Piše: Predrag Malbaša
Da o Njegoševom fizičkom izgledu, nijesu ostala brojna i neporeciva svjedočanstva njegovih savremenika, danas bi se o tome govorilo kao o nekoj narodnoj legendi. "On je vanredno lijep čovjek" piše Edvard Mitford. "Izgledao mi je najviši čovjek, kojeg sam ikada vidio" zapaža ser Henri Lejard. "Za jednu glavu nadvisio je sve lijepe ljude svog naroda", tvrdi Dal Ongaro. Čak i sam Njegoš u svom testamentu izjavljuje: "Hvala ti Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio".
Jedan od najasnih opisa Njegoša, ostavio nam je u svojim bilješkama "Crna Gora i slovenske zemlje", ruski oficir i diplomata Jegor Kovaljevski. Njegov opis Njegoša je važan, jer se ovdje ne radio o ličnoj impresiji na osnovu kratkog susreta u Beču ili Petrogradu. Naime, Kovaljevski je početkom juna 1838. godine po nalogu Ruskog dvora došao na Cetinje i sa Njegošem bio u svakodnom druženju tokom 4 ljetnja mjeseca. Boraveći u sobi do vladičine, on je imao mogućnost, a vjerovatno i zadatak da osjeti atmosferu, stanje, uslove i emocije u kojima je živio, radio, vladao i stvarao crnogorski gospodar. Kovaljevski je imao jedinstvenu priliku da upozna Njegoša u njegovom prirodnom okruženju, među rođacima i narodom, pa se s obzirom na okolnosti njegov opis Njegoša, zaista može smatrati objektivnim. Po opisu Kovaljevskog, Njegoš je: "neobično visokog rasta, vitak, sa crnim kao gar, na leđima spuštenim perčinom, s očima punim sjaja, s pravilnim crtama lica". Kovaljevski nastavlja: "Vladika predstavlja obrazac muške ljepote. Slikar bi Njegoša uzeo kao uzor za prikazivanje Herulesa, a filozof za vodiča u svom životu". Kovaljevski zaključuje: "Ta se ličnost oštro izdvajala od svojih zaostalih sinova. Prelijepe spoljašnosti, vrlo visokog rasta, čak i među Crnogorcima s učenim izrazom, s očima više zamišljenim nego blistavim, on je imao veoma prijatne manire, ništa neujednačeno, ničega oštroga ili prijetećega u obraćanju. On je privlačio od prvog poznanstva. A ko ga je znao bliže, taj nije mogao, a da ga ne zavoli svim srcem".
Upravo ova posljednja rečenica, jasno objašnjava veliki broj portreta, gdje je Njegošev lik zasnovan na subjektivnom nadahnuću umjetnika. Najstari poznati Njegošev portret, za koji se ujedno zna da je umjetnik inisitirao na verizmu lika je, nastao u Moskvi 1933. godine i rad je akademskog slikara Andreja Morgunova (slika gore). Njegošev lik u skulpturi, ukoliko se izuzme Bocarićev gipsani model iz 1899. godine, nastajao je 70 i više godina poslije Njegoševe smrti i to uglavnom kao potreba zbog izgradnje javnih spomenika, a ne kao produkt ličnog umjetnikovog izbora i nadahnuća.
U sjenci rasprava o dva Meštrovićeva mauzoleja na Lovćenu, ostala je zanimljiva priča o Meštrovićevom Njegošu, jednoj od najvrednih i najpoznatijih skulptura rađenoj u velikom broju odlivaka.
Nakon što je kralj Aleksandar Karađorđević odustao od izgradnje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, 1929. godine pokrenuta je inicijativa za podizanje Njegoševog spomenika u Beogradu. Tako je, tek što je sa radom prestao Državni odbor za podizanje spomenika Njegošu na Lovćenu, formiran privremeni Odbor za podizanje spomenika Njegošu u Beogradu. Privremeni Odbor imao je zadatak da prouči pitanje i ispita mogućnost da se zamisao ostvari. Namjera Odbora je bila da se u srcu Beograda, na Terazijama podigne grandiozni spomenik Njegošu. Tako je gradska skupština 1932. godine na predlog Branislava Nušića, odredila upravo tu lokaciju za podizanje spomenika. Odbor je tokom 1933. i 1934. godine razradio brojne aktivnosti na skupljanju dobrovoljnih priloga za njegovo podizanje. Da bi se zamisao ostvarila, osnivani su pododbori od mijesnih do banovskih, priređivane zabave, predavanja, književne večeri, pozorišne predstave a 14. novembar je službeno proslavljan kao Njegošev dan.
Tokom ovih nekoliko godina u jugoslovenskoj štampi trajala je zanimljiva diskusija, oko podizanja ovog spomenika. Uredništvo Nove Evrope, tadašnjeg zagrebačkog glasila za politiku i društveni život ustalo je protiv ovakvog načina podizanja spomenika Njegošu. Oni su smatrali da je stvar samog Beograda da podiže spomenike zaslužnim velikanima, a ako cijeli narod daje priloge, onda se zna gdje tome spomeniku jedino može biti mjesto, aludirajući na Lovćen. U Novoj Evropi, išli su i dalje smatrajući da bi podizanje mauzoleja na Lovćenu bio samo jedan dio spomenika. Drugi dio, po njihovom mišljenju, trebalo je biti osnivanje Njegoševog instituta na Cetinju, sa karakterom jedne akademije nauka i umjetnosti. Jer bi, navodi se dalje, jedan takav institut bio daleko trajniji, korisniji i značajniji od onog spomenika što ga može podići odbor u Beogradu ili Cetinju.
Iako je pored Milana Ćurčina, Rašetara, Grola i Ivan Meštrović pripadao uredništvu Slobodne Evrope, on je dao svoj konkretan prilog izgradnji Njegoševog spomenika u Beogradu. On je naime, 1934. godine poklonio Odboru, Njegoševo poprsje, rađeno nekoliko godina ranije, sa idejom da se reprodukcije u bronzi i gipsu prodaju u korist podizanja spomenika. Taj Meštrovićev rad, kako kaže Ratko Đurović u Pobjedi 1951. godine, "zapravo je jedini stvarni rezultat ove dugogodišnje akcije za podizanje Njegoševog spomenika". Odbor za podizanje spomenika, sa svojim radom jenjava 1935. godine, kada se sa gotovo istim članovima formira Odbor za izgradnju Sabornog hrama na platou iznad Cetinjskog manastira. Cijela 1935. godina protekla je u pripremama posvećenim 700 godišnjici smrti Save Nemanjića, pa se zamisao izgradnje Njegoševog spomenika u Beogradu pretvorila u zamisao izgradnje hrama Savi Nemanjiću na Cetinju. Nikada se nije saznalo a ni istraživalo gdje je završio novac koji se nekoliko godina sakupljao za podizanje spomenika u Beogradu.
Što se tiče izgradnje Sabornog hrama na Cetinju, od čitavog tog posla kojim je po svoj prilici rukovodio mitropolit Gavrilo Dožić, ostali su i danas vidljivi temelji hrama i nepovratno srušena Njegoševa Tablja. Ona je stradala prilikom nivelacije terena, da bi nekoliko godina kasnije na obližnjoj stijeni bila podignuta crkvena zvonara, "Nova Tablja".
Tako je umjesto Njegoševe Tablje, koja je služila kao kula i osmatračnica, i sa koje su se ispaljivale počasne salve, u registar spomenika kulture 1957. godine upisana "Nova Tablja", koja objektivno gledano sa ovom prvom nema ni veze ni sličnosti.
A Meštrovićeva bista iz ’30-tih ih godina prošlog vijeka, ostala je najpoznatiji i najpopularniji Njegošev lik. Njegoš je prikazan sa snažnim otklonom glave u lijevo, ozbiljnog i zamišljenog pogleda, sa dubokim modelacijama crta lica, koje ističu sve vrijednosti muškaraca dinarskog tipa. Ovakvim načinom prikaza stiče se utisak ubjedljivosti života, jak karakter osobe i snažno duševno stanje, odnosno vrijednosti koje Meštrović koristio i u modelovanju sopstvenog lika.
Ova prva Meštrovićeva figura, danas se nalazi u Belom dvoru na Dedinju, kao dio fonda umjetničkih figura Dvorskog kompleksa. Meštrovićev Njegoš s početka 30-ih godina prošlog vijeka nalazi se i u Rodnoj kući na Njegušima, Biljardi, Osnovnoj školi „Petar II Petrović Njegoš“ i Gradskoj biblioteci „Njegoš“ na Cetinju. Svojevrstan kuriozitet predstavlja i Meštrovićev Njegoš, koji je 1954. godine postavljen u kompleksu Bogorodičine crkve u Prčanju. Na platou ispred ulaza u katoličku crkvu nalazi se bista pravoslavnog vladike, okrenuta prema moru, neposredno ispod niše u kojoj je kip Apostola Petra.
