U mjesec je postala dvostruki laureat - nagrade Res Artis na 17. Bijenalu mladih umjetnika - Mediterranea u Milanu i Gran prija 37. Crnogorskog likovnog salona "13. novembar".
- Priznanja jesu značajna; u samoj riječi stoji da vam se priznaje vaš rad. To nije nešto što je prošlo eto tek tako... Obje nagrade doživljavam kao posebno priznanje - sa tim da o njima imam čistu svijest i savjest. One me i obavezuju za ubuduće, i rasterećuju za ono što je nastalo. Postaje malo i neugodno govoriti više o njima - kaže sagovornica Portala Analitika.
Mlada crnogorska umjetnica Ivana Radovanović već desetak godina prisutna je na likovnoj sceni, ali je svoje mjesto gradila strpljivo, polako, kroz teme koje su samo njoj bile privlačne.
Nakon studentskih nagrada i stipendija, samostalnih izložbi u Obrenovcu, Podgorici, Igalu, Beogradu i Petrovcu, studijskog boravka u San Severiniju u Italiji, i Beogradu, Radovanović smo tokom ove godine pratili kroz projekat "The Hollow Men" ("Šuplji ljudi") - od njihovog prvog doma u Umjetničkom paviljonu, do nestanka u plamenu u hali nekadašnje fabrike "Radoja Dakića". Studentkinja doktorskih studija na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu i saradnica u nastavi na cetinjskom FLU, za Portal Analitika priča o svom stvaralačkom procesu, okruženju u kome nastaju njena djela, koliko je današnja umjetnička scena rigidna i kako se s njom izboriti.
- Ali, ono što mene zanima jeste sam proces, rad na djelu. Po meni, skulptura treba da posjeduje sopstvenu vitalnost, prvenstveno da sadrži nabijenu energiju, nezavisno od toga šta predstavlja. Ona nema namjeru da se dopadne čulima, već da probudi u čovjeku jednu duhovnu notu. Čovječija potreba za dopadljivošću u okvirima umjetnosti probuđuje u meni osjećaj koji se može svrstati u psihosomatsko oboljenje. Doživljavam svojevrsnu neprijatnu visceralnu reakciju. Ne želim time nikom ništa da dokazujem, pa ni to da li je moguće da nakon 20. vijeka i na početku 21. neko može - ili prije smije - misliti na taj način. Prije svega, to je za mene nemoralno - smatra Radovanović.
ANALITIKA: "Pobuna tijela" - tako bi mogao glasi podnaslov Vašeg dosadašnjeg opusa. Bez obzira da li djelovi tijela nedostaju ili su prenaglašeni, svaki od njih govori svoju priču.
RADOVANOVIĆ: Skulptura treba da bude - skulpturalna i što postojanija u prostoru. Prvenstveno mora da probudi sva naša čula - u prvom redu mora da nas mami da je uzmemo u ruke, da je dodirnemo. To je jedan od posebnih zahtjeva koji su utkani u poziv skulptora: da osjeća posebnu potrebu za volumenom i masom, čvrstinom i mjerljivošću. Mi danas imamo mogućnost da kroz medijum izuzetnih taktilnih mogućnosti, imamo pregled civilizacija koje su za nama, a kojoj i sami pripadamo. Može se reći da je ona glavni prenosnik neopipljivih sadržaja koje je gradio čovjek. S druge strane, u materijalnoj konstrukciji koja je začeta u našem biću, kroz proces njenog ostvarivanja, mogu se doživjeti razna iskrivljenja i neočekivana iznenađenja, koja nam se ponekad čine kao neočekivane, samo nama poznate nagrade. Čini mi se da se kroz skulpturu dolazi do jedinstva i smirenja duha.
Ljudski oblik je uvijek bio nešto što me interesuje. To je moja polazna tačka. U taj oblik, čini mi se, slili su se svi oblici. Jednostavnost i složenost, čvrstina i mekoća, težina i lakoća, zategnutost i labavost, hrapavost i glatkoća. Prodiranje tijela u prostor. Jedinstvenost i analogija. Kroz oblik tijela najdirektnije dolazim do suštine sopstvenog izražaja. Taj doživljaj forme, zavisno od toga kako se iskusi, može da se transformiše u jednu novu formu, što se kroz vrijeme i dešava. Sam odabir tijela koja su amputirana ili, pak, zakržljala u razvoju gornjih ekstremiteta - posebno glave - dolazi iz unutrašnje nužnosti. Ni sama ne mogu da objasnim klicu tog začetka...
Naravno, ne slučajno, sve što se događa u nama samo je refleksija onoga što se događa oko nas...
ANALITIKA: Po vokaciji vajarka, Vaši radovi nisu samo u tom likovnom mediju. Za čime tragate u svojim dvodimenzionalnim radovima - crtežima i slikama - a za čime u instalacijama, koje imaju i onu četvrtu dimenziju - vrijeme?
RADOVANOVIĆ: Nikada nijesam mogla da se vratim starim radovima. Nalazim da iznova moram da tražim nešto što će se nazvati inspiracija, nešto što će me potpuno obuzeti i držati dovoljno dugo da se ispriča priča jednog postojanja. I tako, opet, akumulacija se nastavlja do novog naleta energije.
Odnos prema skulpturi, u samom začetku - neoblikovanoj ideji, jedna je vrsta obaveze koja nam je data. Ona nas tjera da idemo do kraja, vjerujući u srećan ili dobar ishod onog što smo uradili. Iskreno, ja samo tako mogu mirno da spavam. Samo kroz istrajavanje, kroz ličnu borbu možete da sagledate rezultate.
Ali, ono što mene zanima jeste sam proces, rad na djelu. Po meni, skulptura treba da posjeduje sopstvenu vitalnost, prvenstveno da sadrži nabijenu energiju, nezavisno od toga šta predstavlja. Ona nema namjeru da se dopadne čulima, već da probudi u čovjeku jednu duhovnu notu. Čovječija potreba za dopadljivošću u okvirima umjetnosti probuđuje u meni osjećaj koji se može svrstati u psihosomatsko oboljenje. Doživljavam svojevrsnu neprijatnu visceralnu reakciju. Ne želim time nikom ništa da dokazujem, pa ni to da li je moguće da nakon 20. vijeka i na početku 21. neko može - ili prije smije - misliti na taj način.
Prije svega, to je za mene nemoralno.
ANALITIKA: Nakon uspjeha na Bijenalu mladih umjetnika Evrope i Mediterana, uslijedila je i najznačajnija godišnja nagrada naše likovne scene - Gran pri na Crnogorskom likovnom salonu. Da li dvije bitne nagrade u istoj godini više obavezuju ili rasterećuju?
RADOVANOVIĆ: Svakom čovjeku prija nagrada - ne pogrda, svakako. Priznanja jesu značajna; u samoj riječi stoji da vam se priznaje vaš rad. To nije nešto što je prošlo eto tek tako... Obje nagrade doživljavam kao posebno priznanje - sa tim da o njima imam čistu svijest i savjest. Svakako su značajne za mnoga polja mog budućeg djelovanja. Konkretno, one me i obavezuju za ubuduće, i rasterećuju za ono što je nastalo. Postaje malo i neugodno govoriti više o njima.
ANALITIKA: Spadate u umjetnike koji svojim radom dokazuju da posvećenost daje rezultate. Koliko je, pak, Vaš život odredio sam rad, koliko mentor i njegov uticaj, a koliko sticaj okolnosti?
RADOVANOVIĆ: Ako bih taj proces mogla sa nečim porediti, onda bi to bilo najbliže stvaranju dijamanta. Dijamant nastaje u zemljištu na dubini od 150 do 250 kilometara, pod visokom temperaturom od 1.000 do 1.200 stepeni Celzijusa. Dijamanti nastaju ispod zemljine kore, a dok izađu na površinu prođe dugi niz godina. Tek kada dođe do vulkanskog procesa, dijamanti se izbacuju na površinu i potoci ih povuku.
U svojoj težnji za samospoznajom, u tom traženju ne učestvuje samo intelekt, već se cijelim bićem ulazi u to.
I opet ću se pozvati na T.S.Eliota, koji je govorio da je istinska originalnost - u stvari svaki istinski razvoj - u tome da se nešto dodaje onome što je već otkriveno i što ga time mijenja. Novo se vezuje za staro, ne na ropski način, nego se samo ističe povezanost unutar razvitka, unutrašnja zakonitost. To je svijest o postojanju kulture, o jednom taloženju sloj na sloj i jednoj prisutnosti u pamćenju svega onoga što se stvorilo, da bi se stvari, opet iznova, kotrljale, pomjerale. Znači, niko se nije naučen rodio.
Kroz školu, iskustvom koje donosi rad u ateljeu, individualno i u grupi, kroz praksu i teoriju, sam tražiš i krčiš put. Takvo činjenje je lično iskustvo, ostvareno kroz praksu, ali i kroz pregled ostvarenih umjetničkih djela kojima, na najbolji način, možeš da iskomuniciraš, kao i od strane profesora sa kojim radite.
Ono što želim istaći jeste važnost škole u formiranju umjetničkih ideja. Istina je da škola ne prizvodi umjetnika, ali njegov odnos prema školi i vrjednovanje sopstvenog rada može biti dobar put u ličnom ostvarivanju kao umjetnika. Na taj način on spoznaje sebe i otkriva gdje ga to vodi, ali ne poput knjiškog moljca, "suvog" školarca! Ovdje nije riječ o tome. Tokom studentskih dana, dosta mi je pomogla komunikacija sa različitim ljudima. Nekad je bila i surova, ali značajna za moje preispitavanje. Na drugoj godini sam htjela da napustim fakultet, a na trećoj da promijenim odsjek... Danas kažem da je dobro što je samo ostalo na namjeri.
ANALITIKA: Koliko su mladi umjetnici danas prinuđeni da rade po diktatu tržišta umjetnina i od koga ste Vi imali najveću pomoć?
RADOVANOVIĆ: Ono što je presudno za umjetnost jeste da se ništa "ne mora". Ne postoje pravila. Jedino njeno pravilo jeste - sloboda, ali nije riječ o slobodi koja vodi anarhiji, već onoj koja nosi odgovornost.
Umjetnost je poput klađenja na trenutak u vječnosti. I ako je umjetnost sloboda, a ona to jeste i mora biti, onda svako ko se ozbiljno bavi ovim poslom, ima dužnost da se za to bori svim mogućim sredstvima. U suprotnom, njegova savjest ne može biti mirna.
Pitam se šta je ostalo od umjetnika i njegovog individualnog izraza? Danas nema više izrazitih nacionalnih škola ili pravaca kojih je nekada bilo, sve je pod okriljem nekog univerzalnog izraza.
Umjetnost je živa stvar i ona mora imati filozofske, društvene i političke stavove. A sve je to stvar izbora. Kada krenete da kalkulišete, i sami znate ishod toga.
ANALITIKA: Da li uspijevate da studentima, kojima predajete na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, pomognete kako bi već sada tražili za sebe odgovarajući izlaz iz nezavidne pozicije koja je danas nametnuta najvećem dijelu crnogorskih umjetnika?
RADOVANOVIĆ: Oni moraju sami svojim radom da se izbore za svoje "mjesto pod suncem". Ako je talenat prisutan, njihova je obaveza da ga njeguju, da rade ono što ih se tiče i zbog čega su tu.
Uvijek postoji lakši i brži put, ali njegova cijena je kreativnost i snaga koju izgube.
Što se mog posla tiče, ja imam obavezu da im pomognem koliko god je to u mojoj moći. I trudim se da taj posao radim na najbolji mogući način.
ANALITIKA: Da li će se u budućnosti više mijenjati Vaš ugao gledanja ili način predstavljanja svijeta u kome živite?
RADOVANOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje ću imati uskoro. Duboko vjerujem u to.
Kristina JERKOV
Foto: Balša Rakočević, Danilo Papić, Lazar Pejović, Maja Sivec, Privatna arhiva
