromonah Pahomije, sa ostrva Dioklitijskog jezera. Molim vas, oci i braćo, ako bude što pogriješeno, pojući Hristove ljubavi radi, ispravljajte, i nas, koji smo se o ovome usrdno starali, blagoslovite, a ne kunite, jer ne pisa Duh Sveti, ni anđeo, no ruka griješna i blatna, i duh malaksao, jadan i griješan.
(Zbornik za putnike, Venecija 6. marta 1520. god.)
- Zato i ja griješni i posljednji među ljudima, Božidar Vuković od Đurić(a) Podgoričanin, uvidev kako jeretici, pljačkanjem i uništavanjem, smanjuju (broj) svetih i božanskih knjiga, nalazeći se tada na Zapadu, u Italiji, u svjetski slavnom gradu Veneciji, poželjeh (da štampam knjige), i predah sebe pučini neiscrpnog čovjekoljublja Božijeg, pronikoh u dubinu Svetog Pisma, i koliko mogoh umom postići, uz Božiju pomoć, pažljivo izlih matrice za slova, i odštampah ovu dušekorisnu knjigu, Psaltir, u koje stavismo sinaksare dnevne i posne, i časoslov koji ima noćnu i dnevnu službu. Stoga, koljenima priklanjajući, usrdno molim i preklinjem pojce, stihologce i prepisivače: ako bude što pogriješeno - ispravljajte, i nas, koji smo se o ovome trudili, blagoslovite a ne kunite, jer ne pisa Duh Sveti, ni anđeo, no ruka griješna i blatna, i duh malaksao, bijedni griješni.
Po zapovijesti gospodina Božidara Vukovića, Podgoričanina, trudih se o ovom štampanju, ja okajani i posljednji među inocima, jeromonah Pahomije, iz Crne Gore, iz Rijeke, kome je otadžbina grob a zemlja mati.
(Psaltir s posledovanjem, 7. aprila 1519 - 12. oktobra 1520. g., Venecija)
I opet, po milosti velikoga Boga našega Isusa Hrista, i blagodati i daru Svetoga Duha, ja griješni Božidar Vuković, porijeklom iz Dioklitije, koja je u predjelima makedonskim, odlučih se na ovo božansko djelo, koje željeh još od svoje mladosti. I od sveg srca se potrudih, čak ni sna svojim očima ne dah, ne poštedjeh ni svoga imanja, koje mi je dao Bog, dok ne završih ovu svetu knjigu, zvani Oktoih.
(Oktoih petoglasnik, Venecija, 1536, završeno 27. jula 1537. g.)
- I tako, milošću velikoga Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista, blagodeti i daru Svetoga Duha, ja griješni, sluga Hristov, Božidar Vuković, rodom iz Dioklitijske zemlje, u predjelima makedonskim, baš iz grada, zvanog Podgorica, vidjevši u poljednje vrijeme, rušenje i uništavanje svetih crkava, od jeretičkih naroda, i smanjenje božanskih knjiga, obretoh se zbog toga, u zapadnoj zemlji italijanskoj, u svjetski slavnom mjestu Veneciji, uvidev da je sve u ovom životu sujetno, kratkotrajno i prolazno, sakupih, koliko sam umom mogao postići, ono što će služiti prosvjećivanju i sjaju svetih crkava. Bog mi je pomogao da ispunim svoju želju. Načinih od ove dvije ruke slova, različita, kojima odštampah i sastavih ovu božanstvenu i mnogo naročitu knjigu zvani Zbornik, u koji stavismo službe svetim izabranim praznicima, sa njihovim ikonama od mjeseca septembra do mjeseca avgusta. I tome dodasmo Pashaliju Kirila Filozofa, sa sunčanim i lunarnim krugom. Bog zna da sebi nikako ne dah pokoja, niti pak mojim očima sna. Ne poštedjeh ni Bogom mi danog imanja, dok ne završih započeti posao.
(Praznični minej, Venecija, 11. juna 1536 - 19. januara 1538. g.)
Sve o Manastiru Starčevo: Vuković je rođen u Podgorici, živio i preminuo u Veneciji, a sahranjen je na Starčevu. Manastir Starčevo se nalazi jugoistočno od Virpazara, u središnjem dijelu istoimenog ostrva na Skadarskom jezeru. Kulturno dobro čini Manastir Starčeva Gorica.Smatra se da je Starčevo najstariji od manastira koje su Balšići podigli na Skadarskom jezeru. Podignut je između 1376. i 1378. godine. Crkva hrama posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice. Kao osnivač Manastira se pominje starac Makarije po kome su Manastir i ostrvo dobili ime. Krajem XIV vijeka u Manastiru se nalazio poznati prepisivački centar u kome se odvijao intenzivan rad na prepisivanju knjiga. U njemu su nastala dva značajna rukopisa Prolog Starčeve Gorice i Četvorojevanđelje Starčeve Gorice.
Manastirska crkva je manja jednobrodna građevina, tikonhosne osnove sa centralnom kupolom, naknadno dozidanom pripratom i otvorenim tremom. Manastirski kompleks je opasan visokim zidom sa kapijom.
Manastirska crkva posvećena Uspenju Bogorodice. Crkva u osnovi ima oblik trikonhosa. Iznad centralnog dijela uzdiže se kupola sa kružnim tamburom. U unutrašnjosti Crkve, iznad zapadnog i južnog traveja, je poluobličasti blago prelomljeni svod. Poprečni lažni brod, koji iznutra ne postoji, naglašen je spolja u krovnim masama Na unutrašnjim zidovima Crkve nalazi se više malih polukružnih niša. Unutrašnjost Crkve je oslikana novim živopisom 2009. godine, po nalazima stručnjaka problematičnih likovnih vrijednosti. U Crkvi se nalazi novi drveni ikonostas sa devet novih ikona. Pod u Crkvi je izrađen od pravougaonih rezanih mermernih ploča.Crkva je zidana pritesanim kamenom nejednake veličine, slaganim u vodoravne redove". Uz zapadni zid Crkve naknadno je dozidana priprata, danas u ruševinom stanju . Krov Crkve je pokriven bakarnim limom .Izuzev Crkve, u Manastirskom kompleksu se nalaze konak i pomoćni objekti, ograđeni kamenim zidom sa kapijom od koje vodi staza sa stepeništem do Manastirskog pristana .
Devastacije na manastiru: Na manastiru su danas primjetne mnogobrojne devastacije koje su urađene bez odobrenja RZZSK/UZKD. Širu i užu okolinu karakteriše prirodno okruženje. Zaštitna okolina definisana je prirodnim prostorom ostrva Starčeva Gorica. Prilaz Manastiru vodi uskom, prohodnom stazom okruženom bujnom vegetacijom.Na ulazu u Manastir su velika drvena vrata i kameni zid koji ga djelimično okružuje.
Uz kameno stepenište, izvedeno bez saglasnosti RZZSK/UZKD, stiže se do kamenog platoa na kome se nalazi manastirski konak, sa neadekvatno izvedenim nadstrešnicama.Desno od ulaza je Crkva Uspenja Bogorodice ispred koje se nalaze ostaci kamene priprate. Sačuvani zidovi su uglavnom u dobrom stanju. Izuzetak čini kamena apsida paraklisa sa južne strane, koja je u ruševnom stanju.
Sa sjeverne strane Crkve nalaze se kamene litice, koje predstavljaju potencijalnu opasnost zbog mogućeg odrona. Crkva je u dobrom stanju, prekrivena je bakarnim limom novijeg datuma, bez saglasnosti RZZSK/UZKD . Na ulazu u Crkvu su postavljena nova, metalna vrata, bez saglasnosti RZZSK/UZKD . Pod Crkve je od kamenih ploča, izveden bez saglasnosti RZZSK/UZKD . Unutrašnjost Crkve je kompletno novooslikana o čemu svjedoči i ktitorski natpis. Živopis, po nalazima stručnjaka devalvira kulturne vrijednosti ovog kulturnog dobra. Ikonostas je drveni, mašinske izrade, novijeg je datuma, odrađen bez saglasnosti RZZSK/UZKD, devalvira kulturne vrijednosti ovog kulturnog dobra kao i Crkveni mobilijar, pomoćna prostorija i ostava koji svojim sadržajem i izgledom ne pripadaju starosnim vrijednostima ovog kulturnog dobra.
Poznati prepisivački centar: Маnastir Starčevo, koji je u srednjem vijeku bio poznati prepisivački centar, sa karakterističnom arhitekturom manastirske crkve, sagrađene u obliku trikonhosa, predstavlja najstariji manastirski kompleks na ostrvima Skadarskog jezera. Istorijski okvir, epohe i kulturna sredina u kojima je nastao Manastir, kao i arhitektonska koncepcija, način oblikovanja, konstrukcija, materijali i tehnika građenja Manastirske crkve daju ovom kulturnom dobru svojstvo autentičnosti.
Kulturno-istorijske, arhitektonske i umjetničke vrijednosti Manastira, svrstavaju ga među značajnije sakralne spomenike kulture Crne Gore. Zbog arhitekture Manastirske crkve, koja zajedno sa drugim crkvama na Skadarskom jezeru iz vremena Balšića obrazuje zasebnu skupinu crkvenih spomenika u obliku trikonhosa, kao i zbog činjenice da je u srednjem vijeku bio važan prepisivački centar, čini ga jedinstvenim i rijetkim u okviru svoje vrste.
Manastir Starčevo predstavlja kompleks koji sa svojim višeznačnim arhitektonskim i umjetničkim obilježjima svjedoči o razvoju graditeljstva i umjetničkog izraza na području basena Skadarskog jezera krajem XIV i početkom XV vijeka. Njegove istorijske, memorijalne, arhitektonske, ambijentalne i pejzažne osobenosti svrstavaju ga među značajna sakralna graditeljska ostvarenja napodručju basena Skadarskog jezera.
Mogućnost dokumentovanja epohe vladavine srednjovjekovnih vladara Balšića, povezanost sa crnogorskim istorijskim ličnostima i događajima, činjenica da je u njemu sahranjen poznati crnogorski štampar Božidar Vuković Podgoričanin, ali i podatak da su u njemu nastali poznati srednjovjekovni rukopisi, čine da ovo kulturno dobro posjeduje istorijski značaj.
Stručnjaci upozoravali javnost: Stručnjaci su do sada nebrojeno puta skretali pažnju da cjelokupni pravni sistem Crne Gore obavezuje državu na prevashodnu odgovornost kada je u pitanju stanje kulturne baštine. Isticali su da će biti neophodno da se preko nadležnih organa i institucija preduzimaju sve neophodne mjere kao i radovi u cilju resanacije ovog kao i svih drugih kulturnih dobara u oblasti Skadarskog jezera, čime bi ovi izuzetno vrijedni svjedoci naše prošlosti imali i svoju budućnost.
Cilj svih budućih radova na manastiru Starčeva Gorica morao bi da bude u službi vraćanja njegove autentičnosti, te očuvanja izvedenih konzervatorsko - restauratorskih intervencija u toku 60 i 80 i 90 -tih godina prošlog vijeka. Iz istih razloga mišljenja su da treba ukloniti kasnije, proizvoljne interpretacije, koje su izmijenile njegovu suštinu i osobenosti zetske arhitekture s kraja XIV vijeka.
U svakom slučaju današnji izgled Manastira Starčevo će tražiti mjere koji će obavezno podrazumijevati restauraciju-zamjenu olovnog krovnog pokrivača, autentičnom kanalicom kao i vraćanje unutrašnjosti Crkve u projektovano i izvedeno stanje od strane RZZSK iz sredine 80-ih godina XX vijeka, (podovi, živopis, ikonostas, mobilijar, stolarija). Zahtijevaće i uklanjanje pomoćnog objekta i ostave i svih ostalih neimarskih “dodataka” kojim je narušen izgled i važnost ovog kulturnog dobra.
Devastacija počela devedesetih godina: Već od 1999.godine na manastiru Starčevo neovlašćeno se izvode građevinski zahvati koji drastično umanjuju kvalitete ovog kulturnog dobra. Ovi radovi su izvođeni bez konsultacije sa službom zaštite, bez izvršene analize objekta i bez projektne dokumentacije. Sa crkve je uklonjen krovni pokrivač od kanalice, i zamijenjen olovnim, a sve fasade su ponovo fugovane malterom drugačije boje od postojeće, čime se djelimično izgubila prvobitna tekstura zidova.
Posebno drastična degradacija je izvedena u unutrašnjosti crkve, gdje je uklonjen originalni srednjevjekovni pod od cigala složenih u formi “riblje kosti” i zamijenjen novim od rezanih kamenih ploča koje samo slogom oponašaju stari. Unutrašnji zidovi crkve su grubo omalterisani i pripremljeni za živopisanje. Manastirska porta je izgubila naslijeđenu fizionomiju, dograđivanjem kamenih terasa za potrebe formiranja bašta.
Šta je odlučila Komisija: Godine 2002., Komisija koju su činili građevinski inspektor, glavni i republički vodoprivrednii nspektor i direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture su u Izvještaju o obilasku Manastira utvrdili brojne nelegalne i nestručne radove.
Nakon izvještaja Komisije, Zavod je Rješenjem br. 02-365 od 04.07.2002. godine, naložio Mitropoliji crnogorsko primorskoj da obustavi sve radove na zaštićenom kompleksu Manastira Starčevo na Skadarskom jezeru, koji se odnose na formiranje novog stepeništa sa podzidima uz zapadni zid konaka, i da u roku od 120 dana dovede kompleks u prvobitno stanje.
Da ovo Rješenje nije imalo pravne posljedice svjedoči i nalaz Komisije za utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine Crne Gore, koju je 2004. godine formiralo Ministarstvo kulture i medija, u saradnji sa Ministarstvom zaštite životne sredine i uređenje prostora, Republičkim zavodom za zaštitu spomenika kulture Crne Gore i Regionalnim zavodom za zaštitu spomenika kulture Kotor. Nalazi ove Komisije su gotovo istovjetni.
Novi freskopis: Radovi na manastiru, takođe bez saglasnosti službe zaštite su nastavljeni, oslikan je novi freskopis, sumnjivih likovnih kvaliteta. U svakom slučaju rad je "majstora" koji se ne bi mogao smatrati tumačem živopisa XV vijeka. Freskopis je završen 2009. godine, o čemu svjedoči natpis na zidu iznad zapadnih vrata naosa:
U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA S BLAGOSLOVOM NJEGOVOG
PRVOSVEŠTENIKA ARHIEPISKOPA CETINJSKOG I MITROPOLITA CRNOGORSKO –
PRIMORSKOG
AMFILOHIJA ŽIVOPISA SE OVI HRAM ŽIVOTONOSNOG ISTOČNIKA RUKOM MILOŠA
RAŠKOG I IZDIVENIJEM MONAHA GRIGORIJA OD ROŽDESTVA GOSPODA I
SPASA NAŠEGA ISUSA HRISTA DG 2009
Stručna i laička javnost je smatrala i opominjala kako tada, tako i danas da će ove neimarske megalomanije i izvođenje radova na ovim objektima bez valjane dokumentacije neminovno dovesti do povrede njihove izvornosti. Posebno štetni za ovaj jedinstveni i autohtoni segment crnogorske kulturne baštine su nelegalni radovi koji se još uvijek izvode sa namjerom unošenja elemenata koji joj istorijski i kulturološki nijesu svojstveni.
-"Skromnost nije za svakoga. Ona lijepo stoji samo onima koji bi imali zbog čega biti neskromni." Riječi su Duška Radovića koje je izgleda na sličan način promišljao i znameniti crnogorski štampar Božidar Vuković Podgoričanin koji opisujući svoju životnu filozofiju i misiju zapisa:
-“Zbog toga i ja, griješni i posljednji među ljudima, Božidar Vuković, od Đurić(a), Podgoričanin, uvidev da je sve u ovom životu sujetno, kratkotrajno i prolazno, i smrću sve prekidano, i nalazeći se tada na Zapadu, u Italiji, u slavnom gradu Veneciji, predvođen Bogom, nadahnut Svetim Duhom, marljivo se potrudih da izlijem matrice za slova koja će biti ugodna svakome koji bude pročitavao. Naštampah dušekorisnu knjigu, ove Liturgije, u kojima se svršava božanska i beskrvna žrtva, za prosvjećenje božanskim crkvama.
Stoga, koljenima priklanjajući, usrdno molim i preklinjem pojce, ili čatce, ili prepisivače: ako je što pogrešno - ispravljajte, i nas, koji smo se o ovome trudili, blagoslovite, a ne kunite, jer ne pisa Sveti Duh, ni anđeo, no ruka blatna i duh griješni i lijeni. “
Ivan KERN
