Sagovornica Portala Analitika kaže da je još uvijek rasprostranjeno uvjerenje da je sramota potražiti pomoć, ali isto tako iz sopstvenog i iskustva kolega, objašnjava da se sve više ljudi odlučuje za podršku psihologa i psihoterapeuta. Bazirajući se na dugogodišnju praksu, psihološkinja Drašković tvrdi da su najčešći problemi strahova i neadekvatnih osjećanja oni sa kojima se pojedinci teško nose.
„Suštinska stvar u životu je suočavati se sa svojim teškoćama. Teškoće su nam lekcija i životna škola, snaga. Koliko god da izgleda teško one nam daju i bude snagu za opstankom, preživljavanjem, snalaženjem… Kada prođu neke krizne situacije od mnogo ljudi čujem da su srećni što su neke stvari preživjeli i da su iz toga nešto naučili. To su značajne stvari“, rekla je za Portal Analitika psihološkinja iz Kotora.
Drašković je mišljenja da je fizička bolest rezultat našeg načina razmišljanja, te da je značajno da ljudi budu svjesni svojih osjećanja, da ih prepoznaju i nađu načine da ih adekvatno kanališu.
„Jako je važno da ljudi budu svjesni šta razmišljaju, jer kada se bave drugim ljudima, zavišću i pakošću, onda sebi čine veliku štetu“, smatra sagovornica Portala Analitika.
ANALITIKA: Da li još uvijek u Crnoj Gori postoji mišljenje da je sramota potražiti psihološku pomoć?
DRAŠKOVIĆ: Postoji. Mislim da još uvijek u velikoj većini postoji takvo vjerovanje jer ljudi ne razumiju što znači potražiti psihološku ili psihijatrijsku pomoć. Naravno, postoji razlika između psihijatra i psihologa, ali o toj razlici sada ne bih govorila. Činjenica jeste da ljudi misle da ako bi pošli da potraže pomoć kod nekoga ko se bavi ljudima, mislim na psihoterapiju, da bi time oduzeli neku sposobnost da rješavaju stvari. To je ustvari jedna zabluda. Niko ne može da dođe kod psihologa ili psihoterapeuta mu riješi problem, niko nikome ne može riješiti problem, već to treba da uradi svako za sebe. Dolazak kod psihologa je prilika da razgovarate sa osobom koja je objektivna i neutralna, koja vam nije mama, tata, sestra, familija, kolega, prijatelj i slično, a sa kojima ste već u nekim odnosima i gdje su nastale blokade. Psiholog je neutralna osoba koja će vašu situaciju drugačije da vidi i da vam na neki način ukaže put ili vam da smjernicu kako drugačije to može da ide. U tome je velika prednost poći kod nekoga, a ne u tome što ćemo nekom rješiti problem ili što će neko dobiti nekakav savjet. Savjet niko ne sluša. Ali naša kultura obiluje time da se daju savjeti pa naši ljudi izbjegavaju psihologe, misleći da ćemo mi kao profesionalci da im dajemo savjete. To je prepreka.
ANALITIKA: Da li ljudi izdvajaju malo novca za psihološku pomoć? Da li je pojedincima lakše i draže da izdvoje novac za garderobu, putovanja i slično, nego za rad na sebi?
DRAŠKOVIĆ: Mislim da jeste, ali po mom i iskustvu mojih kolega i koleginica, sve više ljudi dolazi i traži pomoć. Sve više ljudi je spremno da izdvoji novac mjesečno, za sastanke koji se održavaju jednom nedjeljno, i sve više ljudi dolazi kod psihologa. I to ne jednom ili dva puta već i nekoliko mjeseci jer se radi o procesu koji zahtijeva vrijeme. Nekada, kada se radi u grupama, proces može da traje i po nekoliko godina. Prosto, psihoterapija je proces koji nije brzometan, jer se problem ne može riješiti sa dva razgovora. Niko od nas nije mađioničar, niti je to smisleno. Suština je u tome da čovjek mora sam da spozna svoje okolnosti, prostor, život, svoja iskustva i onda treba da donese odluku. Mislim da su ljudi koji su odlučili da hoće da idu tim putem spremni i da za to daju novac.
ANALITIKA: Koji su to problemi pojedinaca na koje nailazite u praksi?
DRAŠKOVIĆ: Najčešći su problemi strahova i neadekvatnih osjećanja, ili stanja anksioznosti, kako ih nazivamo. To su nejasna uzbuđenja gdje ljudi ne znaju da nađu sebi mjesto, ne znaju da procijene šta je za njih bitno a šta nije, jer se sukobljavaju sa drugim kriterijumima i vrijednostima oko sebe. Danas ljudi imaju mnogo mogućnosti i onda sa interneta čitaju mnogo stvari. Neka znanja dobiju sa interneta i tamo sebe pronađu, pa im onda to ne pomogne već se strahovi uvećaju i napravi se još veća panika u čovjeku. Onda se odluče da sa nekim razgovaraju uživo. Drugačije je učiti razne stvari preko interneta i uživo razgovarati sa nekim. U živom kontaktu mi razmjenjujemo osjećanja, ta osoba me vidi, čuje moje pitanje, komentar i ta situacija doprinese tome da čovjek drugačije vidi neku svoju ličnu situaciju i nađe izlaz.
ANALITIKA: Po Vašem mišljenju ko su „najkritičniji“ pojedinci, oni kojima je najpotrebnija psihološka pomoć i koji su da kažemo najranjivija grupa?
DRAŠKOVIĆ: Najranjivija grupa su svakako djeca i mladi ljudi jer su još u razvoju i tek stiču svoje sisteme vrijednosti. Naročito su ranjivi adolescenti, jer se sukobljavaju sa raznoraznim dvostrukim porukama koje im društvo i porodica šalju. Tu nastaje ogroman prostor njihove zbunjenosti. Imaju doživljaj svojih vršnjaka, ono što je tipično za vršnjačku populaciju, svoje roditelje, kao i društveni sistem i šire okruženje. U tome svemu im je teško da nađu svoje mjesto, naročito ako nisu usmjereni prema sebi i ako nisu usmjereni da razmišljaju o sebi i da se pitaju šta žele, kakve su njihove mogućnosti, stvarnost, šanse i slično. Ako nemaju kritičkog duha jako teško mogu da pronađu sebe.
Kategorija djece i mladih ljudi je najugroženija upravo zato što je odrasli svijet drugačijih nazora i odrasli su užasno usmjereni na životnu bitku – za opstanak i preživljavanje, te su djeca na neki način zapostavljena. Zapostavljena su u smislu da nemaju ni vremena, a ni mogućnosti da razgovaraju sa roditeljima. Dijete tada ostaje samo i izgubljeno u svojim razmišljanjima, nastojanjima i u svojoj potrebi da bude uz odraslog koji će mu pužiti pomoć. Mislim da je to najbitnije kod djece i mladih ljudi.
ANALITIKA: Koliko nam društvo daje prostora i koliko nas „tjera“ da radimo na sebi?
DRAŠKOVIĆ: Malo. Mislim da društvo to uopšte ne zanima i da se u našem društvu ljudi ne bave ljudima na „ljudski“ način. Šta to znači. Mislim da ljudi koji imaju vlast na pojedinim mjestima nisu svjesni toga koliko je bitno da pojedinac bude zdrav, mentalno i fizički. Danas je užasno mnogo bolesnih ljudi, što je znak i poremećenog mentalnog zdravlja. Ljudima koji su na vlasti nije stalo do toga jer oni možda imaju zadovoljene neke svoje potrebe i slijepi su prosto za nešto što je drugačije od njihovih mogućnosti i stanja. Zbog toga mislim da se neke strukture vlasti malo bave time da podstiču razvoj pojedinaca.
Danas postoji jako mnogo ponuda različitih tehnika i metoda rada kojima se ljudi mogu baviti sobom. Ta ogromna ponuda je nešto što neke ljude može da zbunjuje, da ne interesuje, možda i ohrabri i slično. Neki ljudi jednostavno mijenjaju psihologe i metode i na taj način bježe stalno od sebe, ne suočavaju se sa problemom. Suštinska stvar u životu je suočavati se sa svojim teškoćama. Teškoće su nam lekcija i životna škola, snaga. Koliko god da izgleda teško one nam daju i bude snagu za opstankom, preživljavanjem, snalaženjem… Kada prođu neke krizne situacije od mnogo ljudi čujem da su srećni što su neke stvari preživjeli i da su iz toga nešto naučili. To su značajne stvari.
ANALITIKA: Što treba da radimo? U čemu je suština?
DRAŠKOVIĆ: Ljudi treba da osvijeste svoj život i način na koji žive, misle, na koji se obraćaju drugima, da bi mogli da mijenjaju sebe. Suština jeste mijenjanje sebe izunutra, a ne samo spolja. Većina ljudi danas ide ka tom spoljašnjem mijenjanju - idu na putovanja, mijenjaju frizuru i garderobu, društvo, posao i slično. Sve to jeste značajno i može da bude korisno, ali ako u sebi ostajemo isti onda ćemo imati iste konflikte u različitim gradovima, sa različitim društvom i prijateljima. Bitno je upoznati koje su to sve naše unutrašnje slabosti i snage, koje sebi priznajemo ili ne priznajemo. Postoji jako veliki broj ljudi koji ne priznaju svoje slabosti nego misle da samo mora da budu jaki, što je bezmisleno. Uvijek treba da postoje polariteti. Ne mogu da znam da sam jaka ako ne shvatim da sam slaba, i obrnuto. Traba da se trudimo da upoznamo te različite polaritete koje nosimo u sebi, a svi nosimo mnogo različitih polariteta.
ANALITIKA: Rekli ste da su bolesti u porastu. Na koji način da ostanemo mentalno zdravi?
DRAŠKOVIĆ: Kada kažete bolest to me asocira na nešto čime se bavi psihijatrija, a mi psiholozi se bavimo određenim teškoćama i stanjima u koja čovjek zapada pod pritiskom raznih životnih zadataka. U porastu su fizičke bolesti zato što smo mentalno neadekvatni. Dakle, danas su ljudi jako mnogo fizički bolesni i ne shvataju da je fizička bolest rezultat našeg načina razmišljanja. Kada smo puni strahova kojih smo se najeli u djetinjstvu jer su nam roditelji u ranom djetinjstvu zabranjivali da radimo razne stvari. Postavlju prepreke i ograničenja i onda dijete nauči da samo sebe ograničava. Kada tako mladi sebe naučimo da ograničavamo onda poslije u životu moramo da imamo mnogo strahova. Takvi strahovi dovode ljude do toga da nisu svjesni da svoje tijelo, biće i život mogu da razvijaju na različitim aspektima.
Jako je značajno da ljudi budu svjesni svojih osjećanja, da prepoznaju svoja osjećanja i da nađu načine da ih adekvatno kanališu. Jako je važno da ljudi budu svjesni šta razmišljaju, jer kada se bave drugim ljudima, zavišću i pakošću, onda sebi čine veliku štetu. Treba da se bave svojim tijelom, ishranom i tako dalje. Još jedan bitan aspekt je i razvoj na polju duhovnosti. Kada kažem duhovno ne mislim samo na crkvu, religiju, već uopšte na duhovno biće, razvijanje onog bića u nama koje nije vidljivo golim okom. Mnogo nam je lakše da se bavimo onim što je vidljivo, a to je naše tijelo. Naše misli i osjećanja nisu vidljiva dok se ne pokaže postupak. Upravo je postupak ono čime se izražava naša ličnost. Postupci su nešto čega ljudi nisu mnogo svjesni i na taj način „pomažemo“ sebi da budemo bolesni. Tada se razvijaju razne bolesti koje postaju izlječive onda kada čovjek shvati i upozna sebe. Kada počne da oprašta razne stvari, pređe preko njih, počne da se oslobađa raznih uticaja. Tada dolazi do ozdravljenja. Mnogi ljudi u svom neznanju završavaju smrću ili bolestima za koje nema rješenja.
ANALITIKA: Za kraj koji bi bio Vaš savjet kako da se nosimo sa strahovima?
DRAŠKOVIĆ: Jedini način nošenja sa strahovima jeste suočavanje sa njima. Prolaženje kroz strahove. To je proces koji nije jednostavan i za to je ljudima potrebna podrška. Ne kažem pomoć već podrška. Čovjek mora da postane svjestan svojih strahova – odakle potiču, od kada su, šta je njihovo značenje… Strahovi nekada nisu samo loši, već nam mogu biti i pomagači, pomoć u nekim situacijama. Na primjer, ako imam strah da pretrčim preko ulice to znači da nisam u stanju da brzo hodam i taj strah me upozorava da preko ulice prelazim polako.
Strahovi nisu uvijek destruktivni, ali većina strahova na žalost jesu jer je jako mnogo nagomilanih strahova. Najčešće su to strahovi - da budemo dobri, ispravni, poželjni drugima, da nas drugi prihvataju, da se ne razlikujemo mnogo od drugih jer to je „opasno“ i tako dalje. Strahovi se razvijaju od onih koje smo imali kao djeca, umnožavaju se i usložnjavaju. Ljudima predlažem da se suočavaju sa svojim strahovima i da sebe ohrabruju. Kroz svoj rad konstatujem da ljudi najčešće sami sebe kritikuju i kada im zadam da nacrtaju svog kritičara i onog koji ih podržava oni nacrtaju veoma velikog kritičara i malu podršku. Kako u toj situaciji da se osjećaju dobro? To nije moguće. Važno je smanjivati unutrašnjeg kritičara. Kada je raspored snaga na snazi kritičara onda nam je jako teško, strahovi onda ne mogu da izađu. Cilj je da podrška poraste i da bude makar jednaka sa kritikom, ali nikako manja od nje.
Kristina ĆETKOVIĆ
