Diplomata i bivši ambasador Srbije u Ukrajini Dušan Lazić kazao je u razgovoru za Portal Analitika da povlačenje ukrajinskih snaga iz Debaljceva daje nadu da sporazum o primirju u Ukrajini Minsk II postignut 11. februara neće ostati samo mrtvo slovo na papiru.
"Povlačenje ukrajinskih trupa mijenja situaciju u pozitivnom smislu i daje ohrabrenje da ovaj sporazum neće doživjeti sudbinu ranijih sporazuma, prije svega onog prvog iz Minska. Sada postoji mogućnost da se sukob riješi mirnim putem, a bez obzira što će biti kritika tog pristupa i što će se i dalje zagovarati neki drugi put, počinje da preovladava shvatanje da se rješenje traži pregovorima i kompromisima", ističe Lazić.
ANALITIKA: Tri dana poslije stupanja na snagu primirja postignutog sporazumom u Minsku koji je potpisan 11. februara, ukrajinski predsjednik Petro Porošenko je potvrdio da se ukrajinske snage povlače iz Debaljceva gdje su se prethodnih nekoliko dana vodile žestoke borbe. Uzimajući u obzir najnovija dešavanja, da li smatrate da Minsk II ipak neće doživjeti neuspjeh?
LAZIĆ: Povlačenje ukrajinskih trupa mijenja situaciju u pozitivnom smislu i daje neko ohrabrenje. Treba takođe podsjetiti da je Savjet bezbjednosti UN-a usvojio rezoluciju kojom podržava sporazum o primirju uz poštovanje teritorijalnog integriteta Ukrajine. Treći momenat na koji treba ukazati je svakako angažovanje OEBS-a, bilo na samom terenu, bilo kroz političke izjave podrške sporazumu. Sve to daje neku nadu da ovaj sporazum neće doživjeti sudbinu ranijih sporazuma, prije svega onog prvog iz Minska. Sada se pružaju izgledi da se do rješenja dođe. Kada to kažem mislim prije svega da će taj proces da se održi, jer svi tvrde, doduše i ranije su tvrdili, da su za mir i rješenje problema, ali izgleda da su sada i najvažniji činioci u međunarodnoj zajednici od kojih zavisi ishod rata ili mira vrlo aktivni i čini mi se da postoji veća politička volja da se dođe do političkog sporazuma. To je zapravo jedino razumno rješenje u ovakvim okolnostima.
ANALITIKA: Dakle, smatrate da je Minsk II zaista pružio mogućnost da se sukob riješi diplomatskim putem i da nije potpisan da bi se "sanirala rana hanzaplastom", kako je ranije rekao američki senator Džon Mekejn?
LAZIĆ: Mislim da postoji mogućnost da se riješi mirnim putem. Međutim, moramo biti izuzetno oprezni u tim ocjenama. Sukob traje suviše dugo da bi bili kategorični da kažemo da će sigurno biti riješen diplomatskim sredstvima. Na svim stranama i u svim strukturama raznih društava koja donose odlučujuće odluke o rješavanju toga sukoba postoje, kako se to kaže u diplomatiji, i jastrebovi i golubovi. Međutim, mislim da bez obzira što će biti kritika svega toga i što će se i dalje zagovarati neki drugi put, sada počinje da preovladava shvatanje da se rješenje traži pregovorima, kompromisima i svime onim što uz to ide. Opet moramo imati u vidu da će ako se krene dobrim putem, to ipak biti dugotrajan i težak proces, jer mnogi problemi tek treba da budu riješeni. Sporazumom iz Minska niz problema nije riješen. Postoji načelna saglasnost, a to treba pretočiti u praksu što je, kao što znate, često teže nego kada su u pitanju dogovori i deklaracije.
ANALITIKA: Koji model unutrašnjeg uređenja Ukrajine bi prema Vašem mišljenju bio prihvatljiv za obje strane? Angela Merkel je u nekoliko navrata pominjala federalizaciju, ali je brzo odbacila taj koncept.
LAZIĆ: Mislim da je to ostalo otvoreno pitanje i na sastanku u Minsku. Rusija i proruske snage su i prije i poslije sprazuma zastupali tezu da treba da dođe do federalizacije Ukrajine. Međutim, koliko sam razumio, to sporazumom nije dogovoreno, već je pominjana, posebno od strane Porošenka, decentralizacija. Decentralizacija i autonomija nijesu iste stvari. Ono što je jasno, a što je govorio Porošenko, jeste da oni moraju da naprave ustavnu reformu, koja je sigurno i bez ovoga što se desilo morala da dođe na dnevni red. To znači da pojedini gradovi i regioni dobiju veću vlast, da se decentralizacija širi ne samo na istočni dio Ukrajine gdje se vode borbe, nego na cijelu zemlju. To je proces koji joj sigurno predstoji i koji nema neki poseban datum, ali se očekuje da se desi do kraja godine. Glavni cilj je da se sačuva teritorijalni integritet Ukrajine, koji na riječima niko ne osporava.
ANALITIKA: Sjedinjene Države konstantno motre na situaciju u Ukrajini. Pominje se da će u slučaju propasti sporazuma Minsk II, Amerika prvo pooštriti sankcije Rusiji, a da će onda uslijediti naoružavanje Ukrajine, na koje su već pozivali neki senatori. Koliko je realan takav scenario?
LAZIĆ: Postoje države koje smatraju da isporuka naoružanja ne vodi ničemu i da to neće dovesti do smirivanja situacije, nego do razbuktavanja rata. Međutim, ta tema nije skinuta sa dnevnog reda, kao što nije skinuta ni tema oko sankcija prema Rusiji. EU je poslije odugovlačenja da se krene u realizaciju drugog sporazuma iz Minska uvela dopunske sankcije Rusiji. Prema tome, mislim da se još uvijek nalazimo na nekom raskršću - da li će se krenuti u jednom ili drugom pravcu. Veoma je bitno da sve strane moraju da prave određene kompromise. U tom pogledu podsjetio bih na nedavnu izjavu Obame koji je rekao da SAD i EU neće ratovati sa Rusijom zbog Ukrajine. To je isto usmjeravanje ka traženju političkog rješenja sukoba, iako ostaje varijanta oko naoružavanja. Na kraju krajeva, znate da se naoružavaju i jedni i drugi. Amerikanci su vjerovatno već isporučili neko oružje Ukrajini, a činjenica je da su isto to uradili i Rusi čiji se vojni efektivi nalaze na teritoriji Ukrajine.
ANALITIKA: Fransoa Oland i Angela Merkel su preuzeli ključnu ulogu u promovisanju evropske mirovne inicijative. Tokom njihovog sastanka sa Porošenkom 6. februara u Kijevu, Obama potpisuje Zakon o podršci ukrajinskoj slobodi koji Americi daje mogućnost da naoružava Ukrajinu. Čini li Vam se da takvim i sličnim potezima američka administracija pokušava da pokvari njemačko-francuske mirovne napore?
LAZIĆ: To treba posmatrati u širem kontekstu. Razlike između SAD-a i EU u rješavanju tog problema su odavno prisutne, a dolazile su do izražaja jer je jedna struja bila za mirno rješenje, a druga za primjenu vojnih sredstva. Međutim, mislim da je sve to dugo bilo u okviru jačanja pregovaračke pozicije i vršenja pritiska na drugu stranu, da se nađe rješenje za sukob. Ne bih to posmatrao kao sukob Amerike i EU. Oni će u svakom slučaju i za taj problem, kao i za niz drugih naći zajedničko rješenje koje će biti kompromisno. Na kraju krajeva, cijela EU se zasniva na takvim rješenjima i na glasovima svih članica.
ANALITIKA: Pomenuli ste da će OEBS takođe igrati važnu ulogu u Ukrajini, a znamo da je Srbija nedavno preuzela predsjedavanje OEBS-om i jasno je da će sada biti pod budim okom Moskve oko odluka koje bude donosila. Da li treba očekivati da će Brisel pojačavati pritisak na Srbiju da ona uskladi svoje spoljnopolitičke ciljeve sa politikom EU?
LAZIĆ: Naravno da će pritisak Brisela jačati i mislim da prve izjave koje je dao ministar spoljnih poslova Ivica Dačić idu u prilog tome da podržava pronalaženje mirnoh rješenja. OEBS ima posmatrače u Ukrajini, koji doduše još uvijek ne mogu sve da posmatraju do detalja, ali je to jedan pozitivan impuls ka traženju konačnog rješenja. Danas bilo koje slanje u svijet nacionalne, međunarodne i bilo koje organizacije predstavlja jedno dobro djelo, ali ne neko samarićansko, već je to u interesu svih. Od produžavanja rata niko ne može da ima koristi. Na kraju krajeva, Srbija već sada ima štete od dešavanja u Ukrajini, posebno po pitanju trgovine i odnosa sa Rusijom.
ANALITIKA: Ukoliko sporazum iz Minska zaživi, s pravom se nameće pitanje na koji način je moguće održati trajni mir u Ukrajini?
LAZIĆ: Prvenstveno promjena Ustava Ukrajine i dalja demokratizacija. To je rješenje koje joj neminovno predstoji, a koje će dugo tajati. Ukrajina je dobila oko 40 milijardi dolara podrške od strane MMF-a, jer bi ona u ovoj situaciji bez podrške sa strane teško mogla da preživi. Povlače se razni potezi, ali mislim da je najvažnije da su se konačno mnoge usijane glave opametile da se rješenje traži samo pregovorima i mirnim putem. Sukob u Ukrajini je jedan od najozbiljnijh poslije Hladnog rata i mogao je da ima najteže posljedice, koje ćemo nadam se u posljednjem momentu izbjeći.
Nikola DRAGAŠ
