Ekonomski analitičar iz Beograda dr Goran Nikolić smatra da je pozitivna reakcija, a ponegdje i oduševljenje u zemljama regiona pobjedom grčke Sirize samo iskaz nade da je moguće reći „ne“ zavisnosti od stranih dugova. Međutim, sagovornik Portala Analitika ističe da je teško, pa i neumjesno porediti situaciju u Grčkoj sa situacijom u zemljama u regionu, iz više razloga, uključujući i njen geopolitički značaj.
Autor knjige „Ekonomija krize“, član Naučnog društva ekonomista Srbije, koji radi u Institutu za evropske studije veli da ni kreditorima i povjeriocima ne odgovara bankrot neke zemlje.
„MMF vas sprječava da bankrotirate, kako bi mogli da vraćate dugove. Sve se čini da se spriječi bankrot neke zemlje - reže se javna potrošnja, broj zaposlenih i plate u javnom sektoru, investicije i razne stvari koje bi popravile standard. Sve se to radi da bi te zemlje mogle da vraćaju kredite“, ističe Nikolić.
Inače, sagovornik Portala Analitika smatra da je samo mit i upoređivanje neuporedivih stvari iznositi zaključke o današnjoj zaduženosti zemalja regiona upoređujući ih sa zaduženošću nekadašnje Jugoslavije.
„Nemamo načina da poredimo tadašnjih 20 milijardi dolara duga i današnjih 20 milijardi dolara. To je apsolutno neuporedivo. Današnji dug Srbije je malo preko 30 milijardi dolara. Kada je SFRJ bila dužna 20 milijardi, dug Srbije je bio sedam milijardi. Ali, tih sedam milijardi dolara su veći nego današnji dug. Negdje sam pročitao da bi dug iz vremena SFRJ trebalo da se pomnoži sa tri ili četiri puta da bi možda napravili poređenje sa ovim današnjim dugom“, naglašava Nikolić.
ANALITIKA: Napisali ste u knjizi „Ekonomija krize“ da nam se samo čini da smo bolje živjeli 70-tih i 80-tih godina, ali mi sada kada otvorimo novčanik vidimo da živimo loše. Zašto je to tako?
NIKOLIĆ: Čovjek stalno teži boljem i lako se adaptira na bolje. Sjećanja su uglavnom selektivna i sjećate se samo lijepih stvari ali ne i čokolada od šećera, redova za benzin i raznih nestašica. Pozne 70-te godine su vrijeme najvećeg zaduživanja Jugoslavije.
ANALITIKA: Ali taj dug je bio manji nego, recimo samo današnji srpski dug.
NIKOLIĆ: Da, ali ti dolari su bili tri puta veći nego sada i to ne može da se poredi. Neshvatljjiva je ta razlika, ali i tada je dug bio mnogo veliki, morali smo da smanjimo uvoz. Ilustracije radi, tada smo smanjili uvoz čokolade i kafe. Nemamo načina da poredimo tadašnjih 20 milijardi dolara duga i današnjih 20 milijardi dolara. To je apsolutno neuporedivo. Današnji srpski dug je malo preko 30 milijardi dolara, a kada je SFRJ bila dužna 20 milijardi dolara srpski dug je bio sedam milijardi, ali tih sedam milijardi dolara su veći nego današnji dug. Negdje sam pročitao da bi dug iz vremena SFRJ trebalo da se pomnoži sa tri ili četiri puta da bi možda napravili poređenje sa ovim današnjim dugom.
ANALITIKA: U knjizi „Ekonomija krize“ jedan dio ste posvetili mitovima, ali na njima se zasniva kritika srpske ekonomije. Lijepo je kada pročitate da je mit da malo radimo, da je sistematska korupcija mita, da je mit odliv mozgova... Ako su sve to mitovi, zašto onda ne idemo napred?
NIKOLIĆ: Moja bazična teza je da je međunarodni poredak takav da smo mi u evropskim okvirima na začelju. Taj poredak ne odgovara Srbiji niti ostalima u regionu, imamo lošu infrastrukturu, a kapital je jako davno osvojio tržišta Evrope i jedino ostaje da mi budemo sobarica a neko drugi da se bavi IT industrijom. Mi smo konkurentni da radimo kao vrtlari i sobarice i neko na zapadu misli da je to prirodno stanje stvari. Problem je što ne možete da proizvedete automobil koji će ikada moći da konkuriše Njemačkoj. Ako neko proizvodi automobil, a neko malinu, naravno da će taj ko proizvodi automobil biti najbogatiji.
Imate vozača autobusa na Balkanu i u Njemačkoj i obojica rade po šest sati dnevno i voze po 200 kilometara dnevno. Razlika je u tome što je ovome ovdje teže da vozi jer su putevi lošiji, lošiji mu je autobus, a u Njemačkoj vozač prima šest ili sedam puta veću platu. Vozač u Bangladešu prima sto puta manju platu nego vozač u Njemačkoj a toliko puta su mu lošiji uslovi rada.
Da li je to pravedno ili je neko nametnuo sistem koji njemu odgovara?
ANALITIKA: Da li je za to krivo slobodno tržište?
NIKOLIĆ: Da, ali slobodno tržište je postalo konkurentno kada su zemlje zapada postale konkurentne. Njemačka nije htjela slobodno tržište u XIX vijeku tek je pristala na to kada je postala najveća sila, to isto važi i za Britaniju. To je kao kada bih ja organiovao takmičenje u rvanju ali tek kada ja postanem najjači.
ANALITIKA: Zašto su se zemlje regiona, prevashodno bivše Jugoslavije, toliko obradovale pobjedi Sirize u Grčkoj? Vidite li u tim zemljama snagu da im se dogodi Siriza?
NIKOLIĆ: Ta reakcija je jedan emotivni odisaj jer svi su se ponadali da može da se kaže „ne“. Ali ako neko nešto može da uradi, onda su to Grci, jer imaju veći uticaj nego što je veličina njihove zemlje, solidne stručnjake, relativnu podršku Amerike i bitni su geopolitički.
Što se regiona tiče odnosno zemalja bivše Jugoslavije, samo je Slovenija članica evro zone što sa aspekta dugova i nema neki značaj. Hrvatska je članica EU i ona bi mogla da računa neku solidarnost. Srbija bi hipotetički mogla da dobije povoljan reprogram duga. Međutim, reprogram ne treba da znači da se samo poveća ročnost otplate – jer to ne znači ništa, pošto se onda ukupni anuitet povećava. Grci su dobili smanjenje kamate, ali poređenje nas i Grka je neumjesno.
ANALITIKA: Na koji način su zemlje Balkana i druge siromašne zemlje izložene pritisku stranih kreditora i koliko su same za to krive?
NIKOLIĆ: To je teško pitanje, u svakom slučaju postoji odgovornost i kreditora i onih koji su se zaduživali. Cijena kredita, tj kamata je kod nas viša jer je kreditni rizik veći nego na zapadu. Ako postoji bankrot onda postoji i rizik da se dio duga otpiše. Sa druge strane imate MMF koji vas sprječava da bankrotirate, kako bi mogli da vraćate dugove. Sve se čini da se spriječi bankrot neke zemlje - reže se javna potrošnja, broj zaposlenih i plate u javnom sektoru, investicije i razne stvari koje bi popravile standard. Sve se to radi da bi te zemlje mogle da vraćaju kredite.
ANALITIKA: Ukoliko grčka Vlada istraje u svojim namjerama da joj se dio dugova otpiše, a dio da plaća na način kako je sama predložila – da li to daje nadu i ostalim zaduženim i prezaduženim zemljama da lakše izlaze iz kriza u kojima se nalaze?
NIKOLIĆ: Tu i jeste glavna kvaka. Da je samo Grčka u pitanju, mislim da bi Njemci i ostali u EU našli zajednički jezik. Ali, ako to urade Grcima, sljedeći će se javiti Španci, Italijani i ostali. To je veliki problem za Njemačku. Ne znam kako pronaći taj kompromis, ali šansa za napuštanje evrozone od strane Grčke se povećava. Situacija je vrlo teška za Grčku ali i za Njemačku. Njemačka jeste veliki povjerilac, međutim, veći problem od toga je ugrožavanje najvećeg političkog cilja Njemačke - a to je EU i evrozona. Dakle, interes Njemačke je da se to sačuva.
ANALITIKA: Šta je realno da se dogodi?
NIKOLIĆ: Otpis duga je bitan ali nije krucijalan. Krucijalna stvar je koliko košta servisiranje duga. Ročnost grčkog duga je 16 godina, a ročnost evropskom investicionom fondu je 32 godine i prosječna kamata je 2.5 odsto. Izdvajanja za servisiranje duga su samo 1,5 odsto BDP-a (bruto društvenog priozvoda). U Srbiji je, recimo, ročnost duga sedam godina i kamata je blizu pet odsto, servisiranje duga je preko tri odsto BDP-a, dakle, sa te strane Srbiji je teže nego Grčkoj, a da ne pričamo o nivou strandarda.
ANALITIKA: Pomenuli ste 1,5 odsto BDP-a koji odlazi na servisiranje duga, a oni upravo traže da taj 1,5 odsto ulože u proizvodnju. Da li će to dobiti?
NIKOLIĆ: Ne vjerujem.
ANALITIKA: Da li u jednom momentu mora doći do rezanja duga?
NIKOLIĆ: Ništa ne mora. Postoji taj stalni reprogram, postoji i bankrot. Bankrotirali smo 5. marta 1982. godine, 90- tih godina smo više puta bankrotirali ali to nije objavljeno, 24. januara 1994. smo bankrotirali, sva potraživanja i dugovanja su obrisana, i došao je „Avramov“ dinar.
ANALITIKA: Nagli skok švajcarskog franka izazvao je paniku u onim državama u kojima su građani zaduženi u toj valuti. Sa druge strane ekonomisti kritikuju mađarsko rješenje gdje su krediti pretvoreni u forinte. Gdje je tu rješenje?
NIKOLIĆ: Bojim se da tu nema rješenja. Banke i kada snize kamate to je minimalno sniženje. Mađarska je tu razliku platila iz budžeta, neki građani su platitli za one druge građane. Mislim da je rješenje da banka sama nađe interes i produži rok otplate. Hrvatska je napravila rješenje zbog predstojećih parlamentarnih izbora.
ANALITIKA: Puno je puta ponovljeno da sve banke koje su ovdje iznose ekstraprofit. Da li je to tačno? Sa jedne strane imamo ekonomsku krizu koja je nastupila 2008. godine, mnogi su ostali bez posla, banke iznose ekstraprofit, a sa druge strane Amerika je u Dženeral motors upumpula novac. Da li država treba da interveniše ili ne, šta tu nije u redu?
NIKOLIĆ: Formalno tu nije ništa sporno - banke imaju pravo da smanjuju svoju izloženost riziku. Sa druge strane nivo nenaplativih kredita koje te banke imaju, u Srbiji je daleko veći nego sav profit koji su banke ostvarile od dolaska ovdje. To je druga strana medalje: te banke imaju oko četiri milijarde nenaplativih kredita, a profit je godišnje oko 200 – 300 miliona eura. Njihov potencijalni gubitak je veći nego što su profitirali.
ANALITIKA: Nedavno je objavljeno da jedan odsto najbogatijih ljudi drži oko polovine svjetskog bogatstva. Organizacija Oksfam je navela da će u 2016. godini tih jedan odsto najbogatijih imati više bogatstva nego ostatak svijeta. Vi ste rekli nedavno da svaki deficit na drugoj strani stvara suficit. Šta treba da se desi da bi se uspostavila neka ravnoteža između brzog bogaćenja i brzog propadanja?
NIKOLIĆ: Ekonomista Toma Piketi je rekao da raste nejednakost jer je stopa prinosa na kapital veća od stope rasta kapitala. Zato bogati postaju još bogatiji i onda se postavlja pitanje stabilnosti društva. Ako postoji velika dohodovna nejednakost postoji rizik od funkcionisanja društva - jer onda neko može da preuzme stvar u svoje ruke. Bogati treba da budu više oporezovani što predlaže i Piketi. Populistički pokreti su posljedica dugogodišnjeg odsustva rasta dohotka srednjeg sloja. U SAD četiri petine populacije u posljednjih 30 godina zarađuje isto. Ne možete korak naprijed da napravite a prirodno je da uvijek težite boljem. Bogatiji treba da razmišljaju da malo popuste da se ne desi 1917. godina i da ne bude: izgubićemo sve jer nismo htjeli da damo nešto malo.
U Evropi je ta razlika manje izražena nego u zemljama Latinske Amerika, Kine...
Političari znaju da budu populisti jer postoji stalna borba između jednakosti i slobode: sloboda podrazumijeva - ja sam slobodan i ja ću da zaradim, a jednakost - da smo svi isti. Ta dva ključna principa se stalno sukobljavaju i jedno pravo društvo mora da nađe odgovor da taj sukob stalno rješava i usklađuje.
Violeta CVEJIĆ
