Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Milo Petrović-Njegoš je direktni potomak Rada Petrovića, brata vladike Danila, rodonačelnika posljednje crnogorske dinastije. Rođen je na Njegušima 3. oktobra 1889. od oca Đura i majke Stane-Cane. Kralj Nikola ga je poslao na školovanje u Rusiju sa nepunih 13 godina u čuvenu Vojnu akademiju u Petrogradu, poznatu po tome što su u njoj izučavali vojne vještine članovi najuticajnijih aristokratskih porodica. Zahvaljujući tome izrastao je vrhunskog oficira crnogorske vojske i ostavio nama, svojim potomcima, uredne ratne, dnevničke zabilješke iz dramitičnih godina crnogorske istorije i izdaje Crne Gore, iako je učestvovala u ratu na strani pobjednika.
Kako je Pašić raspoređivao resurse: U svom tekstu Milo Petrović piše da je, nakon što je Kraljevska crnogorska vlada je notom od 11. jula 1914. godine obavijestila Beograd da je Crna Gora spremna da pomogne Srbiji, Vlada Crne Gore dobila uvjeravanja Nikole Pašića, tadašnjeg srpskog premijera, da će Srbija dijeliti sa Crnom Gorom sve resurse. No, čim je nakon sedam dana Britanija objavila rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, Nikola Pašić, ubijeđen da će pobjeda biti na toj strani, počeo da kuje plan za uništenje Crne Gore. Nikola Pašić je tražio pomoć od saveznika u ime i Srbije i Crne Gore, uvjeravajući ih da će pomoć biti proporcionalno dijeljena. „Pašić je ovako dijelio pomoć saveznika: svaki crnogorski borac dobijao je za hranu, odjeću i obuću 1,5 dinara na dan, dok je svaki srbijanski (izraz koji je korišćen u vrijeme Nikole I Petrovića) vojnik dobijao 7 dinara dnevno za iste potrebe, iako su troškovi života u obije zemlje bili isti“ – piše princ Milo. On dalje govori da ukupan broj crnogorskih boraca nije prelazio 53.000 i da je do septembra 1914. godine cjelokupna crnogorska vojska bila je stacionirana na neprijateljskoj teritoriji i ostala tamo do kraja 1915.“ Vrhovna komanda Srpske vojske je tražila da se to drži u tajnosti kako, tobože, ne bi otkrili položaj crnogorske vojske. Dočim vijesti u kojima se tvrdilo da se srpske trupe bore kod Sokolca, u šumama Romanije, i drugim mjestima u Bosni, „ uprkos činjenice da ni jedna jedina srbijanska jedinica nikad nije bila ni na jednom od tih položaja“, širene su Evropom. Početkom oktobra 1914. crnogorski bataljoni su bili primorani da se povuku iz Sarajeva sve do Drine. Užička divizija je tajno napustila crnogorsko desno krilo pa je ta izdaja ohrabrila austrijskog generala Poćoreka da napadne čitavom linijom fronta „od sastava Drine i Save do Foče u Hercegovini, snagom od 130.000 vojnika i 400 topova“. Drinski front su branili Crnogorci iste brojnosti kao neprijatelj, pa general Poćorek nije uspio u nekoliko pokušaja da pređe Drinu, uprkos velikom broju topova i činjenici da Crnogorci uopšte nijesu raspolagali artiljerijom! „...Da je on porazio Crnogorce na Drini i prodro u Sandžak, veoma je vjerovatno da bi – bar što se tiče Crne Gore i Srbije – rat bio završen kao što se desilo nakon godinu dana, u zimu 1915. godine. Međutim, ovaj uspjeh je iskorišćen isključivo u korist Srbije: ni jedne jedina dobra riječ nije rečena za Crnu Goru i njenu vojsku, iako su u stvarnosti Crnogorci bili ti koji su spasili kritičnu situaciju i postigli pobjedu“. Pomoć koja je stizala od saveznika nije stizala do Crnogoraca, „čak su i male količine oružja koje je Rusija s vremena na vrijeme slala da se podijeli između Srbije i Crne Gore zadržavane...“
Zadržavane pošiljke za Crnu Goru: „Nakon razbijanja generala Poćoreka, u Srbiji se mislilo da više nema opasnosti koja joj prijeti od neprijatelja. Započelo se sa političkom akcijom za neku vrstu ujedinjenja. Da bi se to postiglo, smatralo se potrebnim da nezavisnost Crne Gore nestane“ piše u svom tekstu princ Milo od Crne Gore. „ Načelnik Generalštaba crnogorske komande bio je u to vrijeme srbijanski general Boža Janković. Njega je, međutim, 21.juna 1915. zamijenio pukovnik (sada general) Petar Pešić. Dvadesetčetvrtog septembra 1915. godine general Fon Makenzen napao je Srbiju na frontu koji se protezao od sastava Drine i Save, duž Save i Dunava sve do Orsove. Snage pruskog generala u svemu su brojale 200.000 bajoneta i 800 topova“ . Dva dana kasnije, 26.septembra 1915, Srpska vlada i Generalštab srpske vojske odlučili su da se povuku duž rijeka Morave i Vardara do Soluna. No, 01. oktobra 1915, Bugari napadaju generala Stepanovića na liniji Negotin-Pirot i makedonske bataljone pod komandom generala Damjana Popovića, od Zaječara do Pirota. Put prema Solunu je bio prepriječen.
„Moramo se povući kroz Crnu Goru”, rekao je, na kraju, Nikola Pašić. To iskušenje bilo je nadljudsko. Vojvoda Putnik, stariji, plemeniti i časni komandant srbijanskih snaga, apelovao je, preko pukovnika Pešića, na crnogorskog kralja Nikolu, “za bratsku pomoć u nuždi”. Za kralja Nikolu to je bila prilika da prepusti Srbe njihovoj sudbini i tako se oslobodi svog rivala. Ali on nije mogao da učini nešto takvo. Nasuprot, kazao je pukovniku Pešiću: “Vojska je moja, ali komanda je tvoja!” A onda je kralj gorštaka dodao: “Koristi moje vojnike kako misliš da je najbolje za zajedničku stvar Saveznika”. Pešić, sa takvim ovlaštenjem od strane Kralja, smjesta je povukao sve crnogorske snage iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije i poslao ih najvećom brzinom u Srbiju “da spasavaju što se dalo spasti”.“ Sredinom novembra 1915, srpska Vlada je stiglau Skadar koji su držali Crnogorci, a krajem mjeseca ostaci srpske armije su stigle u Podgoricu. „Ukupan broj tih razbijenih snaga bio je tačno 63.000 vojnika, ali oni više nijesu ličili na vojsku“. Dok se srpaka vojska povlačila crnogorska vojska u Srbiji i Sandžaku zaustavila napredovanje 60.000 Austro-ugara pod komandom generala Fon Keveša! Regent Aleksandar Karađorđević je 17. novembra 1915. godine došao u Cetinje da se zahvali kralju Nikoli, a Nikola Pašić 09. decembra da „izrazi poštovanje kralju Nikoli i da mu zahvali za velike usluge koje je njegova vojska učinila Srbiji u vrijeme njene katastrofe“. U tom trenutku crnogorska vojska je bila je pod komandom srpskog pukovnika Pešića. Princ Milo od Crne Gore piše u svom tekstu da je Nikola Pašić, 10. decembra, dok je još bio u Cetinju, „ izdao tajno naređenje pukovniku Pešiću da izda crnogorsku vojsku i kralja Nikolu. Pukovnik Pešić je primio naređenje i obećao da će ga izvršiti; i uradio je to“.
Tok Mojkovačke bitke: Nakon dva dana krvave borbe crnogorske vojske protiv 60.000 austro-ugarskih vojnika u Sandžaku i oko 30.000 na mojkovačkom frontu, neprijateljske trupe su počele da se povlače predveče 27. decembra 1915. godine . Tri dana ranije, u šest sati ujutro, austro-ugraske snage su napale Lovćen. „Protiv Lovćenskog sektora, na potezu Solar-Mirac-Krstac, koji je bio najlakše mjesto za proboj crnogorksih linija, neprijatelj je imao nekih 25.000 pušaka pod komandom generala Vebera, Strejta (Štrajta!) i Soršiča. Ovaj sektor, dug nekih deset kilometara vazdušne linije, branilo je svega 700 Crnogoraca. Prirodna konfiguracija njegovog terena bila je izložena djelovanju artiljerije, pa je austrougarska pješadija pod njenom zaštitom mogla da se slobodno kreće bez najmanje opasnosti sve do samog podnožja planine. Po svoj prilici, ideja pukovnika Pešića bila je sasvim drugačija. On je smatrao da je čak i jedan nekompletan bataljon dovoljan za odbranu Lovćena; upravo stoga je tri petine crnogorske vojske uputio u Srbiju i Sandžak“. Prema podacima iz Ratnog arhiva u Beču, neprijatelj je priznao da su Crnogorci Lovćen branili veoma hrabro. „Dvadeset šestog i 27. decembra, Crna Gora je napadnuta duž čitave austrijske granice od strane austrijskih generala Keveša i Sarkotića, prvi sa 60.000 vojnika na Sandžak, a drugi sa 76.000 boraca na Lovćen i Hercegovinu. Crnogorci su se hrabro borili na svim frontovima, kako je neprijatelj uvijek priznavao“.
„U pismu (br. 0-8274) od 27. decembra 1915, pukovnik Pešić obavještava kralja Nikolu da “neprijatelj napreduje; da nije dalje od Cetinja od tri sata marša i da on (Pešić) ljubazno predlaže da se Cetinje odmah evakuiše zarad mira i spokoj”. Međutim, u trenutku kad je ova poruka došla u ruke kralja Nikole, Kuk nije bio pao, niti je neprijatelj bio na tri sata marša od Cetinja. U stvari, tačno je da je neprijatelj bio na oko tri i po sata marša od Cetinja, ali to je inače bila razdaljina od crnogorske prijestonice do austrougarske granice. Neprijatelj je tamo bio već dvjesta godina!“. Dalje princ Milo piše: „Te iste večeri (27. decembra) pukovnik Pešić je obavijestio komandante Sandžačke i Hercegovačke armije o padu Kuka. Ali prema bečkom Ratnom arhivu, Kuk nije pao do šest sati popodne narednog dana! Ova lažna izjava ostavila je poguban utisak na crnogorske vojnike. Tek što je stigao u Podgoricu, pukovnik Pešić je počeo pripreme za odlučujuću bitku koja je neposredno predstojala na položaju Carev laz. Za ovu “odlučujuću bitku” Pešić je imao svega 4.000 polugladnih Crnogoraca. Ipak, ovaj “genijalni” srbijanski strateg želio je da pokaže svijetu šta može da uradi sa 4.000 Crnogoraca koji nijesu imali nijednog topa, i sasvim nedovoljne zalihe pušaka i municije, protiv 46.000 vojnika naoružanih do zuba, pod komandom austrijskog generala Trolmana!“ Pukovnik Pešić, pišući kasnije u srpskoj vojnoj reviji Ratnik, pravdao takav amoralni čin time da je žrtvovao 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000 vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju.
Okupacija Crne Gore: Čim su austrougarske trupe počele da napuštaju teritorije Srbije i Crne Gore u novembru 1918. godine, francuske i srpske jedinice su odmah zaposjele teritoriju Kraljevine Crne Gore. Crnogorci su ih u početku smatrali svojim saveznicima. Međutim, „tortura, glad, pljačka, haranje, ubistva i surovosti koje je nemogućno pomenuti, sveli su stanovništvo Crne Gore na nevoljnu servilnost a njihove slabašne žalbe srbijanska cenzura nikad nije dozvolila da odu u spoljni svijet“. Čarls Velington Furlong, antropolog, istraživač, pisac i profesor, koji je boravio od 6. februara do 2. marta 1919. godine u Crnoj Gori, konstatovao je da je Srbija još prije potpisivanja primirja imala jasan plan uništenja Crne Gore i da je često sam sebi postavljao pitanja: “Zašto su Srbi svojoj braći najgori neprijatelji, jer je druga invazija Srbije na Crnu Goru bila gora od invazije Austrije, a primirje gore od rata?”. Milu Petroviću je bilo od početka jasno da uloga francuske i srpske vojske nije održavanja reda „dok se kralj i vlada ne vrate“, kao ni dio crnogorske vojske koja se nalazila u internaciji u Austriji. Znajući da je oružani otpor jedino rješenje, on je na naredbu francuskog generala Venela da sukobi sa okupatorom nakon Božićne pobune moraju hitno prestati i svi pobunjenici se odmah vratiti kućama, prijeteći oštrim kaznama za prekršioce, odgovorio: “Ti nijesi pozvan ođe da nam komanduješ šta da radimo u svojoj zemlji, već idi u Francusku i tamo komanduj kome hoćeš, a nas ostavi da zavodimo red u našoj kući”. U pismu engleskom istoričaru sa univerziteta u Oksvordu R. B. Movat-u, koji je tvrdio da se Crnogorska vojska mogla evakuisati, ali je kralj Nikola zadržao, princ Milo piše: „Da li znate da je Pešić upotrijebio crnogorsku vojsku da pokrije odstupanje srpske armije i uspori napredovanje Austrije. Za to vrijeme austrijska flota stigla je na rijeku Bojanu blizu Skadra čime je Crnogorcima izlaz bio zatvoren. Kralj Nikola se lično jedva izvukao, a što se tiče Petra Pešića - ON JE NESTAO! Ovaj “hrabri” general je pobjegao iz Podgorice bez zbogom u ponoć 5. januara 1916“.
Milo Petrović-Njegoš umro je 22. novembra 1978. godine. Sahranjen je u gradu Limeriku pred katedralom Svete Marije. Nakon napuštanja Crne Gore svoj život je posvetio borbi za njena prava i radio na organizaciji crnogorskog iseljeništva. Milena Thompson, njegova kćer, objavila je knjigu "Moj otac princ" i poklonila Muzeju Kralja Nikole na Cetinju veliki umjetnički portret svog oca, rad londonskog slikara John Williams Schofield-a od 1931. godine. U propratnom pismu muzeju napisala je: “Moj otac je konačno pošao u svoju domovinu”. Kralj Nikola je u Neju na Seni kod Pariza, 5./17. marta 1917. godine, dao intervju dopisniku "Njujork Tajmsa", u kojemu je, uz ostalo, naveo i ovo: "Milo mi je što Vaš plemeniti narod mogu podsjetiti na sve nevolje koje moj maleni narod mukom podnosi,- podsjetiti ga na bol moga srca što sam daleko od moga naroda pa nijesam u stanju njegovu bijedu svojeručno olakšati ,- i podsjetiti ga na moju vjeru, tvrdu i nigdje ničim nepokolebanu vjeru, da će se moja zemlja ubrzo opet podići kao Država i da će u njoj ponovo biti uspostavljena ona ista Sloboda i Nezavisnost, kakva bješe ona koju su đedovi mi za petsto godina junački branili, i za koju ja dadoh svekoliku svoju snagu, za koju dadoh sebe sama, i kojoj od svega srca rado prinosim na žrtvu i ove potonje dane starosti moje". (Vidjeti:"Glas Crnogorca", br. od 5./17. III 1917. i Nikola I Petrović Njegoš, »Politički spisi« -priredio dr Dragoje Živković-Cetinje/Titograd, 1989, str. 463). Nije se Crna Gora podigla „uskoro“, čekala je 89 godina da se podigne „kao Država i da (će) u njoj ponovo (bude) uspostavljena ona ista Sloboda i Nezavisnost, kakva bješe ona koju su đedovi mi za petsto godina junački branili“. Umijemo li mi danas da poštujemo snove princa Mila od Crne Gore i Nikole I Petrovića? I imamo li svijest o tome kolike su žrtve date za slobodu Crne Gore kad smo ravnodušni prema nasrtajima na nju od istih onih koji su joj uzeli „Slobodu i Nezavisnost“ prije nešto manje od devet decenija?
Šta je pisao kralj Nikola američkom predsjedniku: U pismu predsjedniku SAD g. Vilsonu 7. januara 1919. godine, kada je saznao da je nelegalno i nelegitimno detronizovan u Crnoj Gori, kralj Nikola, između ostalog, piše: „...Jučer je u jednoj od glavnih varoši crnogorskih proglašeno moje zbacivanje s prijestola pomoću srpskih bomba i novaca, koji je prosut u narod umirući od gladi. Tako je ujedinjenje moje države sa Srbijom odlučeno zloupotrebom srpskih vojnika i to u trenutku kad je 9.000 crnogorskih prvaka, od kojih 2.000 oficira, bilo u austrijskim koncentracionim logorima i kad je njihov kralj od Saveznika bio zadržan u Francuskoj ... Makako da su bili bestidni (Srbi) ja sam bio prvi da im pružim ruku, objavljujući prvi Austriji rat, premda sam bio uvjeren, da izazivanje potiče s njihove strane ubistvom u Sarajevu i od njihove Crne Ruke. Zločinštvo izvršeno nad prestolonašljednikom i njegovom ženom bilo je uzrok, zašto svijet danas oplakuje deset miliona žrtava. Strašna pomisao, da ta zemlja neće da uvidi počinjeni zločin za koji je ona odgovorna pred čovječanstvom isto kao i Viljem".
