Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Herceg Novi u turskim rukama bio je kost u grlu Mlečanima, i kost u grlu svim slobodarskim namjerama hrišćanskog stanovništva u zaleđu. Značaj osvajanja Herceg Novog razumio je tada i crnogorski vladika Ruvim III Boljević, Radoslav Rotković predstavlja:
"Za vrijeme Morejskog rata stvorena je saradnja Crne Gore i Venecije, na kojoj su insistirali i vladika Ruvim III Boljević i njegov nasljednik vladika Visarion Borilović Bajica. Vladika Ruvim III Boljević iz Crmnice dolazio je u Kotor 1684. godine i kazao da se Crna Gora ne može dići protiv Turaka, ako se ne oslobodi Novi, kao ulaz u Boku, a sa njime i Risan, kako bi cijeli zaliv bio u jednim rukama. Tu istu ideju iznio je i jedan kaluđer iz Nikšića." (Radoslav Rotković, Izgon Turaka iz Novoga 1687, dnevni list "Republika", 26. januar 2006)
Ova velika i slavna bitka nepoznata je javnosti Crne Gore, niko je ne obilježava, naročito je kriju hercegnovski Srbi, razlog je jednostavan, u svim dokumentima iz tog vremena navode se Crnogorci kao jedni od oslobodilaca Herceg Novog. Naravno, nema nikakvog pomena Srba, jer je srpska narodnost u Boki izmišljena kad i u staroj Crnoj Gori, u 19. vijeku.
U tekstu na Analitici "Da li je Sveti Vasilije bio Srbin" (2. april 2015.) sam pokazao, citirajući ono što je objavio Goran Komar, da se u 17. vijeku kao narodnosti u zaleđu Herceg Novog pominju Vlasi i Crnogorci (uz česta pominjanja raznih plemena). Nema nikakvih pomena narodnosnih Srba, a riječ je o prvoklasnim izvorima, o ćiriličnim dokumentima, koja su pisali naši ljudi, a ne stranci.
Turska nahija čije je śedište bio Herceg Novi zvala se Dračevica, obuhvatala je područje od Herceg Novog do Risna i sva sela uz taj pojas obale i sela u zaleđu.Dubrovački špijun Miho Kuveljić piše 9. marta 1676. knezu i vlasteli dubrovačkoj: “I opet podmeću Vlahe iz ove Dračevice...“ (Goran Komar, Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva, Herceg Novi, 2011, strana 344)
Niko, sin Miha Kuveljića, izvještava Dubrovčane u jednom pismu iz 1697. godine: "Mnogi galanat i sarčan mladić i svi Vlasi od Dračevice ostaše za njim žalosni..." (strana 465, ista knjiga)
Vlasi u Dračevici, a ne Srbi. Trebamo znati da je poslije oslobođenja Novog 1687. veliki broj Hercegovaca i Crnogoraca naselio nahiju Dračevicu, ali narodnost se i prije i poslije 1687. navodi kao - vlaška. U Hercegovini je poslije srednjeg vijeka predominantan etnicitet postao vlaški, a većina brastava koja su naselila okolinu Herceg Novog i Risna krajem 17. vijeka, su iz Hercegovine.
Pop Savo Nakićenović je 1913. zapisao (monografija Boka, CID, Podgorica, 1999, strana 111) da je u hercegnovskom i risanskom kraju 327 bratstava iz Hercegovine, 24 su starośedjelačka, 20 bratstava je iz Boke, 51 bratstvo iz Crne Gore, 10 bratstava iz Dalmacije śeverno od Dubrovnika itd.
Bitka: Plan za napad na Herceg Novi je izradio odlični vojskovođa i generalni providur Dalmacije Đirolamo Korner (Girolamo Cornaro). Korner je u februaru 1687. u Kotoru obezbijedio podršku Crnogoraca i crnogorskog mitropolita Visariona Bajice, a krajem jula obavijestio je Senat Venecije da je sakupio 4000 Crnogoraca, Paštrovića, Peraštana i Albanaca. Ne znam ko su ovi "Albanci" ako nijesu Bjelopavlići, Kuči, Piperi, Moračani... Paštrovići su još u srednjem vijeku na svoju sadašnju teritoriju došli iz Stare Crne Gore, o tome sam pisao u tekstu "Crnogorska plemena se prije 560 godina dobrovoljno stavila pod okrilje Venecije" (Portal Analitika, 8. sep 2015.)
Korner je okupio šarenoliku hrišćansku vojsku, preko 10.000 boraca, među kojima je osim Crnogoraca i Bokelja bilo mletačkih plaćenika iz tvrđava širom Dalmacije, bilo je Firentinaca, papskih plaćenika, malteških vitezova, 1000 Vlaha (Morlaka) iz Dalmacije itd.
Mletačka flota uplovila je u zaliv 2. septembra a napad je počeo śutradan. Utvrđeni grad Herceg Novi bio je vrlo dobro branjen, branilo ga je 2000 ljudi, što Turaka, što hrišćana.
Napadače je ometala jaka kiša koja je tih dana često padala. Branitelji Herceg Novog su željno iščekivali pomoć Husein Topal paše koji je sakupljao vojsku u Mostaru, Gackom, Ljubuškom, Gabeli... i 15. septembra (po jednom izvoru 17. septembra) sa 4000-5000 vojnika krenuo da na juriš deblokira grad. Ali, u selu Kameno iznad Herceg Novog - venecijanski vojnici, Crnogorci, bataljon milicije iz Kotora su sačekali Turke i teško ih porazili, a o bitki sam nedavno pisao u tekstu "Sretoše ga mladi Crnogorci, na Kameno, polje pouzano."
Herceg Novi je poslije velikih borbi, oružanom silom i hrabrošću napadača, ali i lukovošću Kornera koji je podmitio dio branilaca, oslobođen posljednjeg dana septembra 1687. godine. Josip Vrandečić i Željana Menđušić pišu:
"Ujutro u utorak 30. rujna na dan sv. Jeronima, zaštitnika pokrajine i Cornara, branitelji su shvatili uzaludnost otpora. Držali su oba grada, pokrivena leševima 800 suboraca i civila, ali bez snage za izbacivanje napadača. Na kaštelu su izvjesili bijelu zastavu i zatražili pregovore. Predali su se pod uvjetom da mogu otići s osobnim oružjem i stvarima koje mogu ponjeti. Iz grada je izišlo 2200 ljudi, od kojih 700 naoružanih. Prvog dana listopada predala se i Španjola. Na zidinama obiju utvrda pobjednici su zatekli 56 brončanih topova i osam mužara. U gradu se Cornaro zahvalio Bogu za najveći uspjeh mletačkog oružja tijekom rata na Jadranu misom s Te Deumom koju je predvodio nadbiskup Zmajević." (Josip Vrandečić i Željana Menđušić: Osvajanje Herceg Novoga 1687. godine prema izvješćima mletačke nuncijature, Kačić. Zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, sv. XLI.–XLIII.: Zbornik u čast Emilija Marina (za 60. rođendan), Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja – Split, Split, 2009. – 2011.)
Šestog oktobra 1687. Korner je izvještavao vlasti u Veneciji da su bosanski, hercegovački i skadarski paša spremili veliku vojsku i krenuli da deblokiraju Novi, ali su odustali pošto je Novi pao u ruke Mlečana, Korner piše o aktivnostima skadarskog paše: "Sulejman paša od Albanije takođe je došao do Podgorice sa drugom velikom vojskom da bi se, sa istom namjerom, spojio sa dve druge rečene paše. Ali kada je i on dočuo da je tvrđava pala, okomio se na Crnogorce. U snažnom otporu sa kojim se susreo, njegovi su na više mesta pretrpeli gubitke i ta su plemena posekla više turskih glava." (Dr Srđan Musić, Izvještaji generalnog providura Dalmacije i Albanije Kornera o zauzimanju Herceg-Novog 1687. godine, Herceg Novi, 1988, strana 89)
Dakle, u sklopu ove ratne operacije Crnogorci su se i samoj staroj Crnoj Gori borili protiv Osmanlija.
Prema pisanju istoričara Petra Šerovića i Jagoša Jovanovića 1500 Crnogoraca je dalo život oslobađajući Herceg Novi, neki drugi naučnici smatraju da je to prećerana cifra.
Đirolamo Korner naseljavao sadašnje stanovništvo H. Novog: Providur Korner je mjesec dana nakon završetka bitke, već 29. oktobra 1687. godine, pisao mletačkom duždu:
"Moja najveća pažnja usmerena je na povećanje stanovništva na teritoriji u krugu koji zatvaraju prva brda da tako značajno osvajanje ove tvrđave ne bi palo na leđa Vašim uzvišenostima, a i zato što se iz jednog tako plodnog kraja mora izvući neka korist kojom bi se, (makar delimično) olakšao javni trošak. . . Svim silama se trudim da navedem ljude da stanuju u selima u ovoj okolini koja je sasvim pusta zato što su je napustile one porodice koje su se za vreme napada povukle i rasule po zemlji... Već mi je pošlo za rukom da prikupim više od 2.500 duša, među kojima će biti 400 ljudi sposobnih za oružje. Odmah sam ih rasporedio po rečenim selima i veoma se trudim da se, bez gubljenja vremena, obrade polja koja su, naročito prema dubrovačkoj granici, u veoma dobrom stanju jer im nismo naneli nikakvu štetu."
(Dr Srđan Musić, Izvještaji generalnog providura Dalmacije i Albanije Kornera o zauzimanju Herceg-Novog 1687. godine, Herceg Novi, 1988., strana 117)
Vidimo da je Korner zaslužan za naseljavanje Herceg Novog i okoline, Korner je autor današnje etničke slike tog kraja. Ovaj čovjek koji je oslobodio Herceg Novi i naselio ga današnjim stanovništvom, nema u Novom ni ulicu, iako, po onome što je ostavio u nasljeđe, morao bi imati i spomenik. Iz mnogih pisanja srpskih publicista i istoričara, iz govorancija srpskih političara i svještenika, izvodi se zaključak kako je vladavina Venecije u ovim krajevima bila mrska domaćem stanovništvu, ali to je priča u koju mogu da povjeruju samo oni ljudi kod nas koji od istorije poznaju jedino Gorski vijenac (a takvih je kod nas bar 80%). Krajem 17. vijeka kad je oslobođen H. Novi, domaće stanovništvo na čelu sa svojim glavarima i svještenstvom nije imalo nikakav plan o stvaranju sopstvene države, pa su prema tome, oni domaći hrišćani koji su živjeli pod okriljem Venecije ili Austrije bili vrlo zadovoljni što ne žive pod Turcima. Na primjer, Goran Komar je objavio izvještaj Nika Kuveljića od 7. novembra 1697. godine, a u opisu dokumenta Komar piše:
"Niko Kuveljić knezu i vlasteli dubrovačkoj o radosti ovdašnjih Vlaha povodom uspjeha carske armije u Bosni, što dijele i žitelji Brda, Crne Gore i Albanije." (Goran Komar, Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva, Herceg Novi, 2011, strane 473 i 474)
Ako su se ovako radovali pobjedama Austrijanaca protiv Turaka možemo zamisliti koliko je veselje povodom oslobođenja Herceg Novog 1687. nastalo među Vlasima i Crnogorcima.
Srpski istoričar crnogorskog porijekla Gligor Stanojević piše: "Događaj koji je označio ratnu prekretnicu na Crnogorskom primorju bio je mletačko osvajanje Herceg-Novog 30. septembra 1687. U borbi za Herceg Novi istakli su se Crnogorci i dalmatinski uskoci. Osvajanje Novog bio je veliki vojni i politički uspjeh Venecije. Učvršćeno je prijateljstvo i saradnja Mlečana sa susjednim plemenima. Svuda se zapaža smjelost i samopouzdanje." (Gligor Stanojević, monografija Crna Gora, Beograd, 1976. str 190)
A na jednom drugom mjestu isti Stanojević je napisao: “Tek od pada Herceg-Novog pod mletačku vlast, 1687. godine, počinje jedinstvena istorija Boke Kotorske."
Tužno da bitku niko ne obilježava: Ova bitka je za Crnogorce (i druge okolne pravoslavce) jedna od najznačajnijih u istoriji ratovanja protiv Osmanlija. Potpuno sam siguran da je ova bitka po značaju jednako važna kao na primjer bitka na Vučjem Dolu ili bitka na Fundini. Ali danas ovu bitku niko ne obilježava, nema parastosa poginulim, nema akademija u čast bitke, nema naučnih skupova, nema vatrometa, nema govora na trgovima i priredbi, nema dokumentarnih TV emisija...
Vrhunske košarkašice iz Herceg Novog, sestre Dabović, igraju za Srbiju i izjavljuju da nijesu iz Crne Gore, vrhunski vaterpolista Prlainović igra za Srbiju. Oni zaista misle da su srpskog porijekla i misle da nemaju nikakve veze sa Crnom Gorom. Nikada im niko nije rekao da su Crnogorci još prije 328 godina oslobađali Herceg Novi, da nije bilo Crnogoraca preci košarkašica Dabović i vaterpoliste Prlainovića ne bi se ni naselili u taj kraj. Niko (ili skoro niko) od hercegnovskih Srba ne zna da su Crnogorci mnogo krvi prolili da bi oni sada živjeli u tom lijepom mediteranskom gradu. Samo da je ova bitka svečano obilježavana svake godine i isticane istinite žrtve Crnogoraca za ovaj grad, vjerujem da bi svi Hercegnovljani, pa i vrhunski sportisti iz Novog imali drugačije poimanje svoje istorije, od onog koje sad imaju. Potpuno je razumljivo da se zbog Velike Srbije (vječnog sna Srpske crkve), ova bitka od strane Srba ne smije pominjati, Hercegnovljani ne smiju saznati da su im grad oslobađali Crnogorci.
Hercegnovski Srbi praktično ni u čemu srpskom nijesu učestvovali, ništa kroz istoriju nijesu podijelili sa Srbima iz matice, ipak, zahvaljujući urnebesnoj propagandi šarene etničke bajke koju im u ogromnim količinama pružaju - SPC, razni umjetnici, publicisti i političari, stanje svijesti hercegnovskih Srba je takvo da su oni iskreno uvjereni da im je etnički bliži neki Nišlija nego neki Čevljanin. Stav SPC i srpskih nacionalista iz Boke je da se ovakvi događaji iz istorije moraju pažljivo sakriti, da se neki budući Prlainovići i Dabovićke ne bi odlučili da nastupaju za Crnu Goru.
Kao što sam i prije pisao - bilo kakva propaganda može da uspije, ma koliko glupa i neistinita bila, ako kontraprogande nema.
Sve što želiš da ti uspije i da očuvaš, moraš da gajiš, paziš i čuvaš. Sve. Na primjer, zasadiš voćku, moraš da je zalivaš, da plijeviš zemlju oko nje, da je paziš od štetočina. Isto je i sa nacijom. Da bi ti nacija opstala moraš da gajiš nacionalni duh, moraš da čuvaš svoj jezik, da obilježavaš svoje slavne datume, da se śećaš stalno svojih slavnih ličnosti, da udžbenici budu ispunjeni nacionalnim duhom, da se snimaju igrani i dokumentarni filmovi sa nacionalnim sadržajem, da nacionalne organizacije stalno osvježavaju nacionalnu svijest, da se nacija brani od nasrtaja tuđih šovinista... A dvije glavne crnogorske nacionalne institucije - crkva (u pravoslavlju crkve su nacionalne) i akademija nauka, nijesu crnogorske!
Nestali su mnogi veliki narodi kroz istoriju - Feničani, smatra se da su oni izmislili glasovno pismo, možda i jedro. Davno su nestali Goti koji su imali Bibliju na svom jeziku već u 4. vijeku. I mnogi drugi narodi su nestali. To može da se desi (vrlo brzo) i sa Crnogorcima, jer niko (ili skoro niko), od onih koji bi trebali, ne njeguje crnogorski nacionalni duh.
