Desilo se, eto, da ovaj list samo slijedi logiku medijske korporacije „Vijesti“. Izvršni direktor Televizije Vijesti za zaštitnika prava novinara i gledalaca imenovao je novinarku i urednicu tog medija Aidu Ramusović, a list „Vijesti“, potom, Boženu Jelušić, kolumnistkinju tog dnevnika iz Budve, profesoricu književnosti, koja je, valjda slučajno, donedavno bila na čelu Političkog savjeta Pozitivne Crne Gore.
Ovim činom je Savjet za štampu, koji su maja 2012. godine osnovali „Vijesti“, „Dan“ i nedjeljnik „Monitor“, a koji je uveden u registar nevladnih organizacija 6. avgusta 2012. - penzionisan po rođenju. Za sada se jedino „Monitor“ još junački drži i ne prihvata model samoregulacije - u kome ne dominira. Pa ni svoj. A i kako bi, kad njegov glavni urednik tvrdi da je ovaj nedjeljnik uticajniji i jači od „dvije akademije“, a reklo bi se i od dvije pravoslavne crkve! Samoregulacija je, uostalom, dobrovoljna ili nije samoregulacija!
Prepisujem iz jednog američkog novinarskog udžbenika (Itjul/Anderson, Pisanje vijesti i izvještavanje za današnje medije) da Vašington post nema premca kad je riječ o ombudsmanima: „Većina listova u kojima oni postoje traži od svojih novinara da reaguju na prigovore ili predloge koje dobijaju od njih, a ne da ih ignorišu. Novinari i urednici mogu reagovati na razne načine – mogu se svađati, ne slagati se, argumentovano odbaciti primjedbe, biti frustrirani, pa čak i bijesni – ali moraju da reaguju na nezavisne stavove ombudsmana. Da bi uspostavio povjerenje s novinarima i urednicima, i stekao njihovo poštovanje, svaki ombudsman mora da bude savršeno korektan i nepristrastan, a to nije lako“. I zaista, nije lako.
Teorijski, sve je čisto: ombudsman, odnosno posrednik, jeste instanca koja se nalazi negdje između tradicionalnih organa regulisanja i pojedinačne svijesti. Ombudsman – termin je, inače, skandinavskog porijekla – predstavlja neku vrstu savjesti određene redakcije. On je (Danijel Korni, Etika informisanja) iskusan i poštovan novinar, koji je povezan sa određenom medijskom kućom: „Pošto radi u novinama, može se smatrati i da je predstavnik čitalaca. On prima pritužbe čitalaca i bavi se njima. Djeluje unutar redakcije, raspravljajući stvari sa novinarima na koje se žalbe odnose. Osim toga, obično piše redovnu hroniku koja može biti različite prirode: običan uvod u pisma čitalaca, svrstana po temama ili, pak, kritička analiza rada redakcije“. A gdje smo mi tu?!
Da skratim priču: rad Novinarskog samoregulatornog tijela u Crnoj Gori blokiran je onog dana kad je došlo do „sudara svjetova“ u medijskoj branši. Prije nekoliko godina, TV IN, odnosno njen urednik Rajko Šebek, inače i sam član tadašnjeg Savjeta NST, u Ženevi je obavio ekskluzivni, ali nekritički intervju sa srpskim biznismenom Stankom Subotićem Canetom, a to je za članove Savjeta iz „Monitora“ i „Vijesti“, bilo kršenje načela 2 Novinarskog kodeksa, u kome se, navodi: “novinar radi u duhu ideje da bude kritički posmatrač onih koji su moćni u društvu, politici i ekonomiji“.
Šebek je uzaludno odbacio optužbe da je prekšio Kodeks: „Nije bilo sporno da se raspravlja o intervjuu i njegovoj sadržini, ali su te kolege smatrale da je Kodeks prekršen, jer sam postavio malo pitanja i da pitanja nijesu bila dobra. Smatram, da ni po jednom članu Kodeksa nije definisano, jer bi u toj situaciji mogli da analiziramo svaki intervju u Crnoj Gori i svijetu i onda bi rekli da je kodeks prekršen jer nije postavljeno to i to pitanje“.
I što se poslije desilo: Novinarsko samoregulatorno tijelo se raspalo! Svako je nastavio da radi po svome. Uz podršku državnog budžeta najveći dio medija, njih 24, formirao je Medjski savjet za samoregulaciju (dalje MSS). „Vijesti“, „Dan“ i „Monitor“ su odbili da se priključe. I ne samo to: oni za svoja djela ne priznaju nadležnost tog tijela, ali popularišu monitornig monitoringa tog istog MSS-a, koji finansira britanska ambasada u organizaciji Akcije za ljudska prava. Formiran je i Samoregularni savjeta za lokalnu štampu. A, evo, sada, tri ombudsmana: za TV Vijesti, „Vijesti“ i „Dan“. I - tačka. To su modeli, a najbolji model sam po sebi ne postoji. A efekat je isti: svako radi kako je i ranije radio.
Ono što je zajedničko za sve modele jeste – princip dobrovoljnosti, volje samih medija da se izlože profesionalnoj i etičkoj kritici, a sačuvaju sopstveni ugled, i , razumljivo interese. Ukazujujući im na greške, medijima samoregulaciona tijela pomažu, kao što je to, ovih dana, učinila Božena Jelušić, ombudsman dnevnika “Vijesti”: “Indikativan primjer su naša prepucavanja o čuvanju ili osvajanju vlasti, pri čemu su optužbe oponenata - identične. Naime, uvijek je u pitanju mafija, u jednom slučaju ekonomska i sa pozicija vlasti, u drugom slučaju medijska, koja želi tu vlast. Informacija koja se na taj način šalje je da je mafija u svakom slučaju naša sudbina. Lako je vidjeti i da se već uključuje ‘tamni internet’. I tako, kad nema prostora za konstruktivnu javnu debatu (a još manje odgovornosti i presuda za činjenje ili nečinjenje, zloupotrebe ili neznanje najodgovornijih), građanin prestaje i da razmišlja. On jednostavno navija, uvijek emotivno i neracionalno. Poput Alise u zemlji čuda, čitalac u zemlji mafije ispija sad jedan sad drugi napitak, i uvijek je ili premalen ili prevelik da upotrijebi ključ koji znači spasenje”.
Bože, Božena: ovo je sve jasno! Da li i mediju u kojem piše kolumne?! I samoreguliše medijsku praksu?!
(rtcg.me)
