Nisam željela da moj dokumentarac bude striktno "crno-bijelo", odnosno da su u njemu samo krajnosti. Nisam željela ni da prikazujem Tita kao heroja i time da izazivam nostalgiju. Ali, nisam željela ni da prikažem komunizam kao nešto užasno. Pokušala sam da napravim potpuno drugačiji pogled na kompleksne događaje iz toga vremena.
Ovako svoj film "Titove naočare" opisuje Regina Šiling, njemačka dokumentaristkinja koja je nekoliko dana boravila u Podgorici povodom prikazivanja tog ostvarenja. Ideja za priču o porodici Jevreja iz nekadašnje Jugoslavije potekla je od njenog sada već dvije decenije dugog druženja sa Adrijanom Altaras. Šiling je još prije 15 godina željela da napravi dokumentarac u kome će predstaviti dio životne priče Adrijaninih roditelja, koji su, nakon mnogih nedaća, emigrirali u Njemačku i tu ostali do kraja života.
- Adrijana je, u stvari, od malena, sa samo tri godine htjela da bude glumica. Bila je još u vrtiću kada su je na audiciji izabrali da igra u filmu "Nikoletina Bursać" u kome je, eto, imala ulogu jevrejske djevojčice koja bježi pred okupatorima. Istovremeno dok se snimao taj film, njenom ocu je suđeno za korupciju. Nakon što je proces završen, a on oslobođen, 1963. godine su napustili Zagreb i nikada se nisu vratili, a ona do skora nije ni vidjela sebe u tom filmu.
"Titove naočare" mogli su da vide gledaoci u bioskopu Cineplexx u Delta sitiju na otvaranju Dana njemačkog filma, a dva dana ranije i brojna publika 6. Underhill Festa u Podgorici.
- Nisam imala nikakav osjećaj o tome da će tako mnogo ljudi vidjeti ovaj film, prije svega na Underhill Festu, jer ljudi nerijetko imaju tu predrasudu da su dokumentarci dosadni. Zato uvijek govorim da ima takvih dokumentaraca, ali da je mnogo onih koji nisu takvi. Smatram da je moj jedan od zanimljivijih, jer ima i tužnih i smiješnih scena i obrta. Uostalom, film je - film. Bez obzira da li je dokumentarac ili igrani, ako je dobar, onda je samo - dobar film.
Iako naslov filma kod ljudi u ovom regionu priziva sjećanja na prošla vremena, Šiling navodi sasvim drugu pozadinu priče o Jugoslaviji, zemlji koja je nestala, i o jednoj porodici.
- Ono što je mene najviše dotaklo u priči Adrijane Altaras i njenih roditelja, Jevreja koji su se borili u partizanima uz Tita za vrijeme Drugog svjetskog rata, jeste da su bili dva puta progonjeni. Prvo su progonjeni kao Jevreji, zbog čega su bježali i skrivali se od njemačkih i hrvatskih fašista, ali su uspjeli da im izmaknu, da se pridruže partizanima i živi dočekaju kraj rata. A onda su se suočili sa novim problemima u čijoj je osnovi bio diktatorski režim - mada onaj u Jugoslaviji nije to bio u punom smislu te riječi. Njenom ocu, uglednom doktoru, suđeno je zbog nikada dokazane korupcije, nakon čega je odlučio da odsele za Njemačku - precizira autorka.
Ona dodaje kako je najviše pogodilo upravo pošto su Adrijanini roditelji bili srećni i u zanosu što su se pridružili Titovim partizanima, borili na pravoj strani protiv fašista, ali da je ocu njene prijateljice "veoma teško palo to što je smatrao da mu vladajuća Komunistička partija nije bila zahvalna za sve što je učinio".
- Za njega je to bilo duboko razočarenje. I sve to nije usamljena priča. Mislim da su hiljade porodica u Jugoslaviji doživjele to isto. Uz to, čitala sam i o Golom otoku, istraživala o njemu i željela da se nađe u ovom filmu, ali nije bilo mjesta. Prije svega zbog toga što nisam željela da moj dokumentarac bude striktno "crno-bijelo", odnosno da su u njemu samo krajnosti. Nisam željela ni da prikazujem Tita kao heroja i time da izazivam nostalgiju. Ali, nisam željela ni da prikažem komunizam kao nešto užasno. Pokušala sam da napravim potpuno drugačiji pogled na kompleksne događaje iz toga vremena.
Kada poredimo drugu polovinu XX vijeka i aktuelni trenutak, možemo naći nekoliko sličnosti. Naime, poput roditelja Adrijane Altaras, mnoge porodice danas - ne samo u Njemačkoj već širom Evrope - "biju neke svoje teške bitke" i nalaze se na margini društva, bilo zbog svojih političkih stavova koji su nekima ne prihvatljivi ili zbog nemogućnosti da pronađu posao.
- U Njemačkoj, konkretno, u toku je velika debata o tome koliko ćemo izbjeglica primiti u našu zemlju. Mi smo danas veoma jaka, bogata zemlja koja bi svakako trebalo više da uradi za one koji u nju dolaze kao izbjeglice. Tu možemo pronaći sličnost sa događajima nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnogi ljudi, naročito Jevreji iz tadašnji komunističkih zemalja morali da napuste svoje domove, iz političkih i iz ekonomskih razloga. Konkretno znam da je od 1960-tih godina prošlog vijeka mnogo ljudi napustilo Jugoslaviju upravo iz ekonomskih razloga, i pokazali su se kao velika pomoć u zemljama u koje su odselili. Među njima je i Njemačka. Sada vidimo da se i u tome istorija ponavlja. Brojne izbjeglice ne dolaze iz Evrope, već iz udaljenijih krajeva. Možda je to glavni razlog zašto mi u Evropi ne možemo da se identifikujemo s njima. Zato se moramo osvrnuti u prošlost i biti velikodušni - zaključuje Šiling za Portal Analitika.
Kristina JERKOV
Foto: Underhill Fest / Dalibor Ševaljević
