Plivanjem je počeo da se bavi 1981. godine, kada je imao 14 godina. Prvo je bilo, kao kod svih dječaka, fudbal i košarka, a onda je prešao na najzdraviji sport – plivanje. Ali, za razliku od njegovog američkog idola, nikog nikada nije bilo da mu pomogne – sam sebi je bio trener, ljekar, kondicioni trener, maser, finansijer. "Grad se okretao morskim sportovima samo tog jednog jedinog ljetnjeg dana, na Maratonu, nije bilo načina da se napreduje", kaže Šefko za Portal Analitika. Jednom je bio drugi, tri puta treći, dva puta četvrti, a samo jednom je odustao zbog grča.
"Grč je uhvatio čitavu nogu, nije bilo načina da to prebrodim. Inače, na prvim maratonima sam imao specijalni metod pomoći – držao sam u kupaćim gaćama iglu, mi je zovemo kamcora, i s njom ubadao mišić koji se grčio", kaže Šefko, inače radnik u Luci Bar.
Godinama je prvi dan Nove godine obilježavao kupanjem u moru. "Zamahneš, uhvatiš vazduh i u djeliću sekunde pogledaš iznad sebe, a Rumija prekrivena snijegom... To su stvari koje se vječno pamte u životu", kaže.
I prošloga ljeta je, po njegovoj procjeni, preplivao ukupno 150 kilometara. Za čovjeka od 48 godina, dovoljno.
ANALITIKA: Kad ste počinjali, Gradska plaža, a i sam Bar, nisu ni izbliza izgledali kao danas.
GAŠI: Marina je bila samo nasip sa gatovima koje su činili veliki komadi neobrađenog kamena, a sa tih gromada smo skakali u vodu, pa plivali do Šušanja i Ratca. Plaža je bila znatno manja, ali ljepša, a i grad, manji, ali pošteniji i pravo mjesto za život. Sa mnom su ljeti plivali i Željko Delibašić, Pečo Glavičić, Peđa Jovanović, Tihomir Mirković... Znali smo ljeti da plivamo i po deset kilometara, nikad manje od četiri, ali je rijetko ko posjedovao moju volju i želju.
ANALITIKA: Prvo i posljednje zvanično takmičenje bio Vam je Plivački maraton, pet kilometara u avgustu od Sutomora do Bara...
GAŠI: Čitav svoj sportski život sam posvetio tom maratonu. Prvi put sam plivao 1984. godine, kada je pobijedio čuveni Dubrovčanin Vlahović, koji je oborio i rekord. Od tada, nastupio sam još 19 puta. Jednom sam bio drugi, 1988-me, tri puta treći, dva puta četvrti, a samo jednom sam odustao zbog grča. Kad se gledaju ovi rezultati, ne zvuči nešto impresivno, ali treba reći da su se redovno takmičili i profesionalci, koji su svakoga dana u bazenu, a ja sam se s njima borio koliko sam mogao. Moj rekord je sasvim solidan: jedan sat, 26 minuta, 30 sekundi.
ANALITIKA: Najveća opasnost na plivačkim maratonima su grčevi, kažu da ste sami naučili da se izborite s njima...
GAŠI: Samo jednom sam odustao, jer je grč uhvatio čitavu nogu, nije bilo načina da to prebrodim. Inače, na prvim maratonima sam imao specijalni metod pomoći – držao sam u kupaćim gaćama iglu, mi je zovemo kamcora, i s njom ubadao mišić koji se grčio. Bilo je čudno, kao da bodete drvo, jer ne osjećate baš ništa, samo po malo krvi vidite da se nešto dešava. Poslije sam, iskustvom, naučio kad grč dolazi, pa sam ispravljao nogu tako da do njega ne dođe.
ANALITIKA: Posebna specifičnost Vaših treninga bilo je i kupanje u moru usred zime, i po najljućem śeveru...
GAŠI: Nije to bio trening, jednostavno sam uživao u tome, osjećao sam se zdravije ako bar pet do deset minuta svaki dan provedem u moru. Kad se kaže "kupao se po buri" izgleda strašno, ali ako plivate svaki dan od ljeta do januara, tijelo se postepeno privikava. Prijatelji i roditelji su me na početku odgovarali od toga, ali sa mnom nije bilo puno priče. Pravio sam sebi gušt da se prvog dana nove godine kupam u moru, 1984, 1985, 1987. i 1988. godine. Zamahneš, uhvatiš vazduh i u djeliću sekunde pogledaš iznad sebe, a Rumija prekrivena snijegom... To su stvari koje se vječno pamte u životu.
ANALITIKA: Sljedeće pitanje je logično - je li se desilo da "zakačite" upalu pluća?
GAŠI: Nikada se poslije tih novogodišnjih kupanja nisam ni prehladio, a kamoli zaradio upalu pluća. Bio sam zdrav kao drijen. Sa zimskim kupanjima prestao sam tačno 16. januara 1988. godine, jer sam se zaposlio u Luci Bar.
ANALITIKA: Logično, najviše ste i najduže plivali ljeti.
GAŠI: Jedne godine sam preplivavao poprečno marinu, u dužini od nekih 200 metara, ravno 50 puta, bez stajanja, za tri sata i 15 minuta. I vjerovali ili ne, mogao sam da nastavim, nisam bio preumoran. A redovna svakodnevna ruta je bila od Marine do poluostrva Ratac, pa nazad.
ANALITIKA: Ne potičete iz sportske porodice, ali je muški dio familije bio naklonjen plivanju…
GAŠI: Otkad sam naučio da plivam, znao sam da je to - to. I otac, koji je plivao na početku sa mnom, vidio je koliko sam opčinjen tim sportom. Moj stariji brat Šerif je takođe učestvovao na Barskom maratonu, bio je drugi upravo kad je Vlahović pobijedio, a moj 15 godina mlađi brat Haziz je priznati sportista - on je plivao 7-8 maratona, i njegov rezultat je bolji od mog – 1:17:30. Još uvijek je aktivan u Plivačkom klubu "Bačka Topola", gdje živi.
ANALITIKA: Nikad niste nastupili u maratonu nigdje van Bara?
GAŠI: Najveća želja mi je bila, i ostala neostvarena, da imam prave uslove za trening i da snagu na pravi način usmjerim. Sanjao sam da se okušam u preplivavanju Lamanša ili Maratonu na Velikim jezerima, između Kanade i SAD, ali nije bilo načina ni da plivam u Srbiji ili Hrvatskoj. Ja to nisam mogao finansirati, nismo bili bogati, a grad nije htio da stane iza mene. Barani nikad nisu imali uslove za plivanje, osim u moru, a samim tim ni dobar plivački, veslački ili vaterpolo klub. To takmičenje jednom u godini premalo je za bilo kog sportistu. Ali, ne žalim, ja sam zaista uživao. I još nešto, ipak nisam plivao samo u Baru – na poziv pjesnika Rajka Joličića preplivao sam 2000. godine Plavsko jezero – 1.700 metara za 37 minuta, uz temperaturu vode od 17 stepeni.
ANALITIKA: Ni na pragu pedesete godine ne prestajete sa ovim sportom?
GAŠI: Ljeti sam redovno na moru, još sam u odličnoj kondiciji. To otprilike ovako računam: trista metara je od marine do sekundarnog lukobrana, a ja to plivam svakog dana bez odmora 15 do 20 puta. Po mojoj procjeni, tokom ljeta 2014. godine sam ukupno preplivao 150 kilometara. Za čovjeka od 48 godina, dovoljno.
Željko MILOVIĆ
