Eminentni crnogorski karikaturista Darko Drljević kazao je u razgovoru za Portal Analitika da je puno filozofije u karikaturi i da se u svojim karikaturama ne bavi sokačkim pričama i politikama. Njegove karikature se, kako ističe, tiču filozofije, čovjekove psihologije, pitanja života i smrti...
- Jedna poslovica kaže da „ako želiš bisere treba duboko zaroniti“ – ja duboko ronim i ne objavljujem baš svašta. Ono što objavim mora da ima jaku poruku – rekao je za Portal Analitika Drljević govoreći o svojem djelu.
Naš svjetski poznati karikaturista je na festivalu pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija održanom 18. decembra u Njujorku dobio specijalnu nagradu, što je bila njegova 128. nagrada u bogatoj karijeri. Iako je nagradu dobio za političku karikaturu, kaže da se ne bavi „sitnom politikom“ i da mu „domaći političari jednostavno nijesu interesantni“.
- Cijenim visoke svjetske političare a te stranačke naše ne poznajem puno i ne bavim se njihovim radom. Jednostavno mi nijesu interesantni.
Govoreći o crnogorskom društvu i poziciji karikature i umjenosti u njemu naglašava da nije problem što se ne cijeni samo karikatura, već što se ne cijeni ništa.
- Gdje su glumci, slikari, ostali umjetnici... Napravili smo jedan film u pet godina. Zašto neki budžet ne postoji za izdavaštvo, stvaralaštvo, kreativnost, nego para ima samo za politiku i predizborne kampanje. Ko su političari? Otkud njima toliko pravo da imaju sve, a drugi niko ništa? Neka mi neko objasni to. U redu, neka imaju i oni svoj dio, ali đe smo mi ostali? Društvo bez kreativnih ljudi nije društvo, to nije kultura. Ako ne stvaramo, ko smo mi onda – zapitao se Drljević.
Sagovornik Portala Analitika govori i o modernom vremenu, napretku tehnologije, mjestu čovjeka, umjetnosti i karikature u njemu, novim trendovima, udaljavanju čovjeka od svoje suštine...
ANALITIKA: Gledajući Vaše karikature moglo bi se reći da su one izražavanje univerzalnog kroz ironiju. Da li u tome po Vama ima istine?
DRLJEVIĆ: Puno je filozofije u karikaturi, čak i previše. Prije svega, što god da radim želim da to djelo traje duže nego ja, tako da se ne bavim sokačkim pričama i politikama koje traju koliko život jednog morskog konjića. Pravim karikature koje se tiču svega na ovom svijetu – filozofije, čovjekove psihologije, pitanja života i smrti. Jedna poslovica kaže da „ako želiš bisere treba duboko zaroniti“ – ja duboko ronim i ne objavljujem baš svašta. Ono što objavim mora da ima jaku poruku.
ANALITIKA: To se primjećuje u Vašim karikaturama. Provlače se motivi moderne tehnologije, društvenih mreža koje na neki način ugrožavaju ono što predstavlja čovjekovo biće. Da li se pojedine Vaše karikature mogu posmatrati kao kritika modernog društva?
DRLJEVIĆ: Naravno. Mi smo zarobljeni svim i svačim. Još je Ajnštajn rekao da će nauka od ljudi da napravi debile! Idemo prema tome i to velikim koracima. Ja nisam, međutim isključiv. U svemu ima dobrog i lošeg Ako ti umiješ da izvučeš ono što je dobro izvući ćeš dobro, ako ne, onda ćeš izvući loše.
Imam jednu karikaturu na kojoj je nacrtan čovjek u kavezu iz kojeg kuca na laptopu. Na laptopu je nacrtana ptica koja simbolizuje društvenu mrežu tviter. Dakle – čovjek je u kavezu a ptica, odnosno tviter je vani. Mislim da je tu poruka da moderna tehnologija stavlja ogromne okove na ruke i noge čovjeku jer zaista postajemo robovi i zavisnici od svega i svačega.
Kada već govorim o kavezu - pogledajte ove moderene građevine - one su kao kavezi od betona i stakla. Tu nema ni prirode, samo beton. Kakvi su to projektanti koji ne predvide prirodu u okviru jednog kvarta? Djeca koja odrastaju u takvom betonskom ambijantu su zaista u problemu.
ANALITIKA: Znači, napolje beton, u kući kompjuter... Da li je to došlo vijeme kad će prevladati materijalno nad duhovnim?
DRLJEVIĆ: Moje mišljenje je da je preovladao „rogati“, to je opet neka filozofija, ali u koju duboko vjerujem. Ovom planetom vlada đavo! Čovjek će to da vidi - kad tad. To se već osjeća u vidu činjenice da je materijalno nadvladalo duhovno; duhovno nestaje iz čovjeka kao što nestaje ozonski omotač. Mi postajemo samo obično tijelo, a ono što nas čini ljudima bukvalno se crpi iz nas. Da smo samo tijelo bili bi manji od crva. Što bi mi bili da nema ništa posle ovog kratkog sna koji se zove život?
ANALITIKA: Da li govorite da čovjek kao neko prirodno biće pati? Jer u vašim karikaturama se možda i može vidjeti upravo vapaj tog bića.
DRLJEVIĆ: Upravo tako. Smatram da težimo vremenu kada čovjek više nije čovjek već robot, jednostavno više nema duše. U mojim karikaturama je sadržan pokušaj otpora i potreba da se otrgnem nekakvom, po mom mišljenju, bezdušnom vremenu koje je nastupilo.
Vidite da novac vlada svim i svačim, u pozadini svega je novac, moć i sila. Čovjek je tu jednostavno postao rob. Evo slušam na vijestima neki čovjek uđe u školu ili tržni centar i pobije nekoliko ljudi. Pa moramo se zapitati da li je to čovjek. On ima ljudski oblik ali to ne može biti čovjek – u njemu čuči nešto drugo, što nije ljudsko. Dešavaju se strašne stvari na ovoj planeti.
ANALITIKA: A gdje je u ovom tehnološkom svijetu mjesto umjetnosti, odnosno karikaturi?
DRLJEVIĆ: Karikatura sve više živi preko interneta. Eto da kažem da i u tome ima nečeg dobroga. Ja karikaturu napravim sad i ona za 10 minuta može da obiđe čitav svijet. Viđeće je hiljade ljudi. U tom smislu je dobra ta nova tehnologija, mi karikaturisti sve više šaljemo svoje radove preko interneta. Štedimo novac i papir. To su neke dobre stvari.
Ali ipak morate da dodirnete papir, da osjetite materiju - toga više nema. Nema više klasičnih novinskih redakcija. Nema papira, stolova, redakcija u kojima je sve živo. Toga sve manje ima danas, takvi su trendovi.
Međutim, ja na sve gledam pomalo neozbiljno. Ako čovjek sve shvati suviše ozbiljno gotov je, on će sigurno pasti u depresiju. Stoga malo treba pokušati da napravite šalu na ovu zbilju i biće vam lakše. Tako da bi ljudi trebali malo više da se bave humorom. Jer mislim da je to mnogo bolje od tableta za smirenje.
ANALITIKA: Što je sa materijalnom komponentom, može li se živjeti od umjetnosti i od karikature?
DRLJEVIĆ: To me uvijek pitaju a ja stalno odgovaram - zašto me ne pitate može li se živjeti bez karikature. To je relativna stvar. U dobrim, uređenim društvima itekako može da se živi od umjetnosti i karikature. To znam iz iskustva jer sam razgovarao sa mnogim mojim kolegama iz svih krajeva svijeta.
Kod nas je to veoma teško. Ja se međutim ne bavim samo karikaturom, već sam i lovac na nagrade. Postojali su nekad u Americi lovci na dabrove, na ucjene, međutim, ja sam danas lovac na nagrade. Učestvujem na svim svjetskim festivalima i prosječno godišnje dobijam 10 – 15 nagrada.
ANALITIKA: Pa ima li tu novčane koristi?
DRLJEVIĆ: Naravno! Prve nagrade osim plakete i medalje podrazumijevaju i novčani iznos, sad sve zavisi od festivala koliki će taj iznos biti. Prije neki dan sam dobio najveću nagradu za političku karikaturu na festivalu koji se održava u Njujorku pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija i potpisuje je Ban Ki Mun lično. Prva nagrada je 10 hiljada dolara. Ovaj put sam dobio specijalnu nagradu a ne glavnu ali, da sam dobio glavnu sad bih jedno godinu dana krckao te pare.
ANALITIKA: Koliko ima nagrada u Vašoj „lovačkoj karijeri“?
DRLJEVIĆ: Ova koju sam dobio u četvrtak bila je 128.
ANALITIKA: Interesantno je da ste dobili nagradu UN za političku karikaturu, a da se nikad ne bavite domaćim političarima u svojim karikaturama.
DRLJEVIĆ: Rekao sam i prije da se ne bavim sitnom politikom, domaći političari mi jednostavno nijesu interesantni. Cijenim visoke svjetske političare a te stranačke naše ne poznajem puno i ne bavim se njihovim radom. Jednostavno mi nijesu interesantni.
Za mene je političar bio Vinston Čerčil, on je bio uman čovjek, dobio je Nobelovu nagradu za književnost. To su političari, oni koji imaju karmu i koji imaju što da kažu. Postoje njegove anegdote koje se prepričavaju i dan-danas. Kada je počeo Drugi svjetski rat Čerčilu su rekli u parlamentu da ukinu budžet za kulturu jer Njemci napadaju. On je odgovorio – pa gospodo za što ćemo se onda boriti ako to ukinemo? Dakle, takve ljude cijenim.
ANALITIKA: Ipak ste pravili izložbu u Skupštini posvećenu političarima. Što su vam tada rekli?
DRLJEVIĆ: Pravo da Vam kažem nije me interesovalo što oni misle, a nijesam se ni trudio da im napravim karikaturu kakva bi trebala da im bude. Svi ti portreti su rađeni za Dnevne novine, kad bi im neki političar dao intervju, da je stave uz tekst. Morao sam da ih uradim na način da im se ne rugam, već da bude skoro kao klasični portret. Zbog toga sam imao kritike od naroda i publike, prigovarali su mi da ne smijem da budem „oštriji“.
ANALITIKA: Ima li interesovanja za karikature?
DRLJEVIĆ: U Crnoj Gori nema prostora za karikaturiste. Novinama je recimo milije da objave oglas ili umrlicu nego karikaturu. Na kraju nas skinu sa interneta. Kradu karikatrue, to samo kod nas ima. To je plagijat isto kao što je to slučaj sa muzikom i filmovima. Znam crnogorske novine koje svakodnevno skidaju sa interneta karikature, sve te autore poznajem lično. Ja da mu kažem prijatelju ovaj list ti je ukrao karikaturu, morali bi da mu isplate 5 000 eura.
Što se tiče ustupanja, prostora nama karikaturistima to ide ovako. Ulete neke pare pa se osnuje novi list, onda pozovu karikaturistu jer moraju da ga imaju. E, kad se pare potroše prvo karikaturista ide napolje. Kažu „mi se izvinjavamo, ali nema više para“.
ANALITIKA: Pa čini mi se da karikaturiste danas ne cijene mnogo.
DRLJEVIĆ: Nije problem što se ne cijeni samo karikatura, ne cijeni se ništa! Gdje su glumci, slikari, ostali umjetnici... Napravili smo jedan film u pet godina. Zašto neki budžet ne postoji za izdavaštvo, stvaralaštvo, kreativnost nego samo se ima para za politiku, predizborne kampanje. Ko su političari? Otkud njima toliko pravo da imaju sve a drugi niko ništa? Neka mi neko objasni to? U redu, neka imaju i oni svoj dio ali đe smo mi ostali? Društvo bez kreativnih ljudi nije društvo, to nije kultura. Ako ne stvaramo ko smo mi onda?
ANALITIKA: Kakva je pozicija Udruženja karikaturista?
DRLJEVIĆ: Naše Udruženje karikaturista se bavi izdavaštvom i stvaralaštvom a ušli smo u društvo NVO-a, tamo nekih društava za zaštitu leptira, bubašvaba i što sve ne. Ne postoji budžet koji se odvaja za kulturu, pa moramo da se prijavljujemo na konkurse koji se raspisuju za NVO da bi dobili neku paricu.
Balša KNEŽEVIĆ
