Ljubitelji ove umjetnosti moći će i na pozorišnim scenama širom Crne Gore da uživaju u odabranim komadima.
Gradsko pozorište igraće dramu "Hormoni", koju je po tekstu Mile Mašović-Nikolić režirala Alisa Stojanović, u Velikoj sali KIC-a "Budo Tomović" od 20 časova.
U drami s elementima komedije, kojom je podgorički teatar otvorio ovogodišnju sezonu, igraju Katarina Krek, Dejan Đonović, Ivana Mrvaljević, Dubravka Drakić, Maja Šarenac, Ivona Čović, Branko Ilić, Branka Femić, Sanja Jovićević-Popović, Emir Ćatović, Andrea Mugoša i Darko Bjelobrković. Scenografiju je osmislio Darko Nedeljković, kostime Jelisaveta Tatić-Čuturilo, a muziku uradio Ivan Brkljačić.
Pred početak predstave, međunarodnu poruku pročitaće glumac Željko Radunović.
Na glavnoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta od 20 časova biće igran "Gorski vijenac" - četvrta verzija epsko-dramskog teksta Petra II Petrovića Njegoša, koji je režirao Dijego de Brea.
Glumački ansambl čine: Srđan Grahovac, Branimir Popović, Nikola Perišić, Zoran Vujović, Gojko Burzanović, Slobodan Marunović, Mišo Obradović, Jelena Rakočević, Petar Burić, Danilo Čelebić i Momo Pićurić.
Dramsku adaptaciju teksta uradila je Žanina Mirčevska, u saradnji sa Bojanom Mijović. Osim režije, De Brea je odabrao muziku, osmislio scenu i kostime, u čemu su mu asistirali Mirko Radonjić i Sandra Dekanić. Asistent režije je Danilo Marunović, a izvršni producent Marko Poček.
Fasbinderova drama "Žabar" u produkciji "Zetskog doma", koju su režirale Lidija Dedović i Petra Veber, biće večeras igrana na sceni Kraljevskog pozorišta na Cetinju, od 20 sati.
Uloge tumače Miloš Pejović, Jovan Krivokapić, Petar Novaković, Bojana Malinovska, Karmen Bardak, Ana Vučković, Momčilo Otašević, Aleksandar Radulović, Sanja Jovićević i Gordana Mićunović, kao i muzičar Nebojša Nenezić.
Beogradsko pozorište "Boško Buha" biće večeras gost Centra za kulturu u Tivtu, gdje će u Velikoj sali od 20 sati igrati predstavu "39 stepenika" u režiji Vladimira Aleksića.
- Pisac Džon Bakan objavio je 1915. godine avanturističko-špijunski roman "39 stepenika", koji je 20 godina kasnije filmski adaptirao slavni režiser Alfred Hičkok, a njegovo djelo uvršteno je na listu najboljih britanskih filmova svih vremena. U ovom scenskom špijunskom trileru, glavnu ulogu tamači Viktor Savić, tri fatalne žene igra Anastasija Mandić, dok 35 različitih likova tumače Andrija Milošević i Goran Jevtić i to čak sedam u istom trenutku - siže je ovog komada.
Podsjećamo, na inicijativu Internacionalnog teatarskog instituta (ITI), od 1961. godine širom svijeta obilježava se Svjetski dan pozorišta, 27.mart. Na ovaj dan sva pozorišta u svijetu, nacionalni centri Internacionalnog pozorišnog instituta i čitava međunarodna pozorišna zajednica, organizuju razne pozorišne manifestacije od kojih je najvažnija tradicionalna međunarodna poruka koju na poziv ITI-a, koju uvijek piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda. Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962. godine, a ove godine je njen autor poljski pozorišni i operski reditelj Kžištof Varlikovski.
Pozorišne majstore najlakše je pronaći daleko od pozorišta.To su obično oni koje pozorište ne zanima kao mehanizam reprodukovanja klišea i konvencija. Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive tokove rijeka, koji uglavnom zaobilaze pozorišne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući imitirati nekakve svjetove. Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrisane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima koji teku sakriveni, a koje upravo pozorište umije majstorski razotkriti.
Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom, opisivali sumrak evropskih bogova koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Frаncа Kаfku, Tomаsа Mаnа i Mаrselа Prustа. A u tu bih grupu proroka dodao još i Džonа Mаksvelа Kucijа.
Njihovo zajedničko osjećanje neizbježnog kraja svijeta - ne planeta, nego modela međuljudskih odnosa, poredaka i pobuna - danas nas neumoljivo i zajedljivo prati. Nas koji živimo nakon kraja svijeta, suočeni sa zločinima i sukobima, koji neprestano potpaljuju nove gradove brže no što nas sveprisutni mediji o tome uspiju izvijestiti. Ti požari, uostalom, brzo dosade i nepovratno nestaju iz novinskih izvještaja,a mi se osjećamo bespomoćni, užasnuti i opkoljeni. Ne umijemo više graditi kule, a zidovi koje uporno podižemo više nas ni pred čim ne brane, naprotiv - i sami traže zaštitu i brigu, koja ždere ogromne količne naše životne energije. I više nemamo snage da pokušamo otkriti ono što je iza vrata, iza zida. A upravo zbog toga treba da postoji pozorište i upravo u tome treba da traži svoju snagu. Usmjeriti svoj pogled tamo gdje je zabranjeno gledati.
"Predanje pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proističe iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom"- te riječi koje je Kafka koristio govoreći o metamorfozama predanja o Prometeju, snažno pripisujem onome kakvo bi trebalo biti pozorište i takvo pozorište koje proističe iz najdublje istine i koje svoj kraj traži u neobjašnjivom, iz dubine srca želim svim njegovim djelatnicima, onima na sceni i onima u gledalištu.
