Ovaj dramski tekst Stefana Boškovića u režiji Mirka Radonjića, kako kaže naša prva sagovornica, „svakako nosi aktuelne teme u kojima će se publika prepoznati“. U susret premijeri 7. decembra na sceni DODEST, u produkciji Art 365, željeli smo bliže da upoznamo ove tri glumice sa šest prezimena – kako za sebe kažu u šali – i ono što će u nedjelju prvi put izvesti pred crnogorskom publikom.
Jelena nam otkriva da su likovi koje tumače - glumice.
- Jedna od njih je upravnica – kaže ona.
- Jedna je slobodna žena – nadovezuje se Ivona.
- A jedna je majka – dodaje Žana.
Iz njihovog suodnosa, niza monologa i dijaloga, smiješnih i tužnih, ali - prije svega – životnih situacija, nastaje drama u koju je svaka od njih unijela balansiranu dozu svoje svakodnevice.
Jelena: Naš je posao da iskustvom – što profesionalnim, što privatnim – nekako prožmemo uloge koje gradimo. I vrlo je važno da možemo, nakon deset godina intenzivnog bavljenja glumom, da se oslonimo na to profesionalno iskustvo. Cilj rada na predstavi, a i motiv, bio je i da vidimo gdje smo mi danas, kao žene i kao glumice. I negdje smo, kroz ovaj projekat, osjetile da možemo sa distancom da sve analiziramo i donosimo zaključke koji su nam važni.
Žana: Desilo se neko čudo što je pisac Stefan Bošković, koji nas i ne poznaje tako dobro, napisao ovaj komad u kome su cijele situacije koje su se nama desile. Prepoznale smo se i za nas je sada ovo vrlo lično... Da nas je poznavao svih ovih deset godina, to ne bi bilo čudno, a ovako...
Jelena: To su djelovi teksta sa kojim smo se mogle suočiti i poistovjetiti, jer smo imale takvo lično iskustvo.
Ivona: Lično iskustvo odnosi se i na glumačku podjelu, jer se u likovima koje igramo prepliće privatno i profesionalno. Ovdje smo ispričali jednu veliku priču, jako bitnu za – slobodno mogu reći – poseban momenat na kulturnoj sceni u Crnoj Gori. Hrabro ću reći i to da smo ovim komadom pokazali kako u našem okruženju imamo ljude na koje možemo da se oslonimo. Postoje dramski pisci, reditelji, producenti koji su i te kako taletovani, i glumice koje su se okupile „ne od viška posla, nego od onog drugog“ – ovo je replika iz predstave – da skrenemo pažnju, ako se to uopšte može učiniti. Kod nas je uvijek bilo, a mislim da će tako i ostati, da više pažnje i poštovanja zaslužuju ljudi koji nisu iz našeg okruženja, u odnosu na one koje ovdje sami iznjedrimo i napravimo.
Jelena: Kao što vidite, predstavu je uradila domaća ekipa. Bilo nam je jako važno da uključimo mlade, telentovane ljude, kao što je Mirko Radonjić koji je režirao, Stefan Bošković koji je pisao. Imamo dva mlada producenta koji su sjajno producirali – Marko Jaćimović i Bane Žugić. Takva ekipa bila nam je, na neki način, prioritet.
Ovakva, mlada ali iskusna ekipa, radom na ovoj predstavi pridružila se malobrojnim stvaraocima koji su se odlučili na nezavisne produkcije, na djelovanje i van prepozatih institucija kulture. Kažu da je nedostatak profesionalnih mogućnosti samo jedan od razloga zbog čega su se odlučile na takav korak.
Jelena: „Raznovrsnost“ jeste problem: u Crnoj Gori imate tri profesionalna pozorišta. I – nemate malu scenu. Dok sam živjela u Zagrebu, odlazila sam na male, nezavisne scene i gledala sjajne produkcije. To je tamo zaživjelo. Mi osjećamo da i ovdje ima ima prostora. Smatram da publika to želi, da joj je potrebno da gleda nešto i van institucija. Kao što vidite, uobičajena repertoarska politika drugačija je od one kojom se bave nezavisne produkcije...
Ivona: Lijepo je u svemu tome što je gradski Sekretarijat za kulturu, odnosno DEUS prepoznao i imao povjerenje u nas tri da nam da prostor za izvođenje premijere i da uvrsti „Komad“ u program, jer je ograničen prostor za izvođenja nezavisnih produkcija. To je i dalje stran pojam. Uvijek se nailazi na odbijanje, kao da je nezavisna produkcija nešto što nije vrijedno pažnje.
Žana: Kada se pomene nezavisna produkcija, prvo što pomisle jeste – „tezga“. A ona to nipošto nije.
Jelena: Zato je nama, između ostalog, bio cilj da se uhvatimo u koštac i oprobamo u tome.
Žana: Radile smo nezavisne produkcije i ranije, koje su trajale ukoliko je projekat kvalitetan. I mislim da smo mi napravili upravo jedan takav projekat.
Ivona: Ali, ovo je sada početak našeg rada u nezavisnoj produkciju.
Jelena: Crna Gora ima sjajnu publiku, to se pokazalo više puta. Njoj je potrebna nezavisna produkcija i mala scena, a mi se trudimo da tome doprinesemo kroz naš rad.
Mladi reditelj Mirko Radonjić iza sebe ima samo diplomsku predstavu „Povratak“ koja bi početkom naredne godine trebalo da se nađe na repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta, i rad na nekoliko predstava u nacionalnom teatru kao asistent reditelja. Tako će „Komad“ biti njegov pravi rediteljski debi.
Jelena: Žana i ja smo sarađivale sa Mirkom. Ivoni je bio nepoznat, ali smo je „ubijedili“ da je on pravo rješenje. Sa njim je bilo divno raditi, jer je bio otvoren za svaki predlog, fleksibilan...
Ivona: Srcem smo svi u ovom projektu i mislim da smo napravili jako dobru priču. Na publici je da procijeni i na pozorištima da se malo podsjete da imaju veoma kvalitetne ljude u svojim kućama i u okruženju.
Iako se im predstoji još nekoliko dana da u potpunosti uobliče ovu dramu, naše sagovornice već se mogu pohvaliti da će „Komad“ živjeti kroz mnoga izvođenja.
Žana: Već 11. decembra igramo u Tivtu. U pregovorima smo za Bijelo Polje, Kotor, Bar, Herceg Novi, pa su izvjesna gostovanja po Crnoj Gori.
Jelena: Za igranje ove, ali i mnogih drugih predstava, nisu problem finansije. Takođe, ima dosta glumaca koje će raditi bez honorara, i to će im donijeti mnogo više od materijale satisfakcije, jer vole ovaj posao. Ali, ako niste „u treningu“, ako nemate česta igranja, onda „ispadate“ iz kondicije. Zato nam je taj motiv igranja prije onog finansijskog. Mislim da finansije nisu presudne za male, nezavisne produkcije. Kada je ekipa kreativna, kada zna šta hoće, okupi se oko jedne stvari, zajednički nosi ideju, može da napravi izuzetan rezultat. Mi ćemo sebi davati zadatke koji će nam održavati kondiciju. A svi pozivi su dobrodošli.
Ivona: Svjedoci smo vremena u kome ne možemo očekivati da drugi brine o nama i našoj glumačkoj i profesionalnoj kondiciji. Zato smo riješili da se od sada, pa do kraja života više za to ne oslanjamo. Ušli smo u sve ovo i – nazad nema.
Jelena: Nismo previše ambiciozne, krenule smo od onoga što znamo i čime se bavimo, a to je gluma, tekst, scena. Gdje će nas to povesti – ne znamo.
Ivona: U neka nova iskustva – sigurno.
K.J.
Foto: Ana Kašćelan
