-Radujemo se susretu sa publikom i tome da nam je pripala čast da zatvorimo SDF ove godine. Siguran sam da će ta eksplozija i taj vatromet muzike i emocije, u sudaru sa mirisom mora, na toj fantastičnoj plaži, biti događaj koji ćemo pamtiti i publika i mi. Jedna prava rokenrol "šutka". Na moru smo, prelijepa plaža sve će biti opušteno, prava atmosfera za dobru svirku. Kad se spoje miris soli i ljuti zvuk, dobiće se jedna vrlo ukusna mješavina koja pokreće, kaže za Portal Analitika legendarni Đule Van Gog.
Rok bend "Van Gogh" već godinama važi za jedan od najpopularnijih. Predvođeni Zvonimirom Đukićem Đuletom "Van Gogh" je rok grupa koja je nastala 1986. i najveću popularnost doživjela u drugoj polovini 90-ih. Dobitnici su MTV "Adrija" nagrada za najboljeg regionalnog izvođača.
ANALITIKA: Gdje pronalazite inspiraciju za svoje pjesme? Da li je za vas važno da u svom iskustvu imate ono o čemu pjevate ili muzika ne mora uvijek da ima uporište u stvarnom životu? ĐUKIĆ: Znate kako, s obzirom da mislim da su sve pjesme na svijetu inspirisane ljubavlju, onda bi vjerovatno to bila potka za sve pjesme. Međutim, pod jedan, pošto nijedna ljubav nije ista, i pod dva to iskustvo, svijet oko nas, onda mene sve to inspiriše. Ti momenti patnje i uspona, kako u ljubavi tako i u životu, meni jesu inspiracija. Ne može čovjek da pjeva o nekom imaginarnom svijetu, to bi bilo iluzorno... Sada kada vratim film unazad dvadeset devet godina, mislim da pjesme "Van Gogh"-a nisu nastale na nekom imaginarnom ostrvu na plavom moru sa palminim hladom sa hladnim kokosom u ruci. Daleko od toga. To su pjesme koje pričaju o stvarnom svijetu oko nas. Pjesme koje pričaju o usponu i padu koji se dešava u sociološkom i svakom drugom smislu. U svijetu oko nas na ljubavnom i životnom planu, tako da su to neke stvarne priče. Same pjesme su stvarne, one mijenjaju svoj oblik čim "zažive". Kada ih jednom staviš na album ili odsviraš ne znači da se tu ta pjesma završava. Naprotiv, ona počinje svoj život i kroz vrijeme se mijenja, nekako živi i diše, uzdiše...Mislim i da je odatle i ona priča da nekoliko ljudi koji slušaju istu pjesmu na nju reaguju potpuno drugačije. Taj unutrašnji osjećaj ustvari i jeste ono što se zove "lov senzibiliteta".
Živimo muziku i negdje muzika živi u nama, i to je ono čemu smo se kako posvetili, tako i poklonili muzici.
Ta česta putovanja na kojima se nalazimo u ovih već skoro trideset godina, u ovoj muzičkoj čaroliji je nešto što nam budi najveću radost, iako sa muzikom nemaš sigurno sjutra.
Generalno sa umjetnošću nemaš nešto što se zove osigurana budućnost. Ali, mislim da nema veće radosti za čovjeka nego da se bavi onim poslom koji ga ispunjava i koji ga čini srećnim bez obzira na ono što se zove sigurnost u materijalnom smislu. Da li ima ili nema novca- nije toliko bitno, bitno je da čovjek bude sam sa sobom načisto. Onda kada godine prođu nije bitno to što će čovjek da ostari već po meni, bitno je da u tom nekom svom duhu i u svom kreativnom naboju ne zastari.
ANALITIKA: Postoji li ili u čemu je tajna profesionalizma Vašeg benda koji izgleda kao da djeluje na nekoj mnogo uređenijoj, pa i bogatijoj sceni?
ĐUKIĆ: Nije to nikakva tajna, ona ne postoji. Mi smo sebi rekli, od samog početka, da pristajemo da se odreknemo nekih starih laži u korist nekih novih istina, I nekako smo na vrijeme naučili da se odreknemo tog ega. U svakom čovjeku postoji ego koji može da ga upropasti. Mi smo ga se davno odrekli i naučili smo se da na vrijeme pravimo razliku između improvizacije i organizacije. To je možda činjenica da se možda na ovom našem putu nismo dopali svima. Ali se naša muzika sluša evo već generacijama.
Za ovih dvadeset devet godina koliko bend "Van Gogh" postoji, naša muzika je prolazila kroz nekoliko generacija. I danas kada dođeš na aktuelnu turneju ili koncert koji je pred nama na SDF, možete vidjeti puno mlađih ljudi. Znači komuniciramo energijom i svirkom i sa mlađim generacijama.
ANALITIKA: Koji je recept za neumorni tempo koji uporno držite svo ovo vrijeme?
ĐUKIĆ: Da nema tog koncertnog naboja u nama, mi bismo sigurno odavno prestali da se bavimo muzikom. I dan danas- kada se penjemo na binu imamo tremu. Sviranje nam još nije prešlo u rutinu poslije toliko godina. Danas kad sviramo pjesmu "Tragovi prošlosti" iz 1986. godine, to je naš prvi singl, mi je sviramo danas više pank nego tada što smo je svirali. Energija i želja su tu, i čini mi se da je nesebično dijelimo.
ANALITIKA: Sve ste moderniji u zvuku. Zvučite svježe. Dobili ste i MTV nagrade... Na koji način uspijevate da ste tako ukorak sa vremenom?
ĐUKIĆ: Mi radimo po našem senzibilitetu, kako se u tom momentu osjećamo. Nakon svega što smo prošli u muzici i karijeri, mislim da smo pravili te oprobane recepte, da smo pravili pet pjesama kao "Neko te ima", deset pjesama kao "Mamu", deset kao "Kolo", da bi ušli u monotoniju u bendu. Ne... Pošli smo od nekih naših oprobanih recepata koji su uvijek bili naši. Uvijek smo kretali sa svakim novim albumom na neko novo muzičko putovanje. Nikada nismo dozvolili sebi luksuz da se ponovimo.Uvijek je to bio neki novi stil, ne sa željom da se prati trend, već da se prati taj unutrašnji huk, senzibilitet koji nosimo. Tako da puštamo da prirodno stasa ta muzika koju dijelimo sa ljudima. Mnogi su to prepoznali i potpuno je naš bend u muzičkom svijetu osoben. Mi slavimo sljedeće godine trideset godina postojanja što je jedan od znakova prepoznavanja.
ANALITIKA: Spadate u bendove tokom čije karijere se industrija dramatično promijenila i još uvek se mijenja. Ploče su zamijenile digitalna izdanja, albume zamjenjuju singlovi sa spotovima a tehnika je omogućila da svako ko ima kompjuter „piše muziku“. Da li osjećate nostalgiju za „onim starim vremenima“ ili vam sve ove promjene prijaju?
ĐUKIĆ: Daleko smo od toga da osjećamo nostalgiju. U kontaktu sam sa mnogim ljudima iz prošlog vremena. Žao mi je što neki dragi ljudi iz svijeta umjetnosti, muzike, nijesu više među živima, ali ih se uvijek rado sjećamo njih i njihovog djela. Uostalom kao jedan od najmlađih iz te generacije, tada početkom osamdesetih godina, možemo sa ponosom da kažemo da smo stasali sa vitezovima ukusa i da smo naučili dosta od njih i da smo negdje preuzeli taj filing…Van Gog se kroz vrijeme mijenjao, od kultnog benda danas smo do došli do mainstream benda. Neko je u tome vidio promjenu koja nije trebalo da se desi.Znate kao trebali ste da ostanete isti. Ali ja mislim da bendovi koji se ne mijenjaju nekako stagniraju. Važno je da se nismo mijenjali na silu i da nismo povlađivali trendovima.To se prepoznalo. Drugačija energija. Mi možemo sa godinama da ostarimo ali nikada nećemo da zastarimo.
ANALITIKA: Poznato je da je „Van Gogh“ u drugoj polovini osamdesetih, ubrzo nakon objavljivanja prvog albuma prestao s radom na nekoliko godina, da bi se bend ponovno aktivirao 1990. godine. O čemu se tu zapravo radilo?
ĐUKIĆ: Krenuli smo 1986. godine, izdali album... svirali koncerte. Ekipa koja je i tada znala da popularnost ne dolazi preko noći išla je lagano, uživajući u onome što radi. Evo i do danas smo ostali zajedno. Ušli smo u taj svijet zato što smo to voljeli, nismo očekivali sjaj i glamur preko noći. Jednostavno smo svirali muziku zato što smo je zavoljeli. Onda se u međuvremenu dogodio cijeli taj put do dana današnjeg, i dalje sa ponosom stojimo tu gdje jesmo. Iste navike, prijatelji iz osnovne škole…Naš posao je kao i svaki drugi posao, mada mi možda imamo malo više slobode u tom nekom hodu vremenskom kroz koji prolazimo.
ANALITIKA: Vi djelujete kao veliki optimista. Odakle crpite tu pozitivnu energiju?
ĐUKIĆ: Ja kažem samo da bude ukusno.Znate kako kažu "neukusni optimista je gori od pesimiste". A umjereni optimista zna da prihvati pesimizam kao moguću kategoriju, I onda u tom pesimizmu ne kuka nego gura dalje.
ANALITIKA:Što biste poručili publici koja vas ovoga ljeta očekuje na SDF-u?
ĐUKIĆ: Radujemo se susretu sa publikom i tome da nam je pripala čast da zatvorimo SDF ove godine našim nastupom. Siguran sam da će ta eksplozija i taj vatromet muzike i emocije u sudaru sa mirisom mora, na toj fantastičnoj plaži biti događaj koji ćemo pamtiti i publika i mi. Jedna prava rokenrol "šutka".
Na moru smo, prelijepa plaža sve će biti opušteno, prava atmosfera za dobru svirku.
Kad se spoje miris soli i ljuti zvuk dobiće se jedna vrlo ukusna mješavina koja pokreće.Vidimo se na Jazu.
Ivan KERN
