Piše: Slobodan Jovanović
"Nikad nijesam živio bez vjere i ne bih niti dana bez nje mogao, ali sam cijeli svoj život mogao bez crkve". (Herman Hese)
Slavodobitno mi neki sada nabacuju kako su mi govorili na vrijeme da ne vjerujem u iskrenost independetizma vladajuće crnogorske partije i da je indulgencija grijehova iz devedesetih bila zabadanje glave u pijesak. E, moja gospodo, ja sam svojevremeno glasao i za Vojislava Koštunicu. Ni sad se ne kajem. To vam se zove iznudica. Živjeti u Srbiji Slobodana Miloševića i praviti se čistunac oko toga ko će ga mać’ sa vlasti jednako je održavanju higijene u Topčiderki (za one koji ne znaju - turbo zagađena beogradska rijeka). Nije baš da sam makijavelista, ali svakako mi je važna promjena makar malo u mom željenom pravcu. Od puberteta sam predisponiran ka civilnom društvu, samo sam tada mislio da put do njega nije lavirint bez ijednog izlaza. No svejedno, prihvatio sam činjenicu da pravo svakog čovjeka da odlučuje o sebi u principu ima suprotne posljedice od onoga što logika nalaže, pa se mirim sa mic po mic korakom.
Da je bilo boljih, bio bih sa boljima: Gulio sam crevlje po beogradskim ulicama, nimalo sretan ko je sve organizovao šetnje i čega je sve bilo među šetačima. Da je bilo boljih, bio bih sa boljima. Nešto malo nas u Beogradu je, skraja osamdesetih i u devedesetim prošlog stoljeća, očajnički dizalo glas protiv satrapskog položaja Crne Gore u velikoludačkom razbijanju Jugoslavije. Obarali smo glave od sramote gledajući prpošnu Milijanu u štracama kako sokoli polupismene glave ispod šlemova sa 4S da što bolje gađaju “automobilske gume” po Stradunu. Dođe i kraj tome “veselju”, otarasismo se “najmlađeg, najljepšeg i najpametnijeg” predśedavajućeg kongresima SKJ-ota, raspade se DPS na 2-3 partije. Poče se nešto mijenjati u Crnoj Gori. Iako smo od početka kraja SFRJ priželjkivali nastavak preegzistencije države Crne Gore nije nam palo napamet da polažemo pravo na licencu za politički obrt, već smo ga svesrdno podržali, ne gledajući mu u zube. Ovi slavodobitni sa početka su stvari postavili na personalnu ravan i na animozitete od ranije kad su ih po Crnoj Gori dočekivali “demokratskim” vilama, dodatno mašući autorizacijom, kao da su nezavisnu Crnu Goru registrovali i zaštitili u Švajcarskoj kod odgovarajuće agencije. Kad bi se polagalo vječno pravo na ideju mnoge aveti prošlosti bi u Srbiji, a bogami i u Crnoj Gori, protestovale na uzurpaciju svojih prava. Tješim sebe da sam makar malo uspio svojim javnim nastupima u nekim beogradskim medijima odbraniti tadašnju i sadašnju crnogorsku vlast od orkestriranih napada “zbog izdaje srpstva” i kasnije “zabijanja noža u leđa”.
Dođosmo i do vremena kad su borci za liniju Karlobag – Karlovac – Virovitica, smanjili svoje apetite čak do linije Brnjak, Jarinje, Merdare. Nakon udaranja glavom u zid više puta, rukovodstvo Srbije je shvatilo da je najbolje koristiti vrata i da će, prije ili kasnije, neminovno “stići u Rim” (svi putevi vode u Rim). Jedino što, ako stigneš kasnije, stići ćeš ,”prslijeh gaća” i još pognutije glave.
Sve u skladu sa iznuđenom mimikrijom popraviše se i odnosi između Crne Gore i Srbije. Koliko je u tome iskrenosti ne znam, ali je iznenađujuća brzina kojom je Crna Gora potrčala u zagrljaj, kao da je svih ovih godina patila i žudila za malo srpske ljubavi. A svedok sam da se u Srbiji ništa suštinsko nije promijenilo kad su u pitanju Crna Gora i Crnogorci. Sem retorike na državnim nivoima i manje difamacija po medijima (što je vrlo zanimljiva pojava). Nekako se u monitoringu medijskih sloboda Srbija percipira slobodnijom od Crne Gore, što je očigledan dokaz da nije sve kao što izgleda. Elem, raduje što se politika Srbije okrenula pragmatičnom ponašanju i konačno svoj brod usmjerila ka jedinom mogućem prolazu iz tjesnaca u koji je sama sebe dovela. Razumljivo je i opšte oduševljenje što su se ljudi sa prošlošću koja nipošto nije obećavala takav zaokret poduhvatili tog posla. Ono što iznenađuje jeste tolika doza povjerenja u iskrenost transformacije srpskog društva. Podržavam svaki potez Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića koji od Srbije pravi bolje mjesto, ali ostaju rezerve prema njihovim ličnostima i, posebno, prema njihovom članstvu. Ne vjerujem u toliku moć transformacije. Upravo zato ne vidim razlog za egzaltaciju “visokim nivoom” međusobnih odnosa. Znam, na nesreću, kakav je odnos Srba prema pragmatičnoj politici. Još se krv nije oprala sa ulaza u srpsku vladu. Krv čovjeka koji je pokušao Srbiju privesti ka realnosti.
Kad su u pitanju Crnogorci, ne postoji “druga Srbija”: Vidim da je i Svetislav Basara u svojoj kolumni, u jednim podgoričkim novinama, podržao približavanje Amfilohija i DPS-a. Meni njegov tekst potvrđuje ono što odavno znam, da, kad su u pitanju Crnogorci, ne postoji “druga Srbija”, već je to sve jedna Srbija. Bar je Jelko Kacin rekao “popu pop, a bobu bob”. Najviše se mi sviđaju oni koji riječi mržnje objašnjavaju dogmom. Sveštena lica mogu svoju dogmu provoditi unutar crkvenih objekata, ali ih dogma ne amnestira i ne čini povlašćenim u odnosu na druge građane kad nastupaju u javnom prostoru. U javnom prostoru oni su obični građani za koje važe svi zakoni kao i za ostale građane Crne Gore. To što su u drugim državama amnestirani od odgovornosti za najteža krivična djela, poput pedofilije, nipošto ne znači da Crna Gora treba da im da takav status. A Amfilohije, bacajući “gejstvo” (suvo granje) u vatru, iskaza neprirodno razumijevanje prema DPS-u vizavi Pride parade, rekavši da je to nužan ustupak vlasti zbog pritiska Evrope. Već rekoh da sam zarad ostvarenja nekih mojih ubjeđenja, spreman što-šta progledati kroz prste. Ali mi zaborav kod Amfilohija slabo ide. Čak i da uspostavi Cetinjsku (crnogorsku) patrijaršiju na Cetinju. Ničeg dobrog ne vidim u približavanju vlasti tom čovjeku. Što su bliži Amfilohiju to su, i oni i Crna Gora, dalje od Evropske unije. U suštinskom smislu.
"Drskost i upornost su brat i sestra. Drski i uporni ljudi nikad se ne mogu popraviti u svojim manama i slabostima, jer oni, ne osjetivši nikad rđave posljedice svojih mana na sebi, i ne primjećuju da ih imaju. I stoga treba od takvih ljudi bježati što dalje" (Ivo Andrić)
