Tekstove koji će biti u predgovoru kataloga napisao je Pavle Goranović.
Rajko Todorović Todor: Umjetnost između srca i misli
Rajko Todorović je slikar dubokog promišljanja i rijetke samosvijesti. Moćni su predosjećaji s njegovih platana i jaki doživljaji koje s nama dijeli, uvijek na drugačiji način, ali uvijek s postojanim umjetničkim „gardom“. On ne dozvoljava da stvari i pojave prolaze mimo njegovog tumačenja. Te njegove bilješke su munjevite i snažne, baš kao i strašni događaji koje tako umješno zahvati.
Todorov „angažman“ jeste saosjećanje s čovjekom i sa zemljom, koji dijele istu sudbinu i koji se u konačnom sjedinjuju. Sve ono što se zbiva u međuvremenu, makar se i životom zvalo, priprema je za povratak u zemlju, za taj jedini susret neminovnosti. Otuda je jaka simbolika uporednog postavljanja dirljivih portreta i zaista upečatljivih pejzaža, kao jedinstvene slike svijeta osuđenog na propadanje. Onako uzgred, ali opet nužno, nalazi se ono umjetnikovo sveprisutno oko, sav jedan svijet koji sve posmatra i u koji se sve uliva. Još jedna Todorova prepoznatljivost, koju smo mogli vidjeti i u ranijim ciklusima, upravo kao što u ovom gledamo, opet usput, tu jednu pticu u letu (u padu, zapravo) i koja jeste svjedok propadanja. Njena sloboda se inati zakonomjernoj pojavi smrti. Bivša je država tako prirodan ambijent raspada o kojem slikar progovara. Kao što to jesu ideologije i pogledi na svijet, jedinstven „posljednji pozdrav“ jednom vremenu, kroz koji defiluju znani i neznani likovi, predjeli koji su nam jednako poznati i strani.
Todorove slike uvijek pravo u čovjeka. Svaka je istinska umjetnost smještena negdje između srca i misli, samo je pitanje kako tu razdaljinu doživljavamo. Kod Rajka Todorovića Todora, to je često jedno te isto mjesto. A što je onda čovjek? Možda ta hodajuća propast, možda samo sjećanje o nekoj pojavi, možda svijet u nestajanju... „Krst sam od mesa / na kojem se raspinje praznina“, tako bi stihovima umjetnikov omiljeni pjesnik Novica Tadić.
Ljudi kojih nema u zemlji koje nema. „U zemlji mrtvih leži samo golemo božje telo / Ljudski grob je slanik“, tako bi Tadić, sigurno bi tako nastavio. Uz predvečernji uzdah: „O dođi već bliska noći / Od grobne zemlje što si strašnija“. I ovi su prizori strašniji, ako se sjetimo da su pripadali onoj grobnoj zemlji, stravično ugušenoj. Podsjetimo se onda baš na ovom mjestu Todorovih radova iz, recimo, ciklusa „Strvine“ koji su imali moć slutnje, dah predskazanja.
U različitim ciklusima, kroz različite forme i materijale, Rajko Todorović Todor stvara iz nekog teško dokučivog nemira. Iz osvojene duhovne pozicije koja ga podstiče da se neprestano preispituje i slika sa istim stvaralačkim žarom. Njegovi se radovi mogu tumačiti i kao izdvojeni razgovori, izbrušene misli, iznenadni traktati o biću i ništavilu...
A ova su ostvarenja prije svega - sjećanja, iskrena i snažna, sa ogrebotinama koje možemo gotovo dotaknuti. Potekla su iz ožiljaka nedostajanjem pokrenutih.
Todorov kosmos stanuje u nekom međuprostoru u kome je valjda jedino moguć susret živih sa mrtvima. U tom uvjerljivom dodiru, pri odista neobično jakom umjetničkom doživljaju, ne možemo da se ne zapitamo: a što ako i život nije ništa drugo nego, kako Borhes kaže, smrt koja se šepuri?! Ove slike nijesu ništa drugo do smjeli pogledi - pravo u lice života s kojim se često mimoilazimo, u oči onih koji su minuli, a još ih negdje možemo sresti, ili nam se samo čini da je to tako. Todor prikazuje sjetna sjećanja na bližnje, a to mogu biti i svi ljudi-sukrivci. Na ovim slikama, po nekom iznimno osjećajnom redu složenim, pulsiraju žive rane netaknutog srodstva.
Nakon svega toga, što ostaje osim uspomena: od ugljenisane stvarnosti nastaju osobeni umjetnički otisci, (pri)viđenja smještena u stravične reljefne portrete koji pripovijedaju o jednom vremenu i nude mnoštvo, vjerovatno dragih i rječitih prisjećanja, prodora u posebne ljudske sudbine, koje su objedinjene jedino u ovom vanserijskom Todorovom djelu.
Kako je uvjerljiva umjetnikova karta sjećanja. Mapa probranih slika pamćenja. Kuda idu ovi putevi, ko je sve na ovim pejzažima, ne može se vjerovatno do kraja spoznati. I ti portreti kao odabrane sudbine, kojima nekad i oči nestaju jer su se, biće, svega nagledali, njihove su oči upili surovi događaji. A s druge strane predjeli raznovrsni, kao što je i zemlja raznovrsna, predjeli koji su, naizgled netaknuti, kojima sve pripada. Predjeli koji gore, kao što se sve pretvara u vatru i ide u zemlju. Ukazuje Todor ovdje i na tanku nit između ljepote i umiranja, na nit koja spaja smrt i život, i ono mjesto koje ne ukazuje što je prisutnije. Dva podneblja jednog svijeta. I umjetnik po sred tog svijeta.
Kakav poredak pravi Todor među ljudima, među događajima. Poredak tuge, poredak --. A čega nema u memoriji istinske umjetnosti, ne postoji, ili postoji na neki drugačiji način..
Važno je naglasiti da je Todor umjetnik koji je svjestan da se iz snage sopstvenog podneblja najbolje mogu crpiti univerzalni motivi. Njegov umjetnički svijet uzdiže sjećanje kao mogućnost življenja. Taj naoko grubo izvajani prozor u smrt u ovom neobičnom triptihu ukazuje na neminovnost dostizanja one pravougaone neminovnosti, izvjesnosti kraja iza kojeg se rasprostiru samo nepregledni spomeni(ci). Inače, dobar dio svog opusa Todor je posvetio memorijama
I opet, u vizijama Rajka Todorovića Todora sve ukazuje na tragiku crnogorskog, ali i šireg, prostora. Ta bića spremna na smrt; te freske, ti likovi sluđeni i zbunjeni, nevini i nekako odvažni u svojoj usamljenoj i nepokretnoj vasioni. Te žive rane, koje su srasle sa predjelima i ta lica okamenjena, sa realnim životom u pozadini.
Stoga je In memoriam SFRJ još jedno upečatljivo svjedočanstvo jake individualnosti Rajka Todorovića i samih vrhova savremene crnogorske likovne scene.
Umjetnost razlike Igora Rakčevića
Umjetnost Igora Rakčevića je umjetnost razlike. Razlike, koju ostvaruje prvenstveno svojim stavom prema umjetnosti. Ali i razlike koju dostiže upuštajući se u veoma raznovrsne likovne izraze: grafike, crteže, radove na ljepenci, video-radove... Uvijek se isto može vidjeti drugačije, i uvijek se ta razlika uočava u iskazu po kojoj je umjetnik prepoznatljiv.
Ako još uvijek vjerujemo da, a užasava pomisao da nije tako, umjetnik prenosi ono što jesu odrazi njegovog bića i susreta sa svijetom, onda Igor Rakčević do nas dovodi svoju smirenu začuđenost. Njegov rukopis je staložen, dugotrajan, ali sadrzi pregršt ideja koje umjetnik s poimanjem obrađuje. Položaj čovjeka u prirodi (prirodi koju razumijevamo u uobičajenom, ali i u filozofskom smislu) dominira u radovima koji su pred nama. Naizgled, izraz koji je prilično smiren ali u isto vrijeme sadrži brojne (ne)istražene ideje kojima umjetnik prilazi sa uobličenim stavom, stavom neprestanog promišljanja. Pri tome, on dokazuje da se inovacije u likovnoj umjetnosti mogu desiti ako se držimo, recimo baš tako, starih univerzalnih tema ili “opštosti”, a koje posmatrane u sadasnjem trenutku zahtijevaju sagledavanje razlika.
U pokušaju tumačenja umjetnosti osvrnućemo se na „Ponavljanje“ danskog filozofa Seren Kjerkegora. U ovom djelu autor predstavlja jedan od načina priblizavanja filozofije i književnosti, ne samo u postupku, već i u jeziku, u mišljenju koje je u sustinskom smislu – oslobođeno. Umoran od tada dominantnih filozofskih ideja, Kjerkegor smatra suvisnim ponavljanja o „opštostima“, jer „opšte stvari ne promišljamo strastveno“. Tako on traži „izuzetak“ u mišljenju o opštostima koji će uključiti tu energičnu strastvenost i uspostaviti novi redosljed, ukazati nam nešto novo; kao da se, zaključuje Kjerkegor, odnekud pojavi „maćehinski odbačena djevojka u bajci“. Takav izuzetak, uvjeren je on, može napraviti pjesnik. Dodali bi smo, i svaki umjetnik koji promatra svijet sa strašću. Rakčevićeva poetika razlike tiho ali pouzdano pronalazi izuzetak. O opštim pojavama, bilo da se radi o odabranoj ikonografiji, skoro netaknutim pejzažima, rasporedom zvijezda ili konstelaciji kontura ljudskih glava, on promišlja s posebnom, nekom utišanom ali neupitnom strašću.
Svijet se ne mijenja, ukoliko se ne mijenja naš pogled na njega. U suprotnom sve prolazi pored nas, sve naprasno postaje drugačije, a da mi nemamo riječi, ni slike za to. Rakčević nije među onima koji se mire sa tim sa takvom pozicijom. U svojem promatranju, on kao da upoređuje doživljajno i saznajno (podrazumijeva li ono uvijek isto?). Sve djeluje kao šetnja po prostorima mitova - nekadašnjih i onih čije nastajanje kao savremenici nismo u stanju ni pratiti. Ipak, ovdje je riječ o šetnji gdje posmatrač ima posebnu privilegiju, gdje posjeduje mogućnost intervencije u predjelima. I tako, Igor Rakčević u tom prostoru vješto raspoređuje znakove po prividno prirodnom skladu.
Konture glava kao zaleđene, ali istovremeno uvijek u drugom odnosu prema ambijentu, sebi dovoljne, fantazmicno orbitiraju možda i bez svijesti što se zapravo u svijetu oko njih dešava. Ovako prikazan odnos predstavlja umjetnikov kriticki osvrt na savremene procese i “nove vrijednosti”. Njihovo prosto umnožavanje doprinosi množenju značenja i taj postupak teče na nenametljiv, ali uvjerljiv i nezaustavljiv način. Rakčević sudara vremena, naizgled laganim putovanjem kroz univerzalne teme i njihove simbole. Izdvojen iz tih tokova, sa sigurno postavljenom distancom, svoje priče ređa po suptilnim prostorima. Pozadine kao da su preuzete iz neke idealne atmosfere - zavodljive boje, savršeni detalji iz prirode, mjesečina, zvijezde, dan i noć. Medjutim, prava radnja kao da se odvija negdje drugo. Iz te prirode, vodjeni u onu obezglavljenu nikada se vise isti ne vraćamo: ili postajemo njen nesvjesni dio, ili uspijevamo da sagledavamo one izuzetke koji čine razliku – mišljenje i stvaranje.
Posebno je interesantan taj susret s obrisima čovjeka, koji može predstavljati jedan uobičajen izlet u današnji ambijent nasumično odabranog Grada, odnosno susret na svim onim mjestima gdje nailazimo na čovjeka bez osnovnih atributa. Tamo gdje izostanak duhovnog ostavlja ponekad nedovoljno prepoznatu pustoš. Rakčević na taj nacin iznosi i svoj odnos prema religiji, ali njegovi umjetnički iskazi su postavljeni više kao neka uzgredna rasprava, ili kao ukaz na ono što nam se događa. Takav zadatak jeste uvijek na ivici, ali Rakčević znalački uspijeva da prevaziđe moguću banalnost i predstavi nam svoja stanovišta na nenametljiv, pitak način.
“Nepromjenljive” stvari ipak doživljavaju nova kazivanja i zato ovi radovi zahtijevaju su-djelovanje. Dok posmatramo te profinjene slojeve, istovremeno se pitamo da li je svijet ono što vidimo ili ono što o njemu promišljamo. Oni pozivaju na tumačenje ostvarenja Igora Rakčevića, stvoreni sa rijetkom preciznošću, ali uz neophodnu meditaciju. Tako Rakčević uklapa svoja mišljenja u viđene i nađene abmijente, pronalazi mjeru izraza, nesvakidašnju ravnotežu u kojoj kao posmatrači možemo lako biti zavedeni tim skladom, a onda nas svakom preciznom linijom intrigira da uporedimo svjetove.
Konačno, Rakčević hrabro ulazi u nepoznate prostore, i to uz primjenu zahtjevnih tehnika, poput stensila koji traži punu posvećenost. Pri tom, umjetnik pokazuje majstorstvo i sklonost prema detaljima u jednom odista strpljivom radu, baš kakav je i njegov stav i njegov umjetnički put uopšte.
Krečući se u umjetničkom svijetu Igora Rakčevića, srescemo se sa stvaranjem savremenog posvećenika koji istovremeno predstavlja viziju i promišljanje umjetnika tihe uznemirenosti. Lijepo je naići na jedan do kraja izgovoren stav, likovni svijet koji plijeni, u kojem doživljaji traže saznanja i obrnuto - što jeste u temelju svake umjetnosti. Zato ćemo se, svakodnevno posmatrajući nezaustavljive promjene svijeta, sigurno često prisjetiti umjetničkih radova Igora Rakčevića. Biće to prisjećanje na gotovo zagubljeni, duhovni karakter našeg bića.
