Piše: Jovan NIKOLAIDIS
Nažalost, današnja crnogorska državna politika, i ne od juče, spremna je i dalje za takvom vrstom slijepe ofanzive. Maršom, ne više ‘mladih, lijepih i pametnih’, već sredovječnih laboranata, nalik stvorenjima iz frankenštajnske pećine, odlučnih da ukroćenu crnogorsku inteligenciju doista pretvore u vještačko biće, a populaciju u krotke podanike sa malim darovima u njedrima straha. Dobar dio nje, crnogorske inteligencije, već je postrojen i stremi zadatoj maršruti. Do litice, a od nje – u sunovrat. Narod, pak, još žubori.
Što da se radi danas u Crnoj Gori, malenoj zemlji velikog apetita i još većih protivrječnosti. Hodom patuljka od oštre socijalne raslojenosti do nedemokratskog i partitokratskog. Zaštićenoj virtualnim uspjesima iz poglavlja koja su joj zadata iz Evrope, i umišljenoj pravednosti unutar zemlje, čijoj vlasti narod više ne vjeruje.
Čime započeti društvene promjene i razgrnuti prvu zraku istinskog napredka? U njenoj kulturi posebice, čime se želi baviti ovaj tekst? Kad se u svem istorijskom rastu, društvenim tvorevinama našoj nalik, od helenskog promišljanja do francuskoburžoaskih previranja i komunističkih akrobacija sovjeta, nije promijenilo pravilo da se vlast najbolje održavala onda ako su je čuvali najgori, a podržali oni koji ne umiju da misle. Kojima se i ne da da slobodno misle i da to što smisle pretvore u zreli model nacionalne kulture.
A kultura? Model njen u zajednici više naroda, više religija i kompleksnih potreba za identitetom i samoodrživošću? U Crnoj Gori čiji ustav zagovara, navodno i brani, građansku opstojnost i ističe pravo svakog njenog stanovnika na identitet i indentitetsku kulturu! Multikulturalnoj mediteranskoj zemlji! Deklarativno – da. Faktički – ne. Demagogija? Deklaracija i deklamacija za infantilnost naše elite. Narodu, već po šemi: samo hljeba i igara. I da mu je dosta!
Hajdemo redom.
a) Prosrpska, procrnogorska i alternativna struja u kulturi Crne Gore
U Crnoj Gori, danas, postoje u kulturi (ali ne samo u kulturi) tri struje: prosrpska (velikosrpska i dobrim dijelom klerofašistička: nacionalsocijalizam, srpskocrnogorski šovinizam i naklonost srpstvu), procrnogorska (socrealistička i neoromantičarska: neokomunistički etatizam i zakletstva plemstvu) i alternativna (proevropska, mediteranska i postmodernistička: (socijaldemokratija).
Prosrpski model je doskora bio dominantni model u kulturi Crne Gore. Nastao na matrici sociopolitičke ovisnosti Crne Gore o Srbiji, a sve vrijeme inkorporiran u državne institucije kulture, dakle protežiran od iste, do danas je ostao imela na tkivu crnogorskog stabla prosvjećivanja, bivajući često i njen zvanični pokaz. Ruralan, epski, činovnički krut , dobrano destruktivan, anahron i često degutantan, on crpi svoju snagu iz subkulture Crne Gore i njene epske tradicije. Nastao, zatim, kao kolaboracionistička struja crnogorska na temeljima srpskog asimilatorskog projekta, branjen i hranjen kompleksom Crnogoraca da ih Srbija čuva, poji, odijeva i uči, potpomognut brzometnooficirskom beogradskom enklavom tzv. terazijskih Crnogoraca, da li ovaj kulturni model živi svoje posljednje dane? Ili se obnavlja?! Otrovan po biće crnogorske multikulture, on je i dalje populistička vagoneta neopetrovićevskog karavana. A kamo ta kompozicija smjera, toga Crnogorci ni danas nisu posve svjesni.
Procrnogorski model u kulturi provode oni Crnogorci koji su u bliskoj prošlosti, zdušno i servilno, dijelili politiku kulture Crne Gore sa predstavnicima prosrpskog modela. Gubljenje pozicija, do kojih im je osobito bilo stalo, glavni je razlog njihovog današnjeg brecanja na nosioce prosrpskog modela, i u Crnoj Gori i u Srbiji. Iako im ne treba sporiti ljubav prema Montenegru, njihov duhovni uzrast je zakržljao i opterećen bremenom jalovih maštarija. Nostalgija zbog izgubljenih institucija u kojima su carevali ni danas u njima nije uginula. U sinekurama se najsnažnije osjećao miomiris njihovih taština, ispoljavao se tijekom posljednjih decenija u vidu otpora gnjevnih patriota, no njih se ni danas ne može izvesti iz nacionalkomunističkog vagona, a evropske zbilje koja je sve bliža, pribojavaju se, jer je većinom ne razumiju. Vole više pero u džepiću kaputa nego ekran kompjutera, svoje izumrle kabinete sanjaju kao djeca igračke. Mediteran im je daleka egzotična lokacija (jer su neplivači, o raštanju i skorupu svikli), možda poželjna no tuđa ta im je geopoetika… I dalje su raspjevani rapsodi herojske Crne Gore, mrtve pod teškom pločom novih vremena, koje ih već i ne prepoznaje. Amateri koji svoj umor ne mogu dići do nemilosrdnog profesionalizma obrazovanih poslenika kulture, kakve jedine treba buduća nezavisna demokratska Crna Gora. No, još su dobrog apetita, te drugorazredne larmadžije.
Državotvornu kulturu Crne Gore razlistaće jednom, desiće se to, stablo Alternativne kulture. Niče korpus mladih snaga. Zguren, skrajnut, ali - već se zeleni. To su danas slobodni intelektualci, poliglote i duhovni čistunci, pojedini (ne svi!) članovi redakcija nezavisnih medija, glumci i reditelji, nadareni slikari, obrazovana plejada zdravih trkača pred start, agilni predstavnici nevladinog sektora, nekonformistička, autoritativna vojska novog doba kulture Crne Gore. Oni će sve naše ideologije, sve naše dukljanske tlapnje, sve Petroviće, narodnjake i proletere, nadrasti znanjem i maštovitošću, a primitivizam oprobati da liječe umjerenim tradicionalizmom i inventivnošću. Poštovanje tradicije - dakako, robovanje njoj - nikako. Ovoj kulturi pripadaju i pisci, uslovno nazvani ”crnogorski postmodernisti”. Kao predstavnici kulture pozitivnog diskontinuiteta oni brane zdravlje Crne Gore. Tu su oni, nekoć mladići, koji su unazad deceniju na svim prostorima bivše domovine časno i hrabro dizali crnogorsku zastavu duha. Što pomenuti u Crnoj Gori i dalje pripadaju alternativi koja obećava, što je Crna Gora nehajna prema svojoj najboljoj djeci, što se njihov talenat i njihova vizija ne uzimaju dovoljno ozbiljno, jedan je od najrječitijih dokaza o rastrzanoj, od nakaradne politike nokautiranoj teritoriji koju zovemo egzotičnim imenom - kultura Montenegra. Nema je još, kasni, vrluda, tumara politika kulture i multikulture crnogorske.
Elitne mladosti ima Crna Gora dovoljno i u svim drugim segmentima kulture i umjetnosti. No, većina od njih, odgurnuta su siročad sa čijih se revera srebri značka sa natpisom: Alternativa. Bezdušni crnogorski političari šapću toj skrajnutoj plejadi utješnu uspavanku: ‘jednog dana, moj Junače, prepoznaćeš Zlatna vrata, ali kroz njih proći nećeš, moj Junače’.
b) Crnogorska nacionalna kultura
Nacionalna kultura i multikultura Crne Gore, ugrađena u strateške zakonodavne norme, još ne postoji. Ovu paradoksalnu činjenicu uslovili su razbijanje bivše države, antibirokratska revolucija koja nije bila ni antibirokratska ni revolucija, možda dijelom kontrarevolucija, ratovi u okruženju, despotska vlast i apsolutna podijeljenost crnogorskog društva. Sve to priječi da se konstituišu zakonski okviri nacionalne kulture i multikulture; a jedno bez drugog ne ide, ako se neće u duhovne ponore. Nema crnogorske kulture ako nije multikulturalna, niti je crnogorska multikultura komotna ako je ne brani crnogorski državotvorni demokratski aparat.
Zasad nema jasno profilisane ni crnogorske nacije, a ne znamo ni kad će je biti (jer su Crnogorci, po etnosu opredjeljenici, najmarginalnija grupa ove države koja se, zaludu, njenim imenom i zove), nema istinske demokratske države Crne Gore, jer je, još do juče, većina pravoslavaca bila protiv nje, nema ni njene nacionalne kulture. Jer kultura se ne stvara na ho-ruk , nego hoće samozatajan rad i strpljenje, koje je najrjeđa od svih biljki u crnogorskoj flori. Zrela zbivanja u kulturi, - kojih, dakako, ima, plutaju između populističkih i socrealističkih igrarija narodskih i za narod, sa pjevanjem i igranjem i epskim sadržajem koji povlađuje nacionalromantičarskoj prirodi mentaliteta, i dekadentnih, navodno evropejski recentnih performansa, narodima našim najčešće nerazumljivih i komičnih. Ima i festivala, svenarodnih panađura, i ljetnjih i zimskim, diljem naše “vajld bjuti”. Brzometna kvazielita se zabavlja, a narod se ruga svoj toj šaradi boja, neartikulisanih poruka i kakofoničnih zvukova. Postoje, doduše, institucije kulture, lokalni centri za kulturu, teatri, zavodi i akademije, ali njihov prag rijetko prekoračuju konzistentni programi ”na dugu polzu narodu”– u njima se najčešće daje površni igrokaz pun herojske patetike, parade i konfuzije u estetici. I ne štede se honorari koji se daju umjetnicima sa strane, najviše iz Srbije. Ah, ta stara prva ljubav naša! I silni državni trošak na udovoljenje subkulturama. Nacionalna kulturna dobra propadaju, televizije su detonatori nemorala, neukusa i blazirane edukacije, devastira se spomenički materijal i autentična arhitektura, pod uplivom međunarodnih institucija simulira se obnova multikulturnog bogatstva, ali su sva stremljenja reformama, recimo Ministarstva kulture, tek puko udovoljavanje briselskom konzilijumu za obnovu i razvoj famoznog Zapadnog Balkana, te njegovom navodnom integrisanju u evroatlantsku idilu. Miješaju se, da parafraziram rečenicu Andre Žida, šeme u kulturi: čovjek je važniji od naroda, narodi su važniji od čovjeka, dok, zapravo, niti se Novi čovjek rađa, niti se Nacija utemeljuje. Zadocnjelim narodima našim, na putu ka Evropi, u glavama se vrti od epike, folklora i slobodarstva, dok donatori, tvorci i učesnici instalacija i bijenala svode svoje poruke na apstraktnu domoljubnost oslonjenu na sumnjivi aktualitet.
No, budući da je Crna Gora tek počela izgrađivati svoju nacionalnu supstancu - posao kojeg se latila, bez sumnje, odocnjelo - to se i njena politika kulture mora razvijati na načelima zajedničkih vrijednosti njenih naroda, na onome što bi brojne i raznorodne elemente trebalo da ujedinjuje i spaja. One razlike, od kojih se lako zidaju bedemi šovenstva, treba prevazilaziti, a sličnosti oplemenjivati, sa najvećom mogućom mjerom tolerancije kakvu inače, barem tako priča kaže, imaju otvorena društva. Slobodan građanin je ujedno najbolji konzument otvorene socijaldemokratske kulture, dovoljno fleksibilne da ne ignoriše tradicionalno ali i da, po mjeri integracije, nametne moderno.
c) Kultura pozitivnog diskontinuiteta
Stoga se model kulture pozitivnog diskontinuiteta čini primjerenim u novoj kulturi crnogorskoj. Nasljeđe, ma kakvo bilo (a ono je u spomeničkom naslijeđu, slikarstvu i književnosti najočitije) treba sistematizovati i nad njim provesti kritičku NE - egzekuciju NEGO - rekapitulaciju. Tada mnoga mitraljeska gnijezda tradicije ne bi prošla ozbiljniju prosudbu kritike. Njegoš, paradigma crnogorske kulture, skeniran iskustvom evropskog poimanja kulture, doživio bi neizbježnu reviziju, lišenu spekulacija o njemu i njegovom djelu, kojima je fašistoidna svijest i račundžijska politika ”prala” portike mnogih nacionalističkih zdanja. Njegoš jeste kruna crnogorskog duha, ali kruna nije i ne smije se koristiti kao šljem u kojem se naliježu, kao kokoši, mitomanija i primitivno divljanje predgrađanske svijesti. Takve je naš najveći pjesnik opsluživao onim dijelovima svog opusa u kojima nije doslutio, ON – vidovnjak, aksiom tada već uspostavljene evropske demokratije: poštovati Drugost. Ergo: Crna Gora vapi evropsku silinu kritičke svijesti. Bez tog diktata, mi smo gluva periferija, kakvi smo gotovo sve vrijeme i bili. Crnogorska mladost to zna i ona bi da to mijenja. Treba joj otvoriti vrata i dati potencu.
d) Komparativna multikultura
Crnu Goru zapljuskuju raznorodni kulturni uticaji i naslijeđa. Unutar nje žive i djeluju nekoliko naroda. Pored srpskog, svetosavskog i kosovskog, u njenom biću traju i dukljanskocrnogorski, mediteranski, islamski, ilirski i miteleuropski elementi života i kulture. Svaki je svojom osebujnošću obogatio naše kulturno naslijeđe. I svaki je jednako važan budućem modelu crnogorske nacionalne kulture . Ne uvažavati svakog od njih po mjeri dobrog ukusa i realne afirmacije znači ne doprinositi zdravlju crnogorske kulture. Komparativna kultura najbolja je ulaznica za svaku prezentaciju crnogorskog budućeg državotvorstva, identiteta i svenacionalnog duha u porodicu evropskih naroda. Prosvijećenih, tolerantnih građana otvorene zajednice. Komparativna kultura je, tačnije - trebalo bi da bude, suština politike u kulturi Crne Gore.
Kultura je dijete i roditelj svake države. Nju država čuva i njeguje, kao što se država njom podupire, ukrašava i njom se poistovjećuje. Ne postoji ozbiljna državna politika koja ne podrazumijeva i krajnju brigu za svoja nacionalna kulturna dobra. Njima se svaka država resi i na njih se oslanja, u afirmisanju svoje kulture počelo je i kraj zdravlja jedne državne zajednice. To podrazumijeva i konstantno, ali dobro planirano, sponzorisanje kulture od strane državnih institucija. Iskustva koja imaju neke evropske države indikativna su. Na primjerima, recimo, Njemačke, Švedske ili Italije, načinima kako se u njih podstiče umjetnost mladih, od lokalnih do regionalnih projekata, lobiranje ministarstava kulture pri prezentacijama najviših kulturnih vrijednosti, edukovanje ciljnih grupa, menadžerstvo, zdravi amaterizam, konstantno komparativno prevodilaštvo, pokretanje i vođenje originalnih inicijativa u kulturi, kontinuirano uspostavljanje dijaloga između umjetnosti i privrede (”umjetnost za privredu-privreda za umjetnost”), unaprijeđivanje umjetnosti i kulture u svijesti građana, umjetnost i kultura kao komponente slobodnog vremena (kulturnoaktivno stanovništvo), kultura stanovanja, kultura ponašanja, jačanje patriotizma kroz manifestacije kulture, film kao nacionalna zadaća, etc. etc.. - putevi su kojima se može napraviti postojan most između kulture koja državu uzdiže i države koja kulturu njeguje. Svemu rečenome buduća politika Crne Gore treba da nađe odgovarajuće mjesto i posveti kudikamo veću pažnju. Haos u kome danas žive narodi Crne Gore ne ide u prilog kulturi tih naših naroda.
Skup mogućih preporuka u konstituisanju i vođenju crnogorske politike u kulturi:
Buduća vlast ima zadatak da ohrabri javno, individualno i kolektivno istraživanje i podupiranje kulture u svim formama i varijacijama, budući da kultura mora biti važan društveni subjekt u privrednoj i svedruštvenoj dobrobiti zajednice. Uostalom, ona je u otvorenom društvu i specifična privredna grana. U svojoj srži humanistička, skladište naslijeđa i proizvođač narodnog optimizma, kultura osvjetljava sliku prosperiteta države kojoj služi. I uvijek je više od zabave. Kulturom država uravnotežuje staro i novo, mladost i starost, posebnost i raznolikost; koristi prošlost da nahrani budućnost, činjenični materijal istorije preobrazuje u konkretnost sadašnjice, a ovu vezuje za sigurnu budućnost. Društvo stagnira bez dinamizma u kulturi, nema javnog života bez slobodnog kulturnog izražavanja. Osnovni cilj politike u kulturi jeste da drži na okupu društvo kad je suočeno sa iskušenjima i napetostima, ostavljajući razvijenoj kulturnoj zajednici, i amaterskoj i profesionalnoj, da radi svoj posao emancipacije, humanizacije i pacifikacije. Vlada zna da nijedna društvena aktivnost ne evoluira i ne napreduje tako brzo kao kultura. I da se kulturna dobra i nasljeđuju i osvajaju, uvijek iznova. Kultura nije pasivna razbibriga, već predstavlja odraz aktivnog interesa i angažmana, na službi usmjerenoj populaciji i na ruku mudroj vlasti dobrih namjera. Dobra politika u kulturi i otvorena demokratska vlast osiguravaju koheziju i prosperitet nacije. Za državu koja uživa plodove socijaldemokratske pravednosti društva i ima dinamičnu ekonomija, uz poštovanje svih ljudskih prava, neizbježno je da oblikuje, vodi, održava i snaži socijademokratsku politiku u kulturi i sigurnost sadržaja kulture unutar većinskih i manjinskih dijelova stanovništva.
Dakle:
• izboriti se za viši položaj ministarstva kulture u političkoj hijerarhiji;
• omogućiti kulturi da slobodno djeluje i povući se u stranu, ni navijanje ni diktat od strane državne politike, samo afirmisanje;
• kultura daje dodatnu vrijednost narodima, privredi, obrazovanju i
politici;
• lokalne zajednice su najaktivniji izvor podrške politici kulture jedne države;
• donacije i sponzorstva kulturi potvrđuju opšte zdravlje zajednice;
• institucije kulture se oslobađaju administrativnog uplitanja bilo kog političkog subjekta, ali državna vlast na svim nivoima kulturnog djelovanja ima stabilizirajući uticaj;
• kultura treba da bude sponzorisana, ali i profitabilna. Kao što nema kulture koju ne treba podupirati finansijski, tako ne valja ni kultura koja se uvijek podupire. Svaki proizvod kulture može imati ekonomsku i tržišnu vrijednost, posrednu ili neposrednu. Proizvod koga rodi kultura trebalo bi da nađe tržište. Ima nekomercijalnih kulturnih institucija, ali se iz takvih, marketinški i propagandno, izvlači posredna korist za društvo. Uspješna politika u kulturi uzima u obzir oboje;
• privatizovati kulturu u onoj mjeri u kojoj to javni i državni interesi dopuštaju; posve privatizovana kultura leglo je zaraze zvane kič i šund:
• institucije kulture su u istoj ravni sa individualnim kreatorima kulture;
• svaka kultura unutar države jednako je uspješna i na međunarodnoj promociji, međunarodne programe crnogorske finansira država;
• službenici u kulturi su visoko profesionalni subjekti, najbolji amaterizam je profesionalni amaterizam;
• osigurati da kultura bude korišćena u politici kao ujedinjujući a ne razjedinjujući potencijal;
• poštovati činjenicu da ljudi imaju višestruke afinitete i identitete. Ne nametati lažni identitet nikom, uprkos mogućem političkom interesu. Takva se politika u kulturi uvijek sveti svojim tvorcima;
• čuvati i unaprijeđivati fond jezika, ne samo onaj dominantne populacije, kao i književnosti vezane tim jezikom-jezicima;
• pojedinac je početak i kraj svakog kultivisanog potencijala, pojedinac afirmiše kolektiv, kolektiv blagorodno omeđuje pojedinca;
• osposobljavati stanovništvo da uživa u rezultatima kulture;
• pristup kulturnom dobru svakom je neograničen;
• svi smo dio neke manjine unutar državotvorne većine, kultura poštuje sve ukuse i interese;
• očuvati kulturna naslijeđa jednako kao i moderne iskaze, autohtonu potrebu jednako kao i kosmopolitizam, naslijeđe je živi dio društva i ne smije umrijeti, uprkos nastojanju da se kultura uvijek regeneriše, svjedočanstva prošlosti ostaju u svakom dokumentu budućnosti;
• nisu potrebne zabrane u naslijeđu, treba zabraniti devastacije;
• demokratsko društvo ima slobodne medije, demokratsko društvo ima i svoje propagandne medije, oba su u otvorenoj konkurenciji;
• nacionalni, religijski, jezički, folklorni kulturni sadržaji nemaju državnu kontrolu, oni imaju jedino samokontrolu unutar demokratske zajednice. Koja se zove evropska nezavisna demokratska Crna Gora. Sve izvan toga je dekadencija, sve osim toga je pogrešno vođenje politike u kulturi.
