„Crna Gora je tek načela proces koji je veliki Volter označio kao „obdjelavanje sopstvenog vrta“. Još uvijek bojažljivo i nedovoljno sigurno“, kaže književni kritičar i publicista Rajko Cerović, naglašavajući da Crna Gora nikada nije dovoljno svjesna vlastitih vrijednosti.
U razgovoru za Portal Analitika on je istakao da je Crna Gora osuđena na stalno počinjanje, na kratku egzistenciju vlastitih kulturnih i naučnih institucija, a onda opet na prazan hod, pa ponovno oživljavanje svega što je jednom ranije bilo započeto.
„Nije onda slučajno da je početkom takozvane Antibirokratske revolucije, devedesetih godina prošlog vijeka, Crna Gora pokazivala završetak procesa vlastite višedecenijske asimilacije u srpsko nacionalno tkivo. Najveći dio tadašnjih Crnogoraca smatrao je da je mnogo viteškije poginuti za ’srpsko’ Kosovo nego za Crnu Goru. Uostalom, Crna Gora ni tada, a ni danas nije svjesna svojih vrijednosti koje joj omogućavaju, maltene prednosti nad svim ostalim južnoslovenskim mentalitetima“, kaže Cerović.
Međutim, ne možemo, dodaje, biti zadovoljni ni sadašnjim trenutkom.
“Svi borci iz prve linije za nezavisnu Crnu Goru danas su - nigdje. Vlast nije imala sluha da ih pozove, da ih postavi na neka ključna mjesta, jer su bili ljudi od odgovornosti i znanja. Na primjer, postavljani su ambasadori koji ne razlikuju Marka Miljanova od Njegoša, jedan intelektualni sloj koji nije zasluživao tako visoka mjesta. Ne samo to - ideja o Crnoj Gori je trenutno u defanzivi, jer su ti ljudi zaboravljeni, skrajnuti, drže im lekcije oni koji su bili protiv crnogorske nezavisnosti. Recimo, Emilo Labudović danas ponosno sjedi u Skupštini i drži moralne lekcije svima nama. Ovo je, nažalost, vrijeme Labudovića“, smatra Cerović.
Prema njegovim riječima, najveći dio proteklog dvadesetog vijeka i prve godine ovog, protiču u znaku grčevite borbe Crnogoraca i građana Crne Gore za odbranu vlastitog nacionalnog, kulturnog, pa i književnog identiteta, koji im je iz određenih centara moći i poznate imperijalne logike sistemski osporavan.
Cerovićeva knjiga Eseji i rasprave, koju je ovih dana objavila „Pobjeda“, svojevrsna je priča i o identitetu u kojoj Cerović ukazuje na razmjere našeg nacionalnog književnog bogatstva kojeg smo rijetko ili nedovoljno svjesni.
ANALITIKA: Uvodni tekst naslovili ste "Odbrana književnog i kulturnog identiteta". Izgleda da je naš usud da uporno branimo identitet. Identitet se prije svega brani sjećanjem, a kod nas, kao da je prisutniji zaborav…
CEROVIĆ: Kad bi Crnogorci znali, tačnije kad bi slično saznanje moglo doprijeti do njihove svijesti, da u konkurenciji bar južnoslovenstva, predstavljaju izabrani narod, i to bez ikakvih navodnika, drukčije bi se odnosili i prema sebi i vlastitoj državnoj i kulturnoj tradiciji. Koji je to narod sa bivšeg južnoslovenskog prostora bio toliko slavljen i u osamnaestom i devetnaestom vijeku od najvećih evropskih umova, osim, naravno, Crnogoraca? Zar Crnogorci u evropskom okruženju nijesu bili priznati prije i Srba i Hrvata? Danas smo mnogo smiješni kad Srbima dokazujemo da postojimo, i ako bi bilo logično da pitamo ko su to ti koji nam osporavaju nacionalni identitet? Narod koji je imao vjekovima vlastitu državu, koji ima najstariju štampanu knjigu na Balkanu, koji ima pjesnika i državnika koji moćno natkriljuje sve što je u književnoj oblasti stvarano u devetnaestom vijeku na južnoslovenskom tlu - tobože nije priznat? A koji je to narod priznatiji od njega? Sve ovo pričam, objašnjavajući prostu činjenicu da Crna Gora nikad nije dovoljno svjesna vlastitih vrijednosti, istorijskih, pa i savremenih manifestacija sopstvenog duhovnog i uže kulturnog bića. Moja knjiga Eseji i rasprave pokušava da donekle sugerira razmjere našeg nacionalnog književnog bogatstva kojeg smo rijetko ili nedovoljno svjesni. Otuda to stalno insistiranje na ukupnosti stvaralačke riznice Crnogoraca, bez obzira gdje je nastajala.
ANALITIKA: Kazali ste da sastavljači nastavnih programa iz književnosti polaze, u prvom redu, od nepoznavanja književnih činjenica i vrijednosti u vlastitoj književnosti i sredini, te da su se očekivanja od Odsjeka za književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću pokazala jalovim…
CEROVIĆ: Naravno da su udžbenici decenijama za Crnu Goru pisani u Beogradu. Otuda su nam dolazili dobro i sistematski oblikovani intelektualci velikosrpskog svjetonazora i uvjerenja. Sjećate li se kako je književnost u crnogorskim udžbenicima nazivana našom? Pri tom se mislilo na srpsku književnost. Hrvatska, slovenačka ili makedonska su imenovane jasnim nacionalnim predznakom. Dakle, naša književnost je bila Dositej Obradović ili Zmaj, srpska srednjovjekovna književnost sa biografijama srpskih feudalnih suverena, a Lalić, Mirko Kovać, Njegoš, Ljubiša i Marko Miljanov tretirani kao samo srpski pisci. Nije se smio imenovati crnogorski jezik ili autokefalnost Crnogorske pravoslabne crkve. Nije se smjelo razgovarati o Duklji, kao najstarijoj crnogorskoj državi, nije se ni Ljetopis popa Dukljanina koji govori, u prvom redu, o najstarijoj crnogorskoj državi smio ubrojiti u crnogorsko književno i kulturno nasljeđe. Crna Gora je živjela pod teškim velikosrpskim oklopom. Zbog čega? Nije imala sopstvenih kulturnih i naučnih institucija koje bi definitivno formirale njen kulturni identitet. Taj velikosrpski svjetonazor, nažalost, i ako nešto umanjenim intenzitetom, i danas traje. Sjetite se mitinga profesora jezika i književnosti u Nikšiću koji su se bunili na pomen crnogorskog jezika u školama. To je armija vaspitača, koja po dolasku sa beogradskih univerzitetskih katedara, nikad više ništa nije pročitala.
Debela konzervativnost najvećeg dijela nastavnog osoblja u Crnoj Gori može nam doći glave. Crna Gora je tek načela proces koji je veliki Volter označio kao „obdjelavanje sopstvenog vrta“. Još uvijek bojažljivo i nedovoljno sigurno.
ANALITIKA: A taj vrt o kome govorite je impresivan, posebno kada je o književnosti riječ. U podnaslovu Vaše knjige stoji "Ogledi o pojavama i ličnostima od Ratkovića do Kovača". Riječ je o ostavštini na koju bi bili ponosni i mnogo manji narodi. Ako bi nekoga od književnika morali da izdvojite, ko bi to bio i zbog čega...
CEROVIĆ: Kad je o dvadesetom vijeku riječ, obavezno posebno izdvajam Mihaila Lalića. To je pisac koji me ne samo oduševljava visokim književnim artizmom, nego i takvim poznavanjem bića Crne Gore da u tom smislu nema pandana u svoj literaturi južnoslovenskih naroda u dvadesetom vijeku. Neki njegovi savremenici su laskali sopstvenom narodu uveličavanjem njegove patnje ili izmišljanjem istorije koju nema. Sve to zaogrnuto patetikom i lažnim saosjećanjem, da ne kažemo i svojevrsnim nacionalnim kičom. Lalić Crnoj Gori prilazi sa dubokom ozbiljnošću, slijedeći njen svjetonazor o tragičnoj koncepciji svijeta, poznatoj i u crnogorskom ukupnom epskom nasljeđu i, razumljivo, Njegošu. Niko tako duboko ne osjeća totalitet crnogorske duhovne i moralne tradicije od Lalića. Pri tom ne mislim samo na Lalićeva remek djela Lelejsku goru ili Hajku. Još dublje me Lalić obara s nogu u svojoj tetralogiji: Ratna sreća, Zatočnici, Dokle gora zazeleni i Gledajući dolje na drumove. Jedini sam u Crnoj Gori mnogo pisao o ta četiri romana.
ANALITIKA: Kažete da se tu nalazi odgonetka mnogih naših tragedija i zabluda...
CEROVIĆ: Samo je Lalić, nadmoćno i uvjereno, mogao otvoriti Pandorinu kutiju uvijek surevnjivih, pa i izrazito neprijateljskih odnosa između Crne Gore i Srbije. Nikad tu nije bilo idile, nego, prije svega, neprekinute srbijanske investicije u projekat uništenja svake vrste crnogorskog subjektiviteta. Od državnog do kulturnog. Daleko od toga da je riječ samo o dinastičkim netrpeljivostima. Lalić me uvijek zanese čarolijom vlastite naracije. Mogu da ga čitam od svake stranice na kojoj mi se slučajno otvori knjiga. Tu privilegiju u domaćem kontekstu za mene ima samo Andrić. Ako bih nekoga trebalo da dodam Laliću, onda bi to mogao da bude samo neodoljivi Mirko Kovač, koji pripada nekolikim nacionalnim književnostima, ali bez sumnje i nama. Možda znatno više nego što pretpostavljamo.
ANALITIKA: Kada govorimo o Mirku Kovaču, zanimljiv je detalj da je u razgovoru sa prijateljima rekao da mora napisati dramu o Šćepanu Malom, samo zbog toga da pokaže kolika je sujeta i lakovjernost Crnogoraca, kada pristaju da ih vodi drugi, a ne neko njihov. Nakon Kovačeve smrti napisali ste da je "otišao čovjek koji je iza sebe ostavio otvorenu knjigu naših zabluda, hipokrizija i nesporazuma sa svojim vremenom”.
CEROVIĆ: Kovač nam je zaista ostavio otvorenu knjigu naših zabluda i hipokrizija. Nadmoćan duhom, izvorni antišovinista, kakvi su bili Crnogorci sve do ovih ratova devedesetih, moralno postojan, Evropljanin u svakom smislu riječi, od poimanja književnog čina po sebi, do antipalanačkog odnosa prema domaćim povampirenjima i svakoj vrsti imperijalnih snova o velikim državama i navodnim carstvima. Njegova britka riječ nikome ne prašta. U tome mu je upravo Lalić veliki prethodnik. U crno je zavio i srpske i hrvatske intelektualce koji su bili spremni da žrtvuju tuđe živote za svoje nacionalne himere. Ako bi na bivšem jugoslovenskom prostoru postojala iskrena želja za lustracijom Kovačeve knjige bi predstavljale najbolji udžbenik i priručnik za ozdravljenje ovih i dalje temeljno oboljelih duštava. Jednostavno, Kovač je predstavljao i predstavlja skener i savjest epohe.
ANALITIKA: U tekstu "Otimanje svete planine", podsjećate na pjesmu Branka Miljkovića "Grob na Lovćenu", posvećenoj Njegošu. "Dan i noć si spjio u svojoj smrti što nas obasjava", stihovi su koje govori pjesnik pjesniku. Zaista, kada se pročita ova pjesma još paradoksalnije zvuče priče mitropolita SPC Amfilohija o kanonizovanju Njegoša za sveca...
CEROVIĆ: Miljkovićeva pjesma Grob na Lovćenu je nesumnjivo jedna od najboljih u čitavom bivšem četvoronacionalnom jeziku. Svakako najbolja koja je posvećena Njegošu. A ima ih koliko hoćete. Koliko je jadan naš prosvjetni nivo da se vidjeti iz jednog podatka. Pjesmu je neko uvrstio u čitanke za gimnaziju. U prvom stihu je napravljena slovna greška i tako je to godinama trajalo i ako su pravljena nova izdanja čitanki. Umjesto stiha „Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo kleta“ stajalo je „Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brod kleta“. Niko to da ispravi. Mislite li da je neko od profesora jezika i književnosti pokušavao da pjesmu analizira i pripremi učenike za njen dublji doživljaj? Ni govora!
Što se tiče Amfilohija i njegovog prijedloga da se Njegoš kanonizuje za sveca, riječ je o polupismenoj i guslarskoj osobi, bez ikakvog intelektualnog rafinmana i ozbiljnije kulture. To je jednostavno seoska narikača koja i Gorski vijenac tumači na čobanski način. Ova vlast ga ne samo toleriše nego i podržava, nesvjesna činjenice da joj svakog dana Srpska pravoslavna crkva ispisuje novu stranicu njenog definitivnog posrnuća i poraza. Ne treba im nikakva opozicija, koje, doduše, i tako i tako nema. Dovoljan im je ovaj pop.
ANALITIKA: U Raspravama ste podsjetili na sve ono što nam se događalo proteklih dvadesetak i više godina. Kako vam sve to izgleda danas, gdje su nekadašnji borci za nezavisnu Crnu Goru?
CEROVIĆ: Svi borci iz prve linije za nezavisnu Crnu goru danas su nigdje. Vlast nije imala sluha da ih pozove, da ih postavi na neka ključna mjesta, jer su bili ljudi od odgovornosti i znanja. Jednostavno, postavljani su ambasadori koji ne razlikuju Marka Miljanova od Njegoša, jedan intelektualni sloj koji nije zasluživao tako visoka mjesta. Ne samo to, ideja o Crnoj Gori je trenutno u defanzivi, jer su ti ljudi zaboravljeni, skrajnuti, i što im drže lekcije oni koji su bili protiv crnogorske nezavisnosti. Recimo, Emilo Labudović danas ponosno sjedi u Skupštini i drži moralne lekcije svima nama. Ovo je, nažalost, vrijeme Labudovića. Ovo je vrijeme takvih mediokriteta koji su bili spremni da učine sve protiv Crne Gore, koji i danas nastoje da to čine i dobro su glasni, i ne pojavljuju se ljudi koji zaista dobro poznaju crnogorsku tradiciju, istoriju i problematiku, da budu odbrambeni mehanizam za takve paskvile. U Skupštini je dugo bio na primjer Iličković, koji je dobro znao što je crnogorska crkva, koji je znao na napade na tu crkvu da odgovori. Tu je bio i Vuk Minić. Međutim, danas nema ko da pouzdano i stručno odgovori na gluposti koje se iz opozicionog tabora svakodnevno čuju.
ANALITIKA: Da nešto kažemo i o medijima, radni vijek proveli ste u njima. Što każete, kakvi su crnogorski mediji danas?
CEROVIĆ: Navešću jedan moj primjer. Kada sam bio glavni urednik Televizije Crne Gore u umjetnički program doveo sam cvijet crnogorske inteligencije, Žara Mirkovića, Ljuba Đurkovića, Stevana Koprivicu, Vesnu Kilibardu, Dragana Radulovića, koji je odlično radio dječiji program. Nijesam se plašio da dam prostor ljudima koji bolje poznaju neke oblasti od mene. Znate, Televizija predstavlja ne samo one koji su zaposleni u njoj, već spoljnom saradnjom apsorbuje sve vrijednosti jednog društva. Nažalost, danas u kulturno-umjetničkom programu nema takvih ličnosti. Zbog dovođenja takvih ljudi, zbog stvaranja jednog čvrstog crnogorskog korijena u Televiziji, ja sam i nastradao. U toku antibirokratske revolucije svi su nišanili mene i smatrali su da, ako ne padne Televizija, neće pasti ni staro rukovodstvo. Smatrali su - ako maknu Cerovića da će sve biti „ok“. Evo vidimo kako im je „ok“.
Suzana KAPETANOVIĆ
