Nova produkcija Alternativne teatarske aktivne kompanije – ATAK i USFDU predstavlja pozorišni triptih koji čine dramski tekstovi „Kuća za rušenje“ Vaska Raičevića, „U ljubavnom trouglu“ Stefana Boškovića i „Smjena“ Dragane Tripković.
- „Kuća za rušenje“ je priča o ljubavnom paru koji, tražeći mjesto na kom mogu biti sami, nailazi na torbu sa novcem. Kada se vlasnici torbe pojave, otvaraju se teme vezane za prošlost likova, izdaju, kukavičluk, poltronski odnos prema centrima moći. Neke stare vrijednosti i velike riječi pokazuju svoju drugu stranu. „U ljubavnom trouglu“ je almodovarski tretman muško-ženskih odnosa u priči o jednom muškarcu i dvije žene. Komični elementi u složenim odnosima troje ljudi pokazuju apsurd i odsustvo emocija u onome što bi trebalo da budu ljubavne veze, a granice morala na svakom koraku pomjeraju se sve dalje. „Smjena“ je neka vrsta oniričkog zaključka predstave, u kome dvojica portira čekaju da prođe noć, tj. vrijeme kad dolazi nova smjena. U njihovu noć, koja traje dvadeset godina, ulazi i djevojka u potrazi za svojim ocem, profesor koji piše teorijski rad o problemu vremena, i baba koja proriče budućnost. Likovi uhvaćeni u zamku vremena pokušavaju da razumiju svijet u doba u kome je realnost teško razlučiti od iluzije – siže je ovog nesvakidašnjeg komada koji će, svakako, privući pažnju dijela pozorišne publike.
Režija predstave „19. decembar – dan poslije“ povjerena je poznatoj glumici Ani Vujošević, a pored nje uloge tumače Dejan Ivanić, Nada Vukčević, Mišo Obradović, Emir Ćatović i Aleksandar Radulović. Izvršni producent komada je Edin Jašarović.
- Od tri priče sklopljena je predstava koja se odigrava u podgoričkoj fabrici „19. decembar“. Ambijent, osim simboličke funkcije, određuje i osnovni ton predstave, jer staro zdanje fabrike uvodi publiku u atmosferu mnogo prije nego što glumac izgovori prvu repliku i čini je aktivnim svjedokom događaja. Predstava u cjelini pokušava da prikaže neke od fenomena savremenog društva, koje se nalazi na prelazu iz jednog u drugi sistem, i posljedice koje na nove generacije ostavljaju veliki lomovi prilikom uspostavljanja novih sistema vrijednosti – ističu producenti predstave.
Jedan od autora teksta, Vasko Raičević, kratkim esejom nas podsjeća na simboliku kako mjesta odigravanja predstave, tako i onoga što se sve može „izroditi“ u takvom okruženju.
- Ideja Pitera Bruka da sve što je potrebno za jedan pozorišni događaj jeste „čovjek koji korača kroz prazan prostor dok ga neko drugi posmatra“, otvara mogućnosti afirmacije različitih vaninstitucionalnih prostora i uvođenje njihovog simboličkog potencijala u sadržaj predstave. Tako jedna fabrika, koja ima svoju istoriju u okviru starog socijalističkog sistema, postaje znak koji u značajnoj mjeri određuje tumačenje predstave koja se u njoj odigrava. Smjena društvenih sistema ne dešava se odjednom, brišući naglo sve ostatke starog sistema. Mi još živimo u ostacima svijeta koji su stvarali naši očevi i taj svijet nas je možda stvorio onakvima kakvi smo danas. U toj potrebi za radikalnim raskidom, novi čovjek briše i ono što je smatrano univerzalnom vrijednošću, pa glavni princip postaje preživljavanje, tj. „snalaženje“ u haotičnom, decentralizovanom svijetu. U takvim okolnostima javljaju se narcizam i depresija – dva pojma koja se u savremenoj psihologiji najčešće navode kao dominantna obilježja savremenog društva. Jesu li fabrike naših očeva proizvele ovakav svijet ili se on stvorio sam od sebe, u grozničavoj potrebi da sruši sve ono prethodno? Ako je „19. decembar“ bio simbol oslobođenja, šta nam to znači danas? Kakva je sloboda koju savremeni čovjek traži i kakve se stvari oslobađaju iz njegovog unutrašnjeg svijeta? Naša moderna drama još uvijek se odvija pod kulisama starog sistema.
Za tako osjetljiva pitanja važno je da distanca između publike i glumca bude nevidljiva. Gledalac mora da osjeti miris, odjek, nelagodu prostora za igru, u artoovskoj ideji djelovanja na sva čula publike. Predstava u ambijentu konkretizuje granice našeg svijeta – granice koje u svakodnevnoj rutini ignorišemo. Stoga je neophodno, po uzoru na Grotovskog, učiniti gledaoca dijelom predstave. To je pozorište lišeno viškova, u kome su glumac i tekst temelji predstave. Alternativni teatar podrazumijeva direktnije, provokativnije, beskompromisno bavljenje savremenim temama, nego što je to slučaj u mejnstrim pozorištu. Ono je alternativa ne samo u načinu realizacije, već i u pristupu određenoj temi.
Ovaj projekat predstavlja afirmaciju nove crnogorske dramaturgije, kao i drugačijih principa režije i cjelokupnog rada na pozorišnoj predstavi.“
