U Starom ulcinjskom gradu, pored crkve-džamije, uzdiže se monumentalna Kula Balšića. Za njenog graditelja, Đurađa Stracimirovića Balšića postoje podaci da je sahranjen na donjem dijelu ulcinjskog Starog grada. Preciznije, Đurađ je napravio dva nivoa kule a Balša III je sagradio treći nivo.
Ali, ovo nije priča o Balšićima. U toj kuli, mistične unutrašnjosti, na trećem spratu, ima jedna posebno važna prostorija. Pretpostavlja se da je u njoj posljednje godine života proveo Sabataj (Šabataj) Cevi, reformator Talmuda koji je živio u XVII vijeku. Istina, zna se da je u Ulcinju živio, ne zna se da li baš u pomenutoj prostoriji, a najvjerovatnije je tamo i umro, ali pod imenom Mehmed efendija, jer je u međuvremenu pod prisilom primio islam. Njegov uzbudljivi život samoproglašenog mesije i prognanika i danas je tema naučnih sporenja i izučavanja. Njegovo učenje, naravno, još više.
Cevi je ušao i u visoku literaturu. Isak Baševis Singer koji je 1978. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost priča o njemu u čuvenom djelu “Rob”. O njemu govori i Erih Koš u “Posljednjem mesiji”, a pominje ga i Zuvdija Hodžić u “Davidovoj zvijezdi”:
“Kao priča o vođi kojem su drugi vjerovali više nego on sebi, o čovjeku koji je u sebe vjerovao više nego drugi u njega, povijest o Šabataju će vam se, svakako, činiti poznatom. Istorija pamti mnoge vođe i Mesije, pa i takve koji su, kao on, vjerovali da će promijeniti svijet, da bi u strahu za sopstveni život, iznevjerili tisuće sljedbenika koji su im, i nakon svega, vjerovali”.
A koliku su buru njegova pojava i učenje izazvali u jevrejskom svijetu svjedoči ovaj citat iz Singerovog “Roba”: „Jevrejska zajednica je isključivala iz svojih redova njegove pristalice, ali su joj se oni svetili time što su javno bacali prokletstvo na rabina i vjerske starešine. Ljudi su se ne samo svađali, već i fizički obračunavali. Neki članovi sekte porušili su krovove svojih kuća, spakovali imovinu u burad i sanduke i spremali se da pobjegnu u zemlju Izraela. Nekolicina upućena u tumačenje Svetog pisma, pokušavala je da istoči vino iz zidova ili da stvori golubove služeći se tajanstvenim praktikama iz Knjige postanja. Drugi prestaše da se pridržavaju Tore, u vjerovanju da će, kad se pojavi Mesija, njeni zakoni prestati da važe. Treći bi iz Biblije iščeprkali nagovještaje o tome da biti krajnje zao predstavlja put ka iskupljenju i upuštali su se u najraznovrsnije gnusobe,“
Ne zna se, dakle, pouzdano gdje je Cevijev grob. Među Ulcinjanima je živa legenda da leži u dvorištu kuće porodice Manić, u zidanom objektu sa turbetom. Za to, međutim, pouzdanih istorijskih dokaza nema.
Priča o kuli: Na trećem nivou Kule Balšića nalaze se dva oltara - dvije niše. Na jednoj od njih ucrtane su dvije Davidove zvijezde, poznati jevrejski simbol. Međutim, heksagram, šestokraka zvijezda napravljena od dva ukrštena trougla, mada je najviše zastupljen među Jevrejima, nije samo jevrejski simbol, već ga nalazimo i u islamu i hrišćanstvu, ali i u religijama azijskih naroda, hinduizmu, budizmu …
I na mnogim objektima u samom Ulcinju postoji ucrtana ili ugravirana Davidova zvijezda, pa čak i na Alipašinoj džamiji. Iz tih razloga, ali i zato što se ne zna kada je ucrtan, ovaj simbol u niši na trećem nivou ulcinjske Balšića kule ne smatra se valjanim dokazom da je u kuli boravio čuveni Jevrej.
No, s obzirom da se iz bogate bibliografije i iz raznih izvora pouzdano zna da je Cevi posljednji dio svog života proveo u Ulcinju i da je tamo i umro, to bi moralo biti polazište za dalja istraživanja o ovoj značajnoj ličnosti.
Ko je Cevi: Izvjesno je sljedeće: Sabataj Cevi je rođen u Izmiru 1626. godine. Bio je to jedan od ključnih i važnih gradova Otomanske imperije.Cevi se potpuno posvetio izučavanju kabale Išaka Lurije. Izazvao je prilično komešanje nakon što je objavio kako je baš njemu suđeno da izbavi jevrejski narod. Naravno, vjekovne patnje Jevreja i stalno iščekivanje mesije pripremili su plodno tlo u tadašnjem Otomanskom carstvu za pojavu nekoga ko će sebe proglasiti mesijom i mnoge Jevreje nadahnuti vjerovanjem u skoro izbavljenje. Za života je stekao mnoštvo sljedbenika.
Rabini Izmira, plašeći se posljedica ovakvog pokreta, izopštili su Sabataja Cevija. On je napustio Izmir, obišao mnoge zemlje, uključujući i Palestinu i Egipat, i svugdje širio poruku o svojoj „božanskoj misiji". U Palestini mu je prišao jedan veoma vatren kabalist, rabin Natan iz Gaze koji je slao poruke Jevrejima, pozivajući ih da budu spremni za izbavljenje. Među Jevrejima su ova bodrenja izazvala veliko uzbuđenje i kada se poslije sedamnaest godina lutanja Sabataj Cevi vratio u Izmir (1665), dočekalo ga je ogromno mnoštvo naroda uz uzvike „Živio naš kralj mesija!". Naredne godine Cevi je u pratnji nekolicine sljedbenika otišao u Carigrad, ali je tamo uhapšen i zatvoren u jednu od galipoljskih tvrđava.
Vijesti o hapšenju „mesije" brzo su se proširile u Italiji, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj… Stizale su delegacije u Carigrad, neki da traže od sultana njegovo oslobađenje, a drugi da utvrde da li je on stvarno mesija. U tom previranju, najvjerovatnije u strahu od pogubljenja, Cevi prihvata islam i postaje sluga u jednoj od carskih palata u Jedrenu, u današnjoj Bugarskoj. Sljedbenici Cevijevi počeli su tamo da hodočaste, što nije promaklo vlastima. Tako su ga one poslale u Ulcinj, gdje je umro u 50. godini. No, uprkos prelasku na islam, mnogi su ga i dalje, do današnjih dana, smatrali prorokom.
Poslije smrti Sabataja Cevija, njegov pokret u Turskoj primio je karakter vjerske sekte, čiji su članovi vjerovali da je njihov vođa otišao u nebo, a da će ponovo sići na zemlju da oslobodi jevrejski narod od patnji. Neki su ga smatrali i za više od mesije – za neku vrstu poluboga. Turska je zabranila sektu, a njeni članovi su mahom preuzeli islam. Ostataka ove polujevrejske i polumuslimanske sekte još ima u Solunu, gdje ih zovu „donme".
Neki tvrde da Cevi danas ima oko dva miliona pristalica u svijetu. Tvrde i da je posljedica propasti ovog pokreta bilo dugo razdoblje duhovnog mrtvila, kako kod sefardskih, tako i kod aškenaskih Jevreja, koje je trajalo sve do velikog preporoda jevrejske kulture u moderno doba.
Tako bi po literaturi izgledao kratki životopis Sabataja Cevija.
Kamen za grob, kada se pronađe: U Ulcinj su dolazili i naučnici iz Izraela, kako bi istražili vjerodostojnost legendi, prvenstveno o njegovom grobu. Mileva Nikolaidis, direktorka Zavičajnog muzeja kaže za Portal Analitika da su ostali skeptični prema tvrdnjama da je sahranjen u dvorištu porodišne kuće Manića.
“Moji gosti smatraju da on nije sahranjen na tom mjestu. Imali su ideju da specijalnim sondama pretraže dio ulcinjskog podgrađa. Međutim, to nije realizovano. Mi im i dalje stojimo na raspolaganju ako se odluče za to. Danas postoje savremene metode DNK analiza. Prošle godine je dolazila u Ulcinj grupa Jevreja. Jedna gospođa iz grupe je ostavila kamen u Muzeju, uz molbu da ga, po starom jevrejskom običaju, stavimo na grob Sabataja Cevija, ukoliko se pronađe, ili ukoliko se utvrdi da je to ona građevina u dvorištu Manića”, kaže Nikolaidis.
Ona precizira da se vjerodostojnost tvrdnji ustanovljava pomoću pisanih dokumenata i arheološkog materijala. Po papirima, Sabataj Cevi živio je i umro u Ulcinju, ali nema arheološkog materijala koji bi potkrijepio te tvrdnje. “Zato se ubuduće treba više angažovati na tome, kako bi se utvrdilo gdje je boravio i gdje je sahranjen”, zaključuje Mileva Nikolaidis.
Možda o tome možemo nešto naučiti od Španaca. Nakon puna četiri vijeka, napokon je pronađen grob jednog od najslavnijih književnika Miguela de Servantesa. Forenzičkom analizom kostiju, koje su pronađene u trošnom kovčegu u jednom samostanu u centru Madrida, potvrđeno je da su pripadale poznatom piscu čija je sudbina takođe bila vezana za Ulcinj.
Zapisi i narodno predanje se slažu da je slavni Servantes u svojoj mladosti bio rob ulcinjskih gusara. Štaviše, i njegovo čuveno djelo “Don Kihot’, dovodi se u vezu sa zatočeništvom u Ulcinju a neki istraživači u Dulčineji, glavnoj junakinji romana, prepoznaju Ulcinjanku. Naime, “Don Kihot” jeste nastao poslije Servantesovog robovanja u Starom ulcinjskom gradu. Stari naziv za Ulcinj je Olcinium ili Ulcinium, a izvorno ime Dolčineje na španskom – Dulcinea, što bi moglo da znači upravo Ulcinjanka (iz Ulcinja).
Slavni robovi i izgnanici: I narodno predanje u Ulcinju pominje izvjesnog Serveta, čija se sudbina, ali i osnova imena, poklapa sa Servantesovim. Ovaj bi rob do kasno u noć ostajao budan u svojoj ćeliji, stalno nešto razmišljao i zapisivao. Danju je pjevao, pa su djevojke često izlazile na prozore da ga slušaju. Jednoj djevojci, kaže predanje, to nije bilo dovoljno, pa je svaki put kada bi rob Servet pošao u šetnju dozvoljenim stazama, išla za njim. I tako se rodila ljubav između mještanke i nepoznatog roba. Nakon nekoliko godina, jedan je stranac donio novac i oslobodio roba, koji je sa sobom poveo i lijepu Starograđanku.
Ako bismo uzeli pouke iz ove vijesti iz Madrida, vidjeli bismo kako savremeni svijet promišlja i prezentuje svoje kulturološke prednosti. Ulažu se materijalni i naučno-tehnološki resursi u cilju što boljeg pozicioniranja na svjetskoj kulturološkoj mapi, svjesni da će im se to mnogostruko vratiti.
Ivan KERN
