Pisao jedan kolega iz BiH tekst o predrasudama u svojoj zemlji: postale su, veli, norme za svakodnevnu upotrebu. Htio je da bude duhovit i ilustrativan: tekst je počeo primjerom paradoksa: Pjesnik je pjevao: “Biti nasmijan, prirodan i tih, najveća je umjetnost na svijetu.” U nastojanju da bude “nasmijan, prirodan i tih”, ubio se. Zvao se Sergej Jesenjin. A nije imao nikakvih predrasuda prema životu, ljudima, prirodi, pjevao je o, čak, o keruši…Ništa što je bilo drugačije nije mu bilo strano. Bio je “ateist pravoslavnog tipa” i volio drugo i drugačije. Da li i sebe, kad se ubio? Eto, ruski primjer za bosanske prilike. Zar, samo za njih?
Dobro. Kakve ovo veze ima s našom Gorom Crnom, kad se kod nas, okreni-obrni, već odomaćilo, da se priče o paradoksima završavaju (ili počinju) predrasudama i pretpostavkama). I – obratno. A naša priča o našim medijima, imajući u vidu njihovu sadašnju podijeljenost po raznim osnovama, svaki dan ima neku novu epizodu. Tako je bilo za – Dan novinara, 23.januara. Obilježen je protestom ispred Vlade (u organizaciji Sindikata novinara, zna se –medija kritičara vlasti), s porukom da novinari nijesu slobodni i s flasterom na ustima. A na portalu „Vijesti“, vodećem mediju iz tog miljea – poziv na linč premijera: „Gadafi je tako bio, volio ga je narod, a onda su ga ubili u ulicu“. Željni slobode, vole da ubijaju!? Crtaju mete – što često neistomišljenicima pripisuju! Dežurni zaštitnici ljudskih prava i sloboda – naravno, ne reaguju.
Nešto im je drugo zasmetalo. Na Cetinju je istog dana održana proslava Dana novinara i uručivanja novinarskih nagrada u organizaciji Društva novinara Crne Gore, na kojoj je Nikola Vujanović kao predsjednik (ujedno on je predsjednik i Udruženja novinara Cetinja) govorio da su novinari slabo plaćeni, da većina radi bez minimalnih sindikalnih standarda zaštite, da su ideološke podjele među njima nepremostive, a izostaje i profesionalna solidarnost. Istraživačko novinarstvo, međutim, došlo je do podatka da to novinarsko društvo ne postoji u registru nevladinih organizacija pri MUP-u, pa prema tome, ono je nepostojeće. Sad nije bitno, što je osnovano krajem jula 2008.godine, što je uredno registrovano kod nadležnog ministarstva, što svih ovih godina djeluje i dodjeljuje novinarske nagrade svojim članova, već to što su ove godine nagradili generalnog direktora RTCG „za unapređivanje rada javnog servisa“ i što se Društvo pojavilo kao suorganizator konferencije o medijima na zapadnom Balkanu „Riječ, slika, neprijatelj“, što je dovoljno za uzbunu. A tek kad je Đukanović čestitao Dan novinara samo Vujanoviću, jer nije mogao prisustvovati svečanosti, sve je bilo jasno. I dok nepostojeće društvo ne dobije papir da postoji, istraživačko novinarstvo se ne pita ,a šta ćemo sa onim registrovanim NVO, kažu da ima blizu šest hiljada, među kojima je najveći broj samo na papiru?
Problema s registracijom i papirima Radio Antena M nema. Ali, ima s finansijama i dugovima. I novinarskom solidarnošću. Kad je taj radio uoči praznika isključilo državno preduzeće (Radio difuzni centar) zbog 19 hiljada eura duga, na naslovinci „Vijesti“ dobio je čestitku, da je taj nezavisni i vrlo slušani radio „kao miljenik vlasti“, dobija od Vlade sponzorstvo u popriličnim iznosima, iako su to predstavnici radija ranije više puta demantovali. Ispostavilo se, ko je miljenik vlasti: radio je isključen zbog 19 hiljada duga, a TV Vijesti nesmetano nastavila rad, uprkos dugu od 192 hiljade eura! A onda je krenula „prljava kampanja“ na Sajtu Vijesti, na kom su objavljivani orkestrirani komentari uz želje da se, poput radija, ugasi i njegovo novinarsko lice, Darko Šuković. Na „solidarne“ predloge da proda svoj auto i stan i namiri dug, objasnio je da je to – nemoguće. Kola je kupio na lizig i još 3 i po godine nijesu njegova, a stan je pod hipotekom banke, dok ga ne otplati. A šta bi bilo s njegovom djecom i porodicom, za „kritičko“ i duševno novinarstvo nije tema.
A da parakos bude veći, evo puna dva mjeseca koliko „Pobjeda“ drvi o milionskim kreditima koje je vlasnicima „Vijesti“ dala CKB, a da to, u tom listu, niko od njih nije demantovao. Ali, umjesto njih, učinile su to tadašnje menadžerke banke, u svojim „Vijestima“, uz etikete: „medijska haranga“ i „zločinci“...A kad je već priča ko se sve finansira „od naših para“, što je bilo aktuelno kad su dva ministarstva uplatila nekoliko hiljada eura hotelu „Ramada“ za troškove boravka nekoliko uglednih novinara iz regiona međunarodnoj konferenciji „Riječ, slika, neprijatelj“, ispostavilo se, da jedna nevladina organizacija (CGO), u gotovo istom iznosu, takođe od naših para, stipendirala dvojicu prezaposlenih novinara „Vijesti“ a da uz to ni porez nije plaćala. To, naravno, ne smeta njenoj direktorici da javno traži da se zabrane neki mediji u cilju zaštite slobode štampe.
Baš kao u slučaju one direktorice koja je spojila vlasništvo u mediju s ulogom samoproglašenog „nezavisnog“ arbitra medijske scene i ljudskih prava. Njoj, dakako, nije smetalo da su „kritički“ mediji od Vlade dobijali stotine hiljada eura za pokrivanje dubioza ili suma koje su „Vijestima“ isplaćivane za otkup neprodatih knjiga iz magacina, odlukom na „užem kabinetu premijera“, bez obavještenja javnosti. A kad je gospođa tužila „Pobjedu“ zbog neobjavljenog reagovanja na tekst profesora Lilića o sprezi interesa te NVO i „Vijesti“, „plava novina“ je unaprijed napala sudiju Pešića kome je predmet dodijeljen, jer je, neka bio, član mladih DPS-a. Ali, članstvo DPS-a nije smetnja, čak je poželjno, kad novinari „kritičari vlasti“ tuže novinare. Kao sada, direktorica „Monitora“ angažovala je za advokata bivšeg poslanika DPS-a da tuži kolegu novinara za prijetnje. Valjda je prevagnulo to što je advokat nekad bio novinar? Kakav li će to
Okršaj biti na sudu: istraživačka novinarka tuži istraživačkog novinara uz pomoć advokata bivšeg novinara. Nazdravlje!
Nastavlja se... (Portal RTCG)
