Piše: Slobodan Jovanović
Kada je 31. oktobra 2007. grupa građana podnijela zahtjev za upis Eparhije CPC u Registar crkava i vjerskih zajednica u Republici Srbiji, postupajući po primjedbama i upustvima Vrhovnog suda RS, Ministarstvo vjera RS je u ponovnom postupku donijelo rješenje (080-00-45/2007-01) 18. juna 2008. kojim je odbilo navedeni zahtjev.
U obrazloženju se, između ostalog, kaže: “Zakon ne poznaje mogućnost upisa u Registar delova verskih organizacija iz inostranstva, kao posebnih, samostalnih verskih organizacija u Republici Srbiji”. Na stranu to što se srpsko ministarstvo bavilo nečim što je u suprotnosti sa svim međunarodnim poveljama o ljudskim pravima, uključujući i Evropsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz Rima (1950.) i sve kasnije povelje, već je sebi dalo pravo da konstatuje, a sve tobože u duhu člana 7. Zakona o crkvi i vjerskim zajednicama, koji kaže da “država ne može ometati primenu autonomnih propisa crkava i verskih zajednica”, kako “Verska zajednica pod imenom CPC nikada nije postojala, pa samim tim nije mogla biti priznata od drugih pravoslavnih crkava”.
Eto tako srpska država ulazi u meritum nečega što joj ne pripada kao sekularnoj državi, ako je sekularna uopšte. Ima tu još mnoštvo “bisera” srpskih državnih službenika, poput konstatacije da se granice eparhija ne mogu preklapati (kao da su Vaseljensko ministarstvo), ali mi nije namjera da zabavim čitalaštvo, već da ukažem vlastima Crne Gore na njihov eskapizam kada je riječ o rješavanju crkvenog pitanja u Crnoj Gori i statusa CPC. Čini se da se Srbija ne obazire mnogo na reakcije, doduše nepostojeće, Podgorice, pa ta inferiornost dodatno iritira i deprimira. Kakva li bi bila reakcija na donošenje zakona o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori u kojem bi pisalo “Zakon ne poznaje mogućnost upisa u Registar djelova vjerskih organizacija iz inostranstva, kao posebnih, samostalnih vjerskih organizacija”? Kako bi to konveniralo predśedniku Crne Gore?
Različiti pristupi i aršini: SPC vazda bila uz svoju vlast (u Beogradu), zavisila od svoje vlasti i bila poslušnička. Aleksandar Karađorđević je uvijek pokušavao da stavi SPC pod svoju kontrolu, pa je čak i izbor srpskog patrijarha od strane Sabora morao on da potvrdi. Malo je đe takve harmonije i sinergije između Crkve i vlasti: (http://www.youtube.com/watch?v=8IaBaYq82IE).
Iskoristiću jedan navod iz komentara g-dina Danila Stojanovića (nadam se da se ne ljuti), koji glasi: “…Ruska Crkva, naprotiv, vjeruje da svaka država i narod imaju pravo da imaju svoju sopstvenu Pravoslavnu crkvu u kojoj vjernici mogu da slušaju službe na svojem maternjem jeziku. Štoviše, mi vjerujemo da lokalne (mjesne) crkve imaju pravo da postanu nezavisne i da samostalno sobom upravljaju…” Ovo su riječi Grigorija Valerijevića Alfejeva, svešteno ime Hilarion, koji takođe kaže u intervjuu od 2010. g.: "Pravoslavna crkva kao cjelina nema administrativno jedinstveni strukturalni ili upravni format, pa je, ako se može tako reći, konfederacija autokefalnih crkava, odnosno, potpuno nezavisnih jedne od druge pravoslavnih crkava. (...)
Problemi koji nastaju u odnosima između pravoslavnih crkava nijesu teološke ili dogmatske prirode, nego se odnose, primjerice, ko treba da upravlja određenom teritorijom. Povijesno gledano, neke regije u različitim vremenima su dijelovi različitih mjesnih Crkava. I danas postoji mogućnost da dvije Crkve polažu pravo na određenu regiju…” Ali taj isti Hilarion, došavši u Crnu Goru, bez trunke ustručavanja, promjeni retoriku govoreći kako nije dovoljno da se formira država da bi se formirala Crkva. Pa još reče kako CPC (“kao grupa marginalaca”) može narasti do nekih granica samo pri određenim uslovima, ako je bude podržavala država i ako je budu podržavala sredstva masovnog informisanja. “Zbog toga,” dodade, “ kada je riječ o budućnosti zemlje, ogromna odgovornost leži na političarima i na masmedijima”.
Licemjerje i oportumizam: Dijelim ovakvo mišljenje, doduše iz potpuno drugog ugla. Ne mogu se oteti utisku da izjave Hilariona pri dolaski u Crnu Goru, kao i izjava vaseljenskog patrijarha Vartolomeja I (Arhondoni), data prilikom osveštanja hrama SPC u Podgorici, govore o tome koliko im je (ne)važna Crna Gora u odnosu na interese koje imaju sa SPC. Kolika je količina licemjerja i oportunog može se pokazati na primjerima njihovog odnosa prema postojanju drugih crkava.
Nakon pada Ruskog Carstva poslije Oktobarske revolucije, Estonija je proglasila nezavisnost 24. februara, 1918. Nakon Estonskog oslobodilačkog rata i sporazuma iz Tartua potpisanog 2. februara, 1920. Estonska pravoslavna crkva je autonomiju dobila 10. maja 1920. godine, odlukom moskovskog patrijarha Tihona, Svetog sinoda i Visokog crkvenog savjeta Pravoslavne rusijske crkve. Jula1923. godine dobila je status autonomnog mitropolitskog okruga pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije. 1940. je izgubila status autonomije i pripojena je Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Početkom 1990-ih, Estonska pravoslavna crkva se podijelila na dvije grane: Estonsku pravoslavnu crkvu Moskovske patrijaršije i Estonsku apostolsku pravoslavnu crkvu Carigradske patrijaršije. Tada je Vartolomej I pisao ruskom patrijarhu: “Vaša Uzvišenosti, nikako nijeste u pravu da optužujete Estonsku Pravoslavnu Crkvu za “helotizam”. Oni su nezavisan narod, i imaju pravo u skladu sa 34-tim kanonom Apostolske crkve, da konstituišu svoju sopstvenu crkvu, pošto imaju svoje sveštenike u toj crkvi a prvi među njima (mitropolit) je njihove narodnosti, a naročito, imajući u vidu da su oni suverena i nezavisna država.” (Opet izvinjenje g-dinu Danilu Stojanoviću što koristim citat)
Slučaj Kijevske mitropolije: Ukrajinska pravoslavna crkva je nasljednik Kijevske mitropolije, osnovane poslije hristanizacije kijevskih Rusa 988. u vrijeme Vladimira Velikog sv. Knjaza. U sastavu Kijevske mitropolije nalazile su se teritorije današnje moderne Ukrajine, Bjelorusije, Baltičke zemlje, djelovi Poljske, Smolenski region (Rusija). Kijevska mitropolija je bila dio Carigradske patrijaršije od 988. do 1686, kada je nezakonito, protivno crkvenim kanonima, odsječena od Carigradske patrijaršije i pripojena Moskovskoj patrijaršiji. Carigradski patrijarh i dalje ne priznaje aneksiju i smatra da je bivša Kijevska mitropolija kanonska teritorija Carigradske patrijaršije. Prije prisajedinjenja, u vrijeme kijevskog Mitropolita Petra Mogile, Kijevska mitropolija je imala široku autonomiju, čak je pretendovala na status patrijaršije, ali je 1654, u vrijeme Bohdana Hmeljnickog, Ukrajina pripojena Rusiji i ova namjera nije realizovana. Kijevska mitropolija je postala samo eparhija Ruske crkve. Kijevsko-Mogilska akademija je u XVII stoljeću bila u ravni evropskih univerziteta i jedina visokoškolska institucija u pravoslavlju tog vremena. “Katehizam” i knjiga “Trebnik” Mitropolita Petra Mogile u redu su najvažnijih knjiga u poravoslavlju, a “Trebnik” je jedna od najvažnijih bogoslužbenih knjiga. Ukinuta je gubitkom samostalnosti i obrazovala se Kijevska duhovna Akademija sa nastavom na ruskom jeziku, koja postaje najmoćniji centar rusifikacije ukrajinskog sveštenstva.
Početkom XX stoljeća, 1919-te, ukrajinska vlada proglašava autokefalnost Ukrajinske crkve. Godine 1921, u Kijevu, u hramu Svete Sofije, održan je sveukrajinski pravoslavni sabor koji je proglasio autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve. Sovjetska vlast od osnivanja Sovjetskog saveza 1922. bori se porotiv postojanja UAPC i 1930. g. uspjeva da je ukine. Tokom njemačke okupacije Ukrajine UAPC se obnavlja, odvajanjem od pravoslavne crkve u Poljskoj, koja je 1924. dobila status autokefalne crkve od vaseljenskog patrijarha Grigorija VII. Svi episkopi UAPC hirotonisani su od kanonskih episkopa Poljske pravoslavne crkve. Pod pritiskom Sovjetske vlasti Arhijerejski sabor RPC je raščinio mitropolita UAPC Polikarpa Sikorskog i njegove episkope. Vaseljenski patrijarh nije priznao odluku Arhijereskog sabora RPC i godine 1995. je primio pod svoju jurisdikciju episkope UPC u USA i prije toga u Kanadi. Poslije oslobođenja Ukrajine od njemačke okupacije, UAPC 1944. je ponovo ukinuta od Sovjetskih vlasti. Moskovska patrijaršija, suprotno crkvenim kanonima o neponovljivosti svete tajne, ponovo je rukopoložila svo sveštenstvo UAPC. Episkopat i dio sveštenstva je emigrirao u Evropu i Ameriku, đe je produžen život UAPC.
U Kijevu, 5-6. Juna 1990, na Sveukrajinskom pravoslavnom saboru, uz učešće više od 700 delegata iz svih krajeva Ukrajine, među njima sedam episkopa i 200 sveštenika, obnovljena je UAPC. Za patrijarha kijevskog i cijele Ukrajine izabran je mitropolit Mstislav (Skripnik). Poslije smrti Pimena, patrijarha RPC, za patrijarha Moskovskog i cijele Rusije izabran je mitropolit Aleksej (Ridiger). Mitropolit Kijevski i Galicijski egzarh Ukrajine, Filaret (Denisenko), koji je u to vrijeme zamjenjivao upokojenog patrijarha Pimena i bio vikarni episkop Patrijaršijskog prestola u Moskvi, tražio je da se egzarhat RPC u Ukrajini preimenuje u Ukrajinsku pravoslavni crkvu. Godine 1990. Arhijerejski sabor Moskovske patrijaršije je odlučio da Ukrajinska pravoslavna crkva bude “nezavisna i samostalna u upravljanju”, a mitropolit Filaret (Denisenko) je izabran za doživotnog poglavara Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije. Kasnije se ispostavilo da je Moskovska patrijaršija prekršila svoju odluku o dodjeli široke autonomije UPC, prije nego što se mastilo osušilo.
Pritisak Moskve: Na referendumu 92% stanovnika Ukrajine je glasalo za nezavisnost i 24. avgusta 1991. Vrhovna Skupština Ukrajine je proglasila nezavisnost Ukrajine. Od 31. marta do 4. aprila u Moskvi, u Danilovskom manastiru, održan je Arhijerejski sabor Moskovske patrijaršije koji UPC nije priznao autokefalnost. Svim silama je Moskva pokušavala da ukloni mitropolita Filareta sa mjesta poglavara UPC. Mitropolita Filareta zamjenjuje njegov štićenik Vladimir, koji se nije borio za autokefalnost UPC i koji se držao Moskovske patrijaršije.
25-26. juna 1992. je došlo do ujedinjenja dijela UKP (Moskovska patrijaršija) i UAPC u jednu pomjesnu pravoslavnu crkvu pod nazivom Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevska patrijaršija. Sabor je potvrdio izbor mitropolita Mstislava za Patrijarha kijevskog i cijele Ukrajine. Od 1. do 6. jula 1992. delegacija Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata, koju je predvodio mitropolit Filaret (Denisenko), na poziv vaseljenskog patrijarha Vartolomeja, pośetila je Carigrad. Pregovori između patrijarha Vartolomeja i mitropolita Filareta vodili su se o priznanju autokefalnosti UPC Kijevskog patrijarhata. Delegacija je predala Patrijarhu pismo predśednika Ukrajine, Leonida Kravčuka, u kojem je naveo potrebu države da ima Ukrajinsku autokefalnu crkvu, koja ne bi zavisila od Moskovske patrijaršije. Mitropolit Filaret ja iznio svoje argumente u korist autokefalnosti. Čuvši iznesene argumente, patrijarh Vartolomej je rekao: 1) da Ukrajina ima pravo, u skladu sa kanonima, na svoju autokefalnu Crkvu jer je postala nezavisna država; 2) da bi se priznala autokefalnost od UPC, neophodno je da se prvo ujedine, obzirom da su podijeljene na dva dijela; 3) da bi želio da zadrži dobre odnose sa Moskovskom patrijaršijom.
Uskraćivanje prava zbog dobrih odnosa: Možda će nekome izgledati zamorno ovoliko iznošenje činjenica. One nijesu prepisane sa sajtova već su izvodi iz jednog šireg istraživanja. Suština njihovog iznošenja jeste da se čitaoci uvjere da su pravo i pravda kod mnogih crkvenih ličnosti vrlo rastegljivi pojmovi. O tome najbolje svjedoče riječi Vartolomeja o tome kako UPC Kijevski patrijarhat ima pravo na autokefalnost, ali da bi on želio da sačuva dobre odnose sa Moskovskom patrijaršijom. Tako i njihove izjave u Podgorici treba shvatiti i prihvatiti kao oportune, lišene bilo kakve čestitosti, istinitosti, pravdoljubivosti i prava. Možda su oni umislili da imaju božije nadležnosti pa da odlučuju ko ima pravo na apostolsku Crkvu, a ko ne. Nije slučajno što je poglavar Crnogorske Pravoslavne Crkve, Arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit crnogorski Mihailo, 26. jula 2013. god. u Kijevu sjedio sa lijeve strane Patrijarha Kijevskog i cijele Ukrajine Filareta (Denisenko) na proslavi jubilarne 1025 godina krštenja Kijevske Rusije. Bar on zna kako izgleda nepravda i samovolja.
