Ćazim Alković, predsjednik Udruženja maslinara Bara najavio je za Portal Analitika da se krajem februara očekuju rezultati mjerenja starosti stabala maslina u barskoj i ulcinjskoj opštini, na čemu su radili eksperti sa univerziteta iz Turske nakon uzimanja uzoraka.
Alković govori o mnogim predrasudama koje još uvijek usporavaju razvoj našeg maslinarstva i proizvodnje ulja.
Naši ljudi ne mogu da prihvate da ekstradjevičansko ulje mora imati ‘voćni’ miris i ukus, te da treba da bude gorko i pikantno. “Još uvijek se kod većine na našim prostorima za dobro ulje smatra užeglo i upaljeno ulje, koje je domaće samo ako se “čuje”, kaže.
Alković je svojim djelovanjem u proteklih deceniju i po iz korijena izmijenilo način razmišljanja o “svetom drvetu” u ovom dijelu Jadrana o čemu svjedoči upravo ovaj posljednji, veoma vrijedan međunarodni projekat utvrđivanja starosti najstarijih stabala u barskoj i ulcinjskoj opštini.
Sagovornik Portala Analitika je jedan od četiri predstavnika Crne Gore u krovnoj Svjetskoj organizaciji za maslinarstvo IOC - Međunarodni savjet za maslinu iz Madrida i predsjednik Nacionalnog udruženja senzorskih ocjenjivača djevičanskih maslinovih ulja. Njegova posvećenost i ljubav prema “svetom drvertu” nimalo ne čudi, budući da potiče iz porodice koja se uzgojem maslina i proizvodnjom ulja bavi od 18. vijeka. No, kako svjedoči, duga tradicija na Crnogorskom primorju, nije garancija da su se baš sve stvari radile ispravno – od uzgoja stabala, preko berbe do proizvodnje ulja.
ANALITIKA: Potičete iz stare maslinarske familije. Što je kod Vas prvo sjećanje na masline?
ALKOVIĆ: Imam pisani dokument u kome se kaže da je moj praprađed Aljko koji je živio do 1780. gajio masline i imao ih u vlasništvu u Dobroj Vodi, dok je prađed mojeg oca Aljilj prije 1890. godine kupovao masline, a novac za to je zarađivao radeći u mlinovima tokom maslinarskih sezona. Moj đed Mujo Alković je 1906. godine posadio 160 maslina, 1913. godine išao na Korčulu da kupi žglab (cijev kroz koju voda dobija ubrzanje za vodenički točak), a prije Drugog svjetskog rata sa bratom Emrom izgradio uljaru za preradu maslina. Biznis sa mlinom za masline i brašno im je odlično išao, pa su kupili kuću u Sarajevu i Dubrovniku ispod samog Lovrijenca, koja je i danas u vlasništvu Dina Alkovića. Uljara je 1968. obnovljena i elektrificirana, a te godine sam i ja rođen, majka me u naručju nosila da bi prisustvovala dopremanju mlina sa Brača. Moja prva sjećanja na masline su baš iz te uljare, i danas osjećam miris brače (komine), maslina koje su u velikim magacinima dimile, svježe ulje se sipalo u bačve koje su okruživale peć kako bi se ulje zagrijalo i na 50 stepeni Celzijusovih bolje “cibrilo”. Sa 16 godina sam počeo da radim u uljari kao običan radnik, i to više od ostalih koje je moja porodica zapošljavala, vikendom i cio zimski raspust. Moje prvo biciklo, a kasnije i auto, kupio sam od svojeg novca koji sam zarađivao tako. Imao sam problem jer se ruke nisu mogle oprati i bile bi crne po nekoliko dana nakon prestanka rada. Bilo je nezgodno vratiti se u školu sa crnim rukama, ali je zato prednost bila što sam mogao tokom sezone da maslinovo ulje za mazanje poklonim nekoj lijepoj i još nepreplanuloj Srbijanki, uz obećanje da će dobiti predivnu bronzanu boju.
ANALITIKA: Taj odnos prema maslini se, pretpostavljam, promijenio odrastanjem?
ALKOVIĆ: Dok je otac bio živ, trudio sam se da izbjegnem bilo kakvu posjetu maslinama i nije me zanimao rad u njima, a poslije njegove smrti sam osjetio odgovornost, ne samo prema njemu, već prema porodici uopšte. Kažu da u mojim maslinama, između nekog “rutana” i nekog cera, ima sakriveno blago, možda ga nekada i otkopam.
ANALITIKA: Svijest barskih maslinara morala se iz korijena mijenjati od kraja devedesetih. Stari način razmišljanja pokazao se potpuno pogrešan i za ulje i za gajenje masline.
ALKOVIĆ: Maslinarstvom smo se bavili na tradicionalan način, sakupljali plodove sa zemlje, ponosili se stablima koja imaju po 15 metara visine, zagovarali da se masline što kasnije sakupljaju, pa ponekad i do maja, kako bi bio što veći procenat ulja u njima. Onda je naše Društvo maslinara organizovalo putovanje na hrvatsku manifestaciju “Noćnjak”, koja se te godine održavala u Jelsi na Hvaru. Obzirom da sam u istoj toj Jelsi kao momak prije rata kampovao bez šatora, ispod bora, odmah sam se prijavio za putovanje. Tamo smo naišli na potpuno drugačiji koncept maslinarstva, čuli smo da se masline beru, da se ne smiju sakupljati sa zemlje, pa se tako i stabla moraju “spustiti” kako bi bila moguća ručna berba. Takođe, masline su brali još u oktobru i novembru, a sva berba je bila gotova prije Nove godine. Mi smo se, naravno, i tamo hvalili našim načinom rada, jer nismo znali da ljekovitost maslinovog ulja obezbjeđuju polifenoli kojih ima najduže do kraja novembra i da je samo do tada proizvedeno maslinovo ulje - i hrana i lijek, te da nakon toga više nema ljekovitih svojstava. Maslinari sa Hvara su nas jednostavno podsjetili da samo trulo voće opada sa stabla, pa tako i maslina. Takođe su nam objasnili da se ulje u plodu stvara do Nove godine, a da su količine koje nastaju kasnije zanemarljivo male. Naravno, skoro svi maslinari su se sa tog hrvatskog ostrva vratili sa ubjeđenjem da oni griješe i da ne znaju što rade, posebno što su nam pokazivali ulje ukusa trave i zelenog lišća. Mi mlađi smo po povratku iskoristili mogućnost interneta koji je tada bio u povoju, pogledali kako to rade ljudi u svijetu i vidjeli da Hrvati nisu u zabludi. Po meni, tadašnje putovanje na Hvar je bilo prekretnica za crnogorsko maslinarstvo. Uporedo sa “buđenjem” maslinara, probudile su se i institucije u Crnoj Gori, a i počeli su projekti međunarodnih organizacija.
ANALITIKA: Bilo je u Baru i drastičnih slučajeva “sudara maslinarskih generacija” - kad je jedan od mlađih maslinara rekao ocu da je vidio kako svuda u svijetu stabla kidaju pri dnu, da bi nikle mladike, čuo je odgovor: “Ti u nju, ja u tebe”.
ALKOVIĆ: Ta anegdota je potpuno istinita. Poneki su se iz Hrvatske vraćali sa radikalnim idejama da masline treba posjeći do zemlje i pustiti da izrastu uglavnom tri mlada stabla i njih rezidbom održavati na propisanoj visini, takav primjer smo vidjeli po čitavoj Dalmaciji. Stariji ljudi kod nas nisu prihvatali takvu mogućnost prilagođenja stabala, i svi maslinari koji su imali vremešne roditelje to nisu mogli uraditi. Ni ja ne zagovaram tako radikalnu sječu maslina, ne zbog ekonomske isplativosti, već zato što je svaka naša stara maslina spomenik prirode i što ima svoju dušu. Svi maslinari imaju dovoljno prostora i mogućnosti da zasade mlade maslinjake i da na njima primjenjuju agrotehničke mjere, pa da ih pripreme za savremenu berbu i proizvodnju maslinovog ulja. Mnogi su još prije 5-6 godina uradili to i već imaju rod, a naši spomenici prirode su ostali.
ANALITIKA: Problem otpora tradicionalista uveliko je prisutan i danas.
ALKOVIĆ: Otpor u načinu uzgoja i berbe se smanjio, ali još uvijek stoji kod kvaliteta ulja. Naši ljudi nikako ne mogu da prihvate da ekstradjevičansko ulje mora imati tzv. “voćni” miris i ukus, te da treba da bude gorko i pikantno. Još uvijek se kod većine na našim prostorima za dobro ulje smatra užeglo i upaljeno, koje se “čuje” da je “pravo domaće”. Na žalost, takva ulja se kupuju i za pripremu ljekova. Ja sam rođenom bratu poklonio ekstradjevičansko ulje koje sam proizveo, a on se zahvalio i rekao da je “dobro sve to”, ali da njemu mnogo više prija ulje koje peče u grlu, ali ne od pikantnosti već od upaljenosti.
ANALITIKA: Kada ste došli na čelo Udruženja barskih maslinara, kakvu ste situaciju zatekli?
ALKOVIĆ: U Upravni odbor Udruženja maslinara Bara sam došao prije osam godina, i bio sam među mlađim članovima. Obzirom da govorim engleski jezik, komunikacija i učenje nisu bili ograničeni, pa sam od strane Ministarstva poljoprivrede imenovan za jednog od četiri predstavnika Crne Gore u krovnu Svjetsku organizaciju za maslinarstvo IOC - Međunarodni savjet za maslinu, čije je sjedište u Madridu. Ja sam hiperaktivan tip kada su u pitanju stvari koje me zanimaju, pa sam bio spreman da učim, da se sastajem, putujem, razmjenjujem mišljenja i prenosim stečena znanja. Trudio sam se da na jednakom nivou održavam komunikaciju sa maslinarima koji su me birali u Upravni odbor, sa Ministarstvom poljoprivrede, sa međunarodnim organizacijama i pojedincima širom svijeta, a posebno sa organizacijama iz Hrvatske koja nam je blizu i može biti reper za naš razvoj. Mislim da su maslinari prepoznali moje raspoloženje da se uložim u razvoj maslinarstva i da su mi na osnovu toga dali povjerenje da vodim Udruženje u naredne četiri godine. Situacija koju sam zatekao nije bila baš ružičasta. U Udruženju smo do prije dvije godine imali dva zaposlena koji su dali ogroman doprinos razvoju maslinarstva, ali za njihove zarade nije bilo novca u budžetu države, pa su tako bile zamrle i aktivnosti.
ANALITIKA: Udruženje maslinara Bara najavljuje novi početak, nove intenzivne aktivnosti.
ALKOVIĆ: U četvrtak je ponovo počela sa radom kancelarija Društva maslinara Bar i biće otvorena svakog radnog dana od 9 do 13 časova. Izabrali smo i novog sekretara Udruženja, Fahrudina Mujića, koji će za početak tu funkciju obavljati volonterski. Već smo se potrudili da napravimo facebook profil, a uskoro će biti završena i web prezentacija gdje ćemo postavljati važne informacije za maslinarstvo. Nedavno je objavljen poziv za konkurisanje za IPARD like program, gdje je poljoprivrednicima u Crnoj Gori na raspolaganju 4,1 milion eura. Svi maslinari mogu doći u kancelariju i tamo će dobiti bliže informacije o ovom programu, mi ćemo im pomoći kod ispunjavanja aplikacije i povezati sa savjetodavnom službom i odgovornima u Ministarstvu poljoprivrede. Društvo maslinara Bar, koje danas broji 840 članova, ima određena finansijska sredstva namijenjena za nabavku mašina i alata za maslinarstvo, koje bi dobijali na rate ili na popust. Godina nije bila rodna, pa tako nema velikih zaliha maslinovog ulja, ali nadamo se da će naredna biti, pa će se Društvo potruditi da obezbijedi flaše za pakovanje ulja, jer maslinari sami nisu u mogućnosti da ih po povoljnim cijenama nabave. Saradnja sa Ministarstvom poljoprivrede se podrazumijeva, a saradnja sa organizacijama iz Hrvatske će biti unaprijeđena, pa će Društvo maslinarima omogućiti posjetu manifestacijama koje oni organizuju. Takođe, planiramo saradnju sa savjetodavnom službom, čiji predstavnici bi održavali predavanja u cilju unaprijeđenja maslinarstva.
ANALITIKA: Predsjednik ste Nacionalnog udruženja senzorskih ocjenjivača djevičanskih maslinovih ulja. Kakav je to posao?
ALKOVIĆ: To je posao ocjene kvaliteta maslinovog ulja sa aspekta organoleptike (mirisa i ukusa). Kategorizacija maslinovog ulja u ekstradjevičansko, djevičansko i lampante (nije za ljudsku ishranu) se vrši na osnovu hemijske i organoleptičke ocjene. Ove metode su u EU ravnopravne, a odnedavno i u našem Zakonu o maslinarstvu. Organoleptičku ocjenu vrši tim koji sadrži od 8 do 12 ocjenjivača i zove se panel, a ja sam njegov vođa. Ekstradjevičansko ulje ne smije imati ni jednu manu (upaljenost, užeglost, pljesnjivost i sl.), a mora imati voćni miris i ukus, gorkost i pikantnost. Ulje se ocjenjuje u tamnoplavim čašama kako ocjenjivač ne bi vidio boju ulja. Za posao vođe panela sam pohađao obuku u Nacionalnoj organizaciji ocjenjivača Italije, u Međunarodnom savjetu za maslinu u Madridu, a zajedno sa dvanaest ocjenjivača iz Crne Gore, i u sklopu prekogranične saradnje sa Hrvatskom u Dubrovniku i Tivtu. Prezentacije dobrih i loših ulja radimo volonterski na javnim mjestima i manifestacijama po čitavoj Crnoj Gori. Ovog ljeta se očekuje i potpisivanje Jadranske inicijative senzorskih ocjenjivača čiji je Hrvatska osnivač, a naše Nacionalno udruženje član.
ANALITIKA: U toku je projekat proučavanja starosti maslina. Kako je došlo do njega, i šta se konkretno dobija preciznom mapom utvrđivanja starosti?
ALKOVIĆ: Projekat utvrđivanja starosti stabala je u završnoj fazi. Eksperti sa univerziteta iz Turske su uzeli uzorke i sada se nakon njihovih laboratorijskih i empirijskih istraživanja u februaru očekuju rezultati mjerenja. Utvrđivanje starosti stabala maslina je projektna aktivnost koju Ministarstvo ekonomije realizuje sa UN, odnosno UNIDO, a odnosi se na razvoj klastera maslinarstva. Crna Gora je mali proizvođač maslinovog ulja i ne može konkurisati Španiji, Italiji i slično, jer su, pored ostalog, naši troškovi proizvodnje mnogo veći od troškova ovih država. Crna Gora cijenu svojeg ulja može podići jedino kvalitetom, a uz kvalitet neophodna je i “priča”. Mi smatramo da postoji šansa da našem ulju dodamo priču kako je to ulje proizvedeno od maslina koje su starije od Hrista. Ako uz to napravimo mapu, pa turistima omogućimo da vide ta stabla masline koja su zaista monumentalna, onda ne sumnjamo da ćemo uspjeti da im prodamo takvo ulje. Po meni, na prvom mjestu moramo da se izborimo za kvalitet, jer ga na žalost još uvijek nema u dovoljnim količinama. Za mene kvalitet treba da se podrazumijeva, a tek onda dodajemo priču o drevnim maslinama, o ekologiji, našem idealnom podneblju i slično.
ANALITIKA: Kako će izgledati nova mapa starosti maslina, koje su masline obuhvaćene, i zašto nisu proučene vjerovatno najstarije, one u naselju Komina?
ALKOVIĆ: Projekat pokriva čitave opštine Bar i Ulcinj. Pretražili smo sve maslinjake, pozivali vlasnike da nam se jave, sva područja od Utjehe, Mrkojevića, Komine, Ravanja, Zaljeva, Džidžarina, Dabanova, Šušanja i Sutomora su pokrivena. Zbog nekih nesporazuma i straha da bi država mogla da im “uzme” stare masline, neki vlasnici su odbili utvrđivanje starosti njihovih stabala. To je šteta, prvenstveno za vlasnike, a i za maslinarstvo na našim prostorima uopšte. Nadamo se da ćemo naredni put uspostaviti bolju komunikaciju i da ćemo i kod tih stabala mjeriti starost.
Željko MILOVIĆ
