Piše: Novak ADŽIĆ
Iako odluke Podgoričke skupštine od 13/26. novembra 1918.g., nikada nije priznala nijedna Velika Sila, Crna Gora je faktički, na osnovu tih odluka, bila potom nasilno apsorbovana, činom proste aneksije, novoj državi, koja je nad Crnogorcima i drugim zajednicama primjenjivala surovi teror, da bih prizvala i prisilila na poslušnost, koju su oni i one odbijali da pruže novonastaloj državnoj tvorevini, koja je potom bjesomučno i represivno gazila njihova prirodna i neotuđiva lična i druga prava.
Kralj Nikola I Petrović-Njegoš se energično, iz egzila u Francuskoj, protivio, kako odlukama sramne i veleizdajničke Podgoričke skupštine, tako i brutalnim metodima terora nad njegovom zemljom i narodom, čiji je bio legalni i legitimni suveren. Tražio je da se Crnogorcima i Crnoj Gori omogući pravo na vlastito narodno samoopdjeljenje u pogledu budućeg državno-pravnog statusa Crne Gore i jasno se založio za jugoslovensku konfederaciju, odnosno, za stvaranje saveza nezavisnih država, u kome će Crna Gora biti ravnopravan subjekt sa svojim vlastitim identitetom i integritetom. Tražio je da se crnogorskoj naciji osigura i omogući pravo da ona samoslatlo odluči o sudbini svojoj. To nastojanje kralja Nikole bilo je u opreci, u antagonizmu, sa stavovima srpskog dvora i vlade, čiji je cilj bio da u svom posjedu imaju Crnu Goru i drže u potčinjenosti crnogorski narod.
U tom smislu može posvjedočiti i sljedeći istorijski izvor. Naime, Kralj Nikola je izvještaču Asošijeted Presa 24. decembra 1919. godine eksplicitno saopštio da Crna Gora treba da bude sastavni dio jugoslovenske (kon)federacije. Tu Nikolinu elaboraciju objavio je i uticajni američki list „New York Times“ u članku pod naslovom „KRALJ NIKOLA ĆE SE SRESTI SA VILSONOM“. Naravno, do susreta kralja Nikole i Vilsona, ipak, uprkos nastojanjima Crnogorskog Dvora, nije došlo, ali se između predsjednika SAD i crnogorskog kralja tokom 1919. godine obavljala izvjesna prepiska. „New York Times“ o tome krajem 1919. godine piše: „
„Kralj Nikola će se sresti sa VilsonomŽeli da Crna Gora bude uključena u Jugoslovensku federaciju.
NADA SE SVJETSKOJ LIGI
Vjeruje da će samoopredjeljenje donijeti mir i blagostanje za sve.
Pariz, 24. decembar (Asošijeted pres -Associated Press.)-Kralj Nikola Crne Gore namjerava da posjeti Predsjednika Vilsona što je prije moguće. Kralj je patio od napada gripa, pa je juče, prvi put od kada je obolio, mogao da prošeta duž Bulonjske šume. Govoreći za Asošijeted pres, rekao je:
„Težnje Crne Gore su u saglasnosti sa onim koje imaju i drugi narodi iste rase-koje će postati dio Jugoslovenske konfederacije, ali i da sačuva svoju autonomiju, nezavisnost i običaje.
„Crna Gora želi da joj Evropa omogući da ima svoj intelektualni život, istovremeno održavajući srdačan i bratski odnos sa susjednim narodima. Crna Gora se može nazvati starješinom jugoslovenskih naroda. Bila je prva koja je osigurala svoju nezavisnost, boreći se pet vjekova protiv muslimanskog ugnjetavanja za svoju i slobodu svojih susjeda.
„Crna Gora nije nikada prestala da proliva svoju krv i na početku velikog rata pokazala je svoju solidarnost sa Srbijom. Godine 1914. cjelokupna crnogorska populacija je prihvatila oružje. Obezbijedila je 45. 000 vojnika, koja u odnosu na broj stanovnika, predstavlja najveći broj ljudi koje je jedna nacija uputila u toku borbe. Svaki crnogorski građanin od 18 do 63 godine života je vojnik.
„Crna Gora je skoro iscrpljena žrtvovanjem za vrijeme Balkanskih ratova, u kojima je izgubila 13.000 ljudi i skoro cjelokupan ratni materijal. Novi rat je izazvao novi niz oskudice. Naši mrtvi na bojnim poljima broje oko 10.000, broj zarobljenih je još uvijek nepoznat i mnogi su podlegli izglađivanju i riziku.
Kada je upitan za mišljenje o predloženoj Ligi Nacija i drugim stvarima koje će vjerovatno biti prije mirovne konferencije, kralj Nikola je rekao:
„Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da vidim realizaciju tog plana. Kada je u pitanju sloboda mora, Crna Gora je zainteresovana samo indirektno. Još uvijek nijesam dovoljno prostudirao tu stvar da bih dao pozitivno gledište o tako složenoj temi. Mislim da pravo samoopredjeljenja treba da bude zagarantovano svakoj naciji. To je princip od koga čitav svijet može da očekuje mir i sreću, ako se primijeni bez ograničenja i rezerve“
(„New York Times“, 25. december 1919).
