Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Posljedica toga je određena vrsta homogenizacije. Zato ne čudi da je odgovor na ekstremnu agresivnost opozicije u posljednje vrijeme, porast onih koji bi na sljedećim izborima glasali za DPS. Vlast u Crnoj Gori se mora promijeniti demokratski, redovnim izborima, uz poštovanje činjenice da će i nakon promjene vlasti DPS vjerovatno ostati najbrojnija partija. Zato prekinite sa sijanjem mržnje i denucijacijama i ponudite građanima što će to dobiti promjenom vlasti, ne vrijeđajući bar polovinu Crne Gore koja danas ne misli kao vi!
Kako je nastala nezavisna Crna Gora: Nezavisna Crna Gora je nastajala u ogromnoj količini mržnje spolja i iznutra. Koristilo se sve i svašta da bi se država Crna Gora denucirala. Kriminilazovalo se crnogorsko društvo preko svake mjere. Osim što su se izmišljale razne afere, sve što je radila vlast je bilo pod lupom i unaprijed proglašavano raznim imenima i podmetanjima. Protiv Crne Gore se vodio čitav jedan prljavi propagandni rat. Nažalost, taj prljavi propagandni rat je postao etalon političke borbe u samoj Crnoj Gori. Ogromna količina zle namjere i zla nije prošlo bez odjeka ni kod tzv. međunarodne zajednice, pa je Crna Gora bila stalno u poziciji da se brani i dokazuje da je loša slika proizvod manipulacije a ne stvarna. I, nažalost, koliko god se trudili, bjesomučnom kampanjom i lažima političkih subjekata i medija u Crnoj Gori i izvan nje, uključujući mnoge NVO u samoj Crnoj Gori, uvijek se, sa dosta uspjeha, obezvrijeđivao bilo koji pomak Crne Gore. Crna Gora je valjda jedina zemlja na svijetu, a vjerovatno će to i ostati, koja je nezavisnost izborila sa obavezujućih 55% + 1. Dan – danas se taj referendum osporava, bez ikakvog stida, iako je u svim zemljama referendum uspio sa 50% + 1! Da je granica bila 70% i da je ostvarena, ti defraudanti i moralne mizerije bi i tada govorili o „pokradenom“ referendumu. Slično je i sa popisom 2011. godine.
Popis obavljen pod pritiskom: Ubjeđen sam da je taj popis, očigledno pod stalnim pritiskom kojem je nepravedno izložena Crna Gora, naročito iz Srbije, najtransparentniji popis koji je obavljen u Evropi. Kad ga uporedim sa popisom u Srbiji dođu mi smiješne optužbe o njegovom lažiranju koje dolaze upravo iz Srbije. Što biste vi građani Crne Gore rekli da ste imali popis u kojem je popisivač popunjavao liste običnom olovkom, u kojem vama nije ostavljen nijedan primjerak i čije ste rezultate čekali više od godinu dana?! Što mislite što bi neki mediji u Crnoj Gori pisali o takvom popisu, što bi pričale prosrpske partije, a kako bi se tek u Srbiji pisalo i pričalo o takvom popisu? Zašto je Crna Gora u tom ponižavajućem položaju da mora uvijek da se brani od gorih od sebe? Nijesu li tome doprinjeli mnogi akteri u Crnoj Gori? I zašto građani Crne Gore i dalje glasaju za subjekte i čitaju medije koji se lažima bore protiv vlasti, ne vodeći računa kakvu štetu time nanose državi Crnoj Gori i svim njenim građanima? U svim zemljama postoji politička borba za vlast, provladini i antivladini mediji, ali se svuda vodi računa da se prljavom propagandom ne pređe u nanošenje štete svojoj državi. „Privilegija“ je kad živite u drugoj zemlji i možete vršiti usporedbu u svim domenima društvenog života sa Crnom Gorom. Previše je onih u Crnoj Gori koji ničim ne ulijevaju povjerenje u svoje demokratske i civilizacijske domete, a koji su postavili norveške standarde Crnoj Gori, pa kad im nešto uporedite sa, recimo, Srbijom, odmah ih ne interesuje kako je u Srbiji već samo u Crnoj Gori. Od kampanje pred referendum da će Crna Gora ekonomski propasti bez Srbije, došli smo do toga da je Crna Gora zemlja sa najviše neiskorišćenog potencijala na planeti. A možda i u svemiru. Odveć čovjeka zamara da vodi nadalje ikakvu konverzaciju sa takvim betoniranim mozgovima. Mogu samo da poručim građanima Crne Gore - čuvajte se olakih obećanja. Razmislite o kredibilitetu ljudi koji vam nude ta olaka obećanja. Što se tiče prljavih kampanja, prepun je youtube snimaka u kojim su mnogi od njih više puta uskočili sami sebi usta. Vlasnik jednog medija je 2001.godine, npr, opisivao tranzit cigareta kao legalan, legitiman i nužan posao u vrijeme, kako on kaže, „pritiska Beograda i sankcija međunarodne zajednice“, da bi ubrzo nakon toga kriminalizovao vlasti Crne Gore istim tim tranzitom. Da ne pominjem što su mu tada bili veoma vidljivi „četnici“ i „velikosrpski nacionalisti“, koji su mu danas, gle čuda, „izmišljotina vlasti koja podjelama održava svoju vlast“.
Primjeri nečasnih kampanja: Navedeni primjeri nijesu jedini primjeri prljavih i nečasnih kampanja. Oni su poslužili samo kao uvod u objašnjenje onoga što se dešavalo nakon 24. oktobra. Pokazalo se da smo mi u Crnoj Gori izgubili elementarno samopoštovanje i da smo pokazali da nam sve basta, čak i ono što je ispod ljudskog dostojanstva. Kao što je referendum sa 55% proglašavan pokradenim, kao što je više nego transparentni popis proglašavan lažiranim, tako je i legitimna i profesionalna akcija policije na spriječavanju pokušaja puča i nasilne promjene vlasti 24. oktobra iskorišćena u najprljavijoj mogućoj političkoj i medijskoj kampanji. Mada mi je odvratna i zloupotreba slučaja Martinović, njega ću izuzeti iz onoga što želim reći. Jasno je da za to nemam riječi opravdanja. Koliko sam uspio da se obavjestim sve policije u demokratskom svijetu koriste slične strategije u razbijanju nasilnih demonstracija. Pretpostavljam da se u slučaju pokušaja nasilne smjene vlasti, iliti puča, što je bio slučaj u Podgorici, oštrina reakcije policije podiže na nivo visine opasnosti po državu i društvo. A ta strategija podrazumjeva razbijanje demonstracija hemijskim sredstvima i oštrom i beskompromisnom reakcijom policije. Nakon toga se policijskim akcijama razbijaju sve grupe veće od dva čovjeka kao bi se spriječilo ponovno organizovanje nasilničkih grupa. I to je to. Količina nasilja policije prema demonstrantima treba biti srazmjerna opasnosti. Tako kažu pravila. Što smo mi imali na ulicama glavnog grada Crne Gore? Po nekim crnogorskim medijima i NVO imali smo „slučajne prolaznike“ u zoni sukoba policije sa demonstrantima. Pa su onda popisivali udarce pendrekom koje su dobijali tzv. „mirni građani – slučajni prolaznici“. Pitanje za te nazovi novinare – kako se prepoznaje u situaciji sukoba ko je „miran građanin“ i da li je „miran građanin“ onaj koji je prije toga gađao policiju bubuljima veličine đečje glave, što se vidi na mnogim snimcima, a onda stavio ruke u džepove i šetao pored policajaca? Kako to policajac zna ko je „miran građanin“ a ko ga može zveknuti kršom u glavu nakon što prođe pored njega. Treba li policja da intervjuiše svakog građanina na ulici kako bi procjenila njegove namjere? Gluposti! Zato se, po pravilu, svi građani u zoni sukoba smatraju potencijalnim izgrednicima. Ono što svaki „mirni građanin“ mora odmah uraditi jeste hitno napuštanje zone sukoba demonstranata sa policijom. Inače je sam odgovoran za posljedice. Kakvi smo mi u Crnoj Gori još ćemo izmisliti „mirne posmatrače“ koji će, u slučaju da jedna strana prevagne, ovoj drugoj dodavati kamenje? Pa još prodavati ulaznice i postaviti stolice sa kojih će se, uz pićence, posmatrati šorka? Iskreno želim pojedinim urednicima i vlasnicima medija da se nađu u bilo kojem evropskom gradu u zoni sukoba policije i demonstranata, pa da tamo objašnjavaju policiji da su „mirni građani“. Tamo policija sve vjeruje „na časnu riječ“. Ili, možda još bolje, da obuku policijske uniforme i stanu među policajce nebi li shvatili svu opasnost kojoj su ovi izloženi, njihovu želju da prođu sa što manje povreda i, u konačnom, sačuvaju život. A da im je život bio ugrožen pokazuju već pomenute kamenice veličine đečje glave.
Gađanje kamenicama je pokušaj ubistva: Gađanje onolikim kamenicama svaki tužilac bi u pravno uređenoj državi okarakterisao kao UBISTVO U POKUŠAJU! Imam veliko iskustvo u protestima i nasilnim rasturanjem istih, iako nikada ni žvaku nijesam bacio prema policiji. I to ne samo u Beogradu, već i vani. Ali, u to se može uvjeriti svako sa minimumom poštenja gledajući preko medija kako se obračunavaju policije najdemokratskijih zemalja svijeta sa nasilnim demonstrantima. Na portalu Vijesti se prikazuje snimak kao neprimjereno nasilje policije prema „mirnim građanima“ u kojem mladić u duksu sa kapuljačom prolazi između policajaca u toku sukoba sa demonstrantima, a jedan policajac nasrće na njega oćeravši ga dalje. I ja moram da se zapitam dokle ide licemjerje nekih medija u Crnoj Gori? Sledeći put im treba podjeliti, umjesto žutih prsluka, policijske uniforme. Isto se može reći za izvještaje Građanske alijanse i Borisa Raonića, koji su inače svoju „objektivnost“ pokazali tvrdnjom da se nije radilo o pokušaju puča. Ne znam što ih to kvalifikuje za takvu ocjenu, naročito ako se uzme u obzir da je sam čelnik tih protesta, Andrija Mandić, u izjavi beogradskom Kuriru rekao da će ići do obaranja vlade Mila Đukanovića. I nije usamljen u tome. Čitava propagandna kampanja prije protesta je dominantno bila sa pozivanjem na obaranje „režima Mila Đukanovića“. Takođe je jasno da maskirani napadači na policiju pripadaju organizatorima protesta, jer je obaveza organizatora i redarske službe bila da ih odstrani ili naćera da skinu marame i kapuljače. Oni to nijesu ni pokušali. Jedan moj rođak iz Bulingsa u Montani mi je poslao snimak novosadske televizije sa hamerima koji rašćeruju demonstrante, komentarišući gađanje policije kamenicama od strane demonstranata. Kako moj rođak ne zna nijedan od BHCS jezika, morao sam da mu objasnim da je taj snimak postavljen kao „dokaz“ da je crnogorska policija „gazila nevini narod hamerima“. Čudom se čudio moj rođak. I stvarno je za čuđenje. Vjerovatno će oni koji jednog dana zamjene postojeću vlast podijeliti policiji hljeb da uzvrate na kamenice demonstranata. Ionako smo napravili sprdnju od Crne Gore, pa onda bar nek se svijet zabavlja tom montipajtonovskom Crnom Gorom.
Kako na sve gledaju ljudi iz dijaspore: Po pravilu, mi koji koji živimo van Crne Gore pomno pratimo putem interneta sve što se događa u Crnoj Gori. I sve medije, i društvene mreže i sve forume. Mogu slobodno reći da imamo realnu sliku svega što se događalo i prije i poslije protesta od 24.oktobra 2015.godine. Možda realniju nego građani Crne Gore. Većina nas, ako ne i svi, očekivali smo nasilje to veče. Znali smo da se priprema nasilno obaranje vlasti i zato smo sa strijepnjom pratili sva događanja te večeri. Ja sam čak imao stalnu komuniklaciju sa prijateljima u Podgorici. Nekako vjerujem da su to svi znali i u Crnoj Gori i da se danas mnogi prave blesavi. Ovaj bezobrazluk koji je zamijenio potrebno zgražavanjem događanjama na ulicama Podgorice najbolje govori koliko je crnogorsko društvo postalo amoralno. Umjesto da ono što je urbano, što je građansko, što je konačno evropsko u Crnoj Gori jednom stavi tačku na retrogradne, opskurantne, brahijalne i primitivne entitete i njihove pokušaje da po svojoj mjeri nasiljem prave Crnu Goru, zbog kilo mesa se kolje vo i tako rehabilituje najcrnja strana crnogorske stvarnosti. Onima koji su pokušali nasilno da obore poredak i izvrše nasilnu promjenu vlasti mjesto je pred sudovima Crne Gore, a ne da im se demagogijom i relativizacijom dozvoljava da ponove gadluk od 24.oktobra u novembru!
Izbori jedino mjerodavni: Valjda je vrijeme da se u Crnoj Gori shvati da ni 100.000 demonstranata ne znači da je većina za promjenu vlasti. Treba li, kao što je Milošević radio, da druga strana izvede 200.000 pa da se tako dokazuje nešto u Crnoj Gori? Valjda su zato izbori jedino mjesto đe se utvrđuje volja birača? Ne postoje drugi mehanizmi kontrole izbora od onih koji postoje u Crnoj Gori. Uvedite elektronsko praćenje izbora, uradite sve što mislite da treba, ali nemojte tražiti promjenu vlasti mimo izbora. To Crnu Goru vodi u bespuće. Legitimiše se pravo da se svaka vlast može mijenjati nasilno. Vlada pada u Parlamentu ne uličnim pritiscima! Ne proglašavajte Crnu Goru diktaturom jer to pokazuje koliko ste sami neobrazovani i nekompetentni. Opozicija ima sve moguće načine da se obrati građanima, da se organizuje bez ikakvih ograničenja, da kontroliše izbore, ... Ne postoji vlast koja ne koristi državne resurse pred izbore. To postoji i u Velikoj Britaniji, tradicionalnoj zemlji demokratije, pa se tamo mijenja vlast kad su građani nezadovoljni postojećom. Ne postoji nijedan razlog ni da opozicija ne promjeni vlast i u Crnoj Gori osim nje same. Postoji veliki broj građana Crne Gore koji, poput mene, žele da se već jednom promjeni vlast u Crnoj Gori, ali vi nas svaki dan ubjeđujete da bi to bilo greška. Nemojte nas ubjeđivati što postojeća vlast nije uradila nego nas ubijedite da će to vi uraditi. Bez udvaranja i politike „dobro jutro čaršijo na sve četiri strane“. Kako vam nije već jednom jasno da je najveće uporište Mila Đukanovića strah da ćete praviti trgovine crnogorskim interesima i mijenjati pravac kojima je Crna Gora krenula i na spoljnom i na unutrašnjem planu? I nije to samo osjećaj građana Crne Gore, mnogi u Srbiji vide Đukanovića kao glavnu smetnju u još jednom posrbljivanju Crne Gore. Slično ga doživlajavaju i drugi koji imaju neke druge planove sa Crnom Gorom. Mnogo je ala nad malenom Crnom Gorom. Možda ih vi ne vidite ili ne želite da ih vidite, ali, belive me, one itekako postoje.
(Autor je jedan od osnivača Crnogorskog pokreta)
