Psihološkinja i savjetnica u geštalt psihoterapiji Jasmina Đukić, ocijenila je da su građani Crne Gore, uglavnom, poslušno građanstvo iza kojih se često kriju tempirane bombe.
"Nema veće nesreće za psihološko-sociološko-ekonomski razvoj društva od nezaintersovanog, poslušnog građanstva. To naizgled može biti san svake vlasti, ali ispod toga u velikom broju slučajava je tempirana bomba bijesa i agresije nastala frustracionim preoblikovanjem u kojem su smještena sva nezadovoljstva i strahovi", kazala je Đukić u intervjuu za Portal Analitika.
Prema njenim riječima, naš odnos prema osjećanjima stvara plodno tlo za razvoj psihosomatskih oboljenja.
"Upravo ovakav način odnosa prema osjećanjima i njihovo neuvažavanje, klasifikovanje na dobra i loša, nadalje stvaraju plodno tlo za razvoj mnogih psihosomatskih oboljenja. Ovim se možda i najbolje može objasniti veliko posezanje 'đetića' za antibioticima i sedativima. Naša kultura nalaže da je poželjno isključiti osećanja i iskazivanje emocija", navela je Đukić.
ANALITIKA: Koliko naše emocije utiču na naše zdravlje i da li su emocije isto što i osjećanja?
ĐUKIĆ: Za bolje razumjevanje uticaja naših emocija na zdravlje, možda je prvo važno razumjeti razliku između osjećanja i emocija, jer su njihove funkcije u procesu funkcionisanja ljudskog bića potpuno različite, a često ih mješamo. Osjećanja su "oni" doživljaji koje imamo u odnosu na sebe, drugog ili na nešto, dok emocije predstavljaju manifestovanje doživljaje ka vani, odnosno okolini. Originalni termin "emocija" znači "pokrenuti napolje", te stoga naše emocije nisu ništa do kanali putem kojih naše unutrašnje doživljaje šaljemo ka okolini.
Uloga emocija je da pritiskaju i mobilišu naše biće sa ciljem oslobađanja energije i da nam pomognu da naša osjećanja realizujemo u okruženju kroz prirodan pokret.
Naizgled je sve jasno i jednostvano, međutim kompleksnost osjećanja i emocija u ljudskom funkcionisanju je mnogo veća nego što možemo da pretpostavimo. Ukoliko uzmemo u obzir kulturu vaspitavanja u kojoj nije poželjno ispoljavati emocije i u kojoj je negiranje osjećanja u procesu odrastanja tradicija, kompleksnost biva još veća.
ANALITIKA: Kad smo već kod toga, da li naša kultura vaspitavanja pozitivno ili negativno djeluju na mentalno zdravlje?
ĐUKIĆ: Naša kultura i tradicija nisu podržavajuće, jer su naši osnovni inputi u emotivnom i psihološkom razvoju "Nije ti ništa" ili " Nemoj plakati, budi jak-a". Upravo ovakav način odnosa prema osjećanjima i njihovo neuvažavanje, klasifikovanje na dobra i loša, nadalje stvaraju plodno tlo za razvoj mnogih psihosomatskih oboljenja. Ovim se možda i najbolje može objasniti veliko posezanje "đetića" za atibioticima i sedativima. Naša kultura nalaže da je poželjno isključiti osećanja i iskazivanje emocija. Smatra se i da je kontrola osjećanja vrijedna ponosa i tako dijete uči da se stidi svoje suštine. Kada se stidimo svoje suštine, na putu odrastanja odustajemo od sebe i onoga što mi u biti zajsta jesmo. Međutim, potiskivanjem skrivenih osjećanja i neispoljavanjem autentičnih osjećanja mi se njih ne oslobađamo, ona oblikuju naše ponašanje "zamaskirano", a da toga nismo ni svijesni. Ako odlučimo da nam ne treba jedna soba u kući, možemo da je zazidamo i da se pretvaramo da ne postoji, ali ona će postojati i dalje u kompleksu arhitekture stambene jedinice. Tako je i sa nama.
ANALITIKA: Znači, mi našim stilom vaspitanja podržavamo bolesti, pasivnost i "inertnost", a sa druge strane Crnogorci su poznati po samoljublju i "velikom egu"... Kako to objašnjavate?
ĐUKIĆ: Ako su nam razvojna usmjerenja takva da podstiču samoodbacivanje, a to jeste istina, malo tu možemo govoriti o iskrenom samoljublju. Neurotična potreba za samospjevom je potreba da se ostvari do tada neostvareno, iskreno samoljublje i da se bude prihvaćen od strane drugih.
Lažni samospjevi nastoje da svaki međuljudski odnos i novo iskustvo pretvore u male bitke. Bitke koje se vide kao prilika za vlastitu pobjedu i dokazivanje junaštva.
Ovakvo ponašanje u većini slučajeva znači da osoba ili društvo koje je gubilo i bivalo poniženo nije prihvatilo gubitke i da uvjek iznova pokušava da sačuva "obraz" ostvarujući male trijumfe. Lažno samoljublje u osnovi ima potrebu za poništavanjem drugih, jer zapravo samo poništavanjem "onih" čije postojanje ugrožava naše mi "opstajemo". Poništiti, znači pretvoriti u ništa sve ono što nas svojim postojanjem na neki način ugrožava. Govorim o verbalnom poništavanju, u formi jezičkog sadržaja. Fraze koje čujemo u ovakvim prilikama su obično: "On je nikakav čovjek"; "Oni su lopovi"; "Oni pojma nemaju, ja sam najbolji"; "Da nije mene propalo bi sve, vi ste nesposobni..."
Prezentovanje lažnog samoljublja je možda u našem društvu najbolje vidljivo na političkoj sceni. Dok slušate predstavnike političkih partija, posebno u predizbornim kampanjama, zanemarujući pozadinu njihovog djelovanja, na trenutak pomislite kako su svi ostali uništili državu i kao će baš oni dovesti do blagostanja i prosperiteta. Iako sadržaj procesa prosperiteta gotovo nikad eksplicitno ne objašnjavaju.
ANALITIKA: Da li te osobine djeluju negativno na pojedinca i društvo u cjelini?
ĐUKIĆ: O, da. Više nego što možemo da pretpostavimo. Naša namjenska potreba za poništavanjem drugih, kod drugih najčešće povećava istu tu potrebu. Te tako umjesto da radimo na razvijanju vlastitih kapaciteta, dublje tonemo i kao društvo i kao pojedinci, uzajamno gušeći inicijative ka boljem. Gubljenjem inicijativa, proporcionalno rastu zavidnost i zavisnost. Potrebe se svode na niži nivo, da se bude nahranjen i zbrinut, a da se ne razumije na koji način, a ovo vodi ka neprekidnoj nesigurnosti i još dubljem osjećaju manje vrijednosti.
Takođe, mišljenja sam i da mi tradicionalno pored toga što podstičemo "samoodbacivanje", da podstičemo i razvoj sopstvene manje vrijednosti, tj. inferiornosti. Mi smo društvo koje "lažno" vjeruje u potencijale pojedinca. U porodicama i školama ohrabruju se živahna radoznalost, učenje kroz praksu, demokratska sloboda, a sve ovo se brižljivo onemogućava kada se istupi, jer su istovremeno prisutne građanska poslušnost, birokratija i gotovo potpuno potiskivanje ličnog izražavanja.
Vremenom kada sistemski ne može ništa da se uradi odvija se dugoročno prilagođavanje, praćeno frustracionim preoblikovanjem, kojim se stvaraju dobri, desenzitizirani građani, oni koji negiraju, potiskuju svoje potrebe, osjećanja, nezadovoljstva, koje nije briga nizašta i koji se žale da ih je "život mimoišao".
ANALITIKA: Govorite o poslušnim građanima koji ne osjećaju ništa, a na ulicama imamo puno nasilja i agresije?
ĐUKIĆ: Nema veće nesreće za psihološko-sociološko-ekonomski razvoj društva od nezaintersovanog poslušnog građanstva. To naizgled može biti san svake vlasti, ali ispod toga u velikom broju slučajava je tempirana bomba bijesa i agresije nastala frustracionim preoblikovanjem u kojem su smještena sva nezadovoljstva i strahovi. Ova bomba može da eksplodira tako što se naprosno "prsne" kroz otvoreno ispoljavanje agresije i bijesa prema drugome, to je ono o čemu vi govorite; ili da se usmijeri ka sebi u vidu samodestrukcije, razvoja depresije, povećanog broja samoubistava, što je takođe prisutno u našoj zemlji. A ako i ne dodje do "prskanja" onda se stvara inertna masa koju "nije briga" i koja ništa ne može da uradi.
ANALITIKA: Da li ljudi nesvjesno "bježe" u bolest kako bi se zaštitili od negativnih emocija i na koji način se naše potrebe, osjećanja i emocije manifestuju kroz tijelo?
ĐUKIĆ: Današnji čovjek svoje tegobe dugo nosi u sebi, trudeći se da ih ne ispoljava, zadržava ih u sopstvenoj tišini i prerađuje sopstvenim unutrašnjim procesima i zato uvjek treba imati na umu da nam tijelo ili simpomi društva mogu koristiti kao instrument za kreativno izražavanje psihe, potisnutih potreba. Simptomi tijela ili društva gotovo uvijek predstavljaju poziv na uspostavljanje "reda" u vlastitom životu ili društvu.
ANALITIKA: Šta nam naši simptomi govore? Koji je način da se zaštitimo, da blokiramo uticaj negativnih emocija?
ĐUKIĆ: Ne postoje loša ili negativna osjećanja. To su sve stanja koja doživljavamo i koja su potpuno legitimna. Istina je samo da nesvjesno štiteći se od vlastitih osjećanja i stahova, i blokiranjem emocionalnog ispoljavanja postajemo još bolesniji. Biti svijestan vlastitih unutrašnjih doživljaja, njihovo pravovremeno kanalisanje ka okolini, ne gomilanje, osnova su zdravog pojedinca, time i društva.
ANALITIKA: Šta možemo da uradimo kao društvo i kao pojedinci da bi živjeli bolje?
ĐUKIĆ: Ovo je lonac u kojem se svi zajedno krčkamo. Svi smo jednako odgovorni za ukus čorbe koju ćemo dobiti. Sve u svemu, stvar je u tome da se nalazimo u hroničnom stanju sociološkog, psihološkog i ekonomskog zastoja za koje nema instant rešenja. Da bi mogli da vidimo šta možemo konstruktivno da uradimo na putu ličnog i društvenog osnaživanja potrebno je da se ostavimo iluzija i negativnih analiza. Svako za sebe, sa svog mjesta. Oni koji vide jasnije, osećaju intenzivnije i djelaju hrabrije, uglavnom mogu da vide da postoji "mogućnost kreativne adaptacije", koja se ogleda u tome da se od negativne analize prema drugome, okrenemo ka konstruktivnom samorazvoju. Negativne analize mogu da nas odvedu samo u paralizu, dok nam okretanje prema sebi, iskreni uvid u vlastite potencijale i ograničenja mogu dati smijernice šta nam je činiti. Veliki dio odgovornosti za ono što jesmo i gdje jesmo u našim je rukama. Jači pojedinac, znači jače društvo, zato je značajno da pogledamo gdje smo i šta možemo da uradimo sa mjesta gdje se nalazimo.
Znate, ljudi su malo izgubljeni... Mi u procesu obrazovanja, profesionalnog angažmana i zdravstvenog osiguranja imamo razne programe edukacija, od detaljne instrukcije biološkog razvoja, istorije, geografije, upravljanja vremenom i postavljanja ciljeva, ali nemamo bazično, psihološku edukaciju o prepoznavanju vlastitih osjećanja, emocionalnog razvoja i procesu samopodrške. Učenje o tome kako izaći na kraj sa osjećanjem tuge, bijesa, strahom, neuspjehom malo je kome poznato, očekuje se da to znamo, a istina je da je to osnova svega i da upravo o tome malo ili gotovo ništa ne znamo. Interesantno je to da mnogo više znamo o procesu funkcionisanja naših automobila, nego li o vlastitom funkcionisanju.
Takođe, vjerujem i da će psihoterapija brzo biti prepoznata kao potreba. Na svu sreću, značajnim djelom već jeste, te da nećemo više uzaludno liječiti simptome posjetama ljekaru i medikamentima. Potrebno je da kao društvo više djelujemo preventivno na saniranju uzroka, a ne da se bavimo simptomima. Nažalost, to je upravao ono što danas naše društvo velikim mahom čini.
Predrag ZEČEVIĆ
