“Postoji samo jedna nada u vazduhu, crnogorska Zastava Slobode ponovo postavljena na Lovćenu će ih okupiti zajedno i oni će činiti čuda, kao što su to radili ranije. Najveća teškoća je u glavama Crnogoraca“, govorio je Nikola Petanović. Možda je istorijski paradoks, možda zla sudbina genija, da crnogorski vizionar, koji je često tugovao za preranom smrti Vladike Rada, ode isto tako rano, za sobom ostavljajući više od sedam decenija tišine i mnošto misterija o njegovom životu, djelima, među kojima je mnogo još uvijek izgubljenih.
Oduvjek sam bio siguran da nema goreg osjećaja koji može zadesiti idealistu od potpune dezintegracije ideala kojem je posvetio decenije života. Iako osuđeni na samoću tokom većeg dijela svog života, ili kao što najčešće biva, tokom cijelog života, ima nešto što ih do kraja drži vjernim i odanim onome u što istinski vjeruju. Većina onih koje smatramo velikim po nekom nepisanom pravilu, tek poslije smrti bivaju društveno priznati ili shvaćeni.
Bez ikakve sumnje, jedan od najvećih idealista među Crnogorcima u 20. vijeku bio je Nikola Petanović.
U svom vremenu neshvaćen, potom dugi niz decenija potpuno zaboravljen, a dan danas, i pored širokog društvenog priznanja od strane uglednih i istaknutih pojedinaca, odsutan iz obrazovnog sistema, kao i iz modernog crnogorskog društva uopšte, čijih je vrijednosti bio prvi arhitekta i vizionar.
Mnogi Crnogorci njegovog vremena, kako u Crnoj Gori tako i u tuđini, sanjali su slobodu svoje domovine. Međutim, niko na taj način nije ideologizovao vjekovnu borbu za slobodu, tumačeći je, prije svega, kroz specifični individualizam naših predaka, kao važnu identitetsku crtu, postavljajući temelje nekoj budućoj Crnoj Gori, onoj nakon referenduma za koji se zalagao dvadesetih godina prošlog vijeka. Vidjevši tu istu Crnu Goru budućnosti prije svega kao zemlju slobodnih ljudi, te stožera okupljanja svih drugih koji dijele osnovne cnogorske vrijednosti onako kako ih je on vidio oko "balkanske sparte", jedine koja je imala pravo okupiti, te koji su djelili iste vrijednsti oko sebe.
Usamljeni veslač na okeanu: Nije samo njegova nacionalna svjest, ili kako ga mnogi danas sa pravom nazivaju "ocem crnogorske nacije ili utemeljivačem nacionalne samosvjesti", ta koja je iznjedrila Petanovićev svijet, nego i savršeno poznavanje hiljadudodišnje niti individualizma naših predaka na čije vrijednosti smo, na žalost, bacili mnogo slojeva trnja zaborava. Kroz savršeno primjenjiv model ideala slobode američkog društva, čiju bit je takođe savršeno poznavao i čijem proučavanju je posvetio značajan dio svog života, te do tih granica da je Ameriku vidio kao jedinu velesilu budućnosti, a njen jezik smatrao jezikom budućnosti koju slobodni Crnogorci moraju naučiti, jednako kao što je i svoj jezik nazivao crnogorskim.
Danas čitajući Petanovića čovjek se osjeti nemoćnim da vrijeme vrati nazad, a tužnim zbog toga što smo od 1927. do 2005. godine izgubili toliko mnogo vremena.
Kao što za oca Sebastjana Dabovića možemo reći da je bio prvi amerikanac porijeklom iz Crne Gore koji je postao pravoslavni sveštenik, tako i za Petanovića možemo sa sigurnošču reći da je bio prvi visokoobrazovani američki Crnogorac, dakle prvi među desetinama hiljada naših emigranata koji je usvojio američki sistem vrijednosti, obrazovanja, civilizacijskih normi i sve što je mogao naučiti u San Francisku u vremenu Ficdžeraldovog Velikog Getsbija, Hemingveja, Gerdtude Štajn, te, što da ne, i Harlemske renesanse, uz svoje književne i filizofske uzore iz ranijih vremena, pokušao primjeniti na sve ono što je znao o Crnoj Gori, tražeći najbolju formulu za njenu srećniju, a prije svega, slobodnu budućnost.
Oni koji su detaljno proučavali Petanovićeva do sad pronađena djela, s pravom su se pitali - što bi Crna Gora bila danas da su kojim slučajem Petanovićevi ideali uspjeli doći do Crne Gore u vrijeme kada je pisao, stvarao, maštao?!
Da je društvo bilo spremno prihvatiti napredna, vizionarska zalaganja ovog mučenika i zatočenika sopstvene posvećenosti rodnoj zemlji, koje je išlo do tih granica da se potpuno zanemari privatni život.
Gdje bismo danas bili mi Crnogorci? Intelektualno osakaćeni, demoralisani i sistematski raseljavani - samo se u vrijeme prve agrarne reforme iz Crne Gore iselilo preko 5000 porodica, a poslije rata u Vojvodinu kolonizovalo tačno 38 450 naših sunarodnika, što je bilo oko 10 odsto tadašnjeg stanovništva. Sve to nakon nebrojenih stradanju u Drugom svjetskom ratu, sukobima nakon 1918, Prvom svjetskom ratu, Skadra, Balkanskih ratova i velikih egzodusa prema Americi i Južnoj i Sjevernoj, u periodu od 1892. sve do 1940.
Omer Pašine godine, nebrojene zločine velikih imperija nad malim nezaštićenim narodom, koji je odolijevao slobodom kroz vjekove, a koje je Petanović gledao, tumačio, posmatrao, ne samo kroz kontinuitet državnosti, već i kroz zaboravljenu, temeljnu identitetsku vrijednost crnogorske nacije - slobodu.
Samo sloboda kao jedna od temeljnih identitetskih vrijednost, u stanju je napraviti ono sto je učinio Naiad (mitska uloga nimfe po kojoj je sebi Petanović dao nadimak). Ponovo obnoviti nešto ni iz čega je bila misao kojom je bio nošen, vjerovatno svjestan nemoći da u trenutku stvaranja bilo šta promjeni, ali svjesno šaljući svoje časopise, članke i korespondenciju po mnogim bibliotekama širom SAD-a, u nadi da će to posijano zrno mudrosti i vizionarstva putovati kroz vrijeme, sve dok tlo ne postane dovoljno plodno, a Crnogorci dovoljno svijesni da ne umru u mraku.
“Mogu se samo zamisliti naši problemi u naporima da ih natjeramo da vjeruju. Postoji samo jedna nada u vazduhu, crnogorska Zastava Slobode ponovo postavljena na Lovćenu će ih okupiti zajedno i oni će činiti čuda kao što su to radili ranije. Najveća teškoća je u glavama Crnogoraca“.
Vjerovao je da će Crnogorci vjerovati u sebe, kao nekad, ponešeni željom za slobodom, isto kao što je lamentovao nad sudbinom Crnogoraca za koje je vjerovao da nedovoljno svjesni svoje snage, moći i vjere u slobodu, nesvjesni umiru u mraku.
TOKEN (ZNAK)
U smrtnom strahu zlotvori se
tresu…plod im sazrijeva. Vrtovi
su svukuda obilno rodili…da
sinovi jedu …za koje sijahu krvavi im oče…
u mraku rođeni u mraku umrli.
Jednako koliko mi i danas nedovoljno shvatamo njegovu vizionarsku pojavu, i uporno je, bez nekog posebnog razloga (možda samo zbog istorijske praznine ili nedovoljne svijesti) odbijamo integrisati u društvene i političke tokove današnjice.
No, neko drugi je svjesno i vrlo smišljeno pazio, pratio i činio sve što je mogao da Petanovićevi ideali ne stignu do Crne Gore, činio je to toliko dobro da je trebalo čitavih 75 godina da se ponovo čuje za njega.
Sreća je da niko od onih koji su ga tako brižljivo čuvali od povratka, ili dolaska u Crnu Goru toliko decenija, nije uspio da dođe do biblioteka u Stanfordu i drugim univerzitetima u Americi, gdje su pohranjena neka od njegovih djela i spali ih.
Jedan poznati crnogorsko-američki intelektualac, koji niz decenija živi u Bostonu, rekao mi je svoju zamiljivu opservaciju. “Razumite Petanovićevo slanje svega što je napisao američkim bibliotekama kao pokušaj čuvanja zavjeta za neka vremena kada će biti shvaćen i kada će Crna Gora biti u stanju da ga razumije. Nemam zabluda da je znao da je u tom trenutku sve o čemu je maštao bilo nemoguće, jednako kao što mislim da je na svoje misli gledao kao na sjemena koje će negdje u nekom vremenu proklijati”
Prerana smrt: Među ljudima koji su čuvali sjećanje na njega, gotovo da nije bilo sumnje da je njegov izolovani način života i potpuna posvećenost idealima stvaranja nove Crne Gore, pokretanja crnogorskog preporoda, iskorištena za spletku koja je dovela do njegove misteriozne i prerane smrti u 40-oj godini života.
Možda istorijski paradoks, a možda i zla sudbina genija, da jedan crnogorski vizionar, koji je često tugovao za preranom smrti Vladike Rada, ode isto tako prerano, za sobom ostavljajući više od sedam decenija tišine i mnošto misterija o njegovom životu, svakodnevnici, djelima, među kojima je mnogo još uvijek izgubljenih.
Jedno od pisama koje je slao Fabijanoviću otkriva svu surovost svakodnevnice, genija i vizionara.
Danas imamo nešto mnogo ljepše, nešto što je rezultat propasti starih i autokratskih učenja i pisanja. Možda ću ti nekada u budućnosti to i reći. Ja sam finansijski kao i ti, čak i gore, a nemam nade u druge.
Iskreno tvoj, Nikola V Petanović
PS. Radim teško da bih preživio, i moje vrijeme u ovom trenutku je ogrničeno…
Ako bilo ko sumnja u bilo što rečeno oko Petanovićevih učenja, neka pročita Crnogorsko ogledalo i shvatiće da svedeno na današnje spoljnopolitičke prioritete, ima toliko sličnosti. Zar nije sve što govori Petanović prije 80 godina ustvari ono čemu danas težimo, zar suština svega nijesu NATO i kormilo čvrsto okrenuto prema vrijednostima zapadne civilizacije kojoj Crna Gora suštiniski oduvijek i pripada, kojima jedino može i pripadati. Stara crnogorska vlastela iz Skadra, Bara i drugih gradova, pred najezdama druge civilizacije sklanjala se nigdje drugo nego u Veneciju!
Možda o Petanovićevoj sudbini najbolje govori pismo jugososlovenskog konzula iz San Franciska, od 5. februara 1932. godine gdje između ostalog piše:
“Tim povodom želim da izjavim da je 25. januara ove godine umro u bolnici u San Francisku, Nikola Petanović Naid, urednik i izdavač časopisa “Crnogorsko Ogledalo”. Pet dana ostao je nesahranjen, sve do dolaska telegrafske uputnice od 200$ od kneza Mila Petrovića Njegoša iz Londona. Opelo je izvršio ruski sveštenik jer su oba ovdjašnja srpska sveštenika bili “zauzeti”… može se sa sigurnošću računati da je sa Petanovićem sahrajeno i “Crnogorsko Ogledalo”.
Iz njegovih se riječi može najbolje vidjeti koliko je smatrao da postoji za Petanovića opasnost, a koliko mi ni danas ne znamo cijeniti njegovu genijalnost i vizionarstvo, te zbog čega je trebalo 75 godina da napokon dođe do Crne Gore.
Prije nekoliko godina, dva Crnogorca iz San Franciska nakon 75 godina su označili grob Nikole Petanovića, i za to beskrajno hvala tim ljudima. Njihova imena neću pominjati ovog puta, jer su mi mnogo puta iz skromnosti i želje da od toga ne pravimo medijske senzacije, rekli da to ne činim. Željeli su da to shvatimo kao gest dva čovjeka, koji su posljednjih nekoliko decanija učinili mnogo da pomognu svojoj rodnoj zemlji, dva istinska viteza skromnosti.
"Vidjeću Cetinje": Sad kada Petanović napokon leži u označenom grobu, možda je vrijeme da neko iz zemlje kojoj je posvetio život odnese makar cvijet ili ostvari zavjet genija koji glasi:
“Još jednom kao slobodan čovjek, vidjeću Cetinje”
A ovaj tekst posvećen Nikoli Petanoviću ipak ću zvršiti odlomkom iz njegovog pisma “Mojim neprijateljima” iz njegove najranije faze stvaralaštva.
Nikola Petanovic 1923. San Francisco
Mojim Neprijateljima
S prestola mudrosti
Bio sam jednom u velikom zanosu, osjećao sam se snažan, krepostan i odlučan.
Bio sam uobražen da svakoj preponi na put stati mogu; da svojstvo sa kojim sam raspolagao mogu pokrenuti čitave mase u pokretu; da od njih mogu pretvoriti jednu nesavladivu cjelinu, sa kojom nije lako poslovati. Mislio sam da iz ovih masa mogu izvesti jedan svijet se ne bi dvojbilo u ispravnost i potrebu njegovog dolaska. Mislio sam da će sve zainteresovane snage prionuti uz moje nazore, da će usvojiti moje shvatanje u najnovijim pogledima na svijet i društo što u njemu prebiva...
Mislio sam na jednu stvaralačku snagu čiji sam izliv u sebe otkrio, premda, možete znati, nisam se zamišljao bog niti tiranin, ni ikakav diktator uopšte: ja sam se smatrao kao pozvan za jedno veliko i plemenito djelo…
Za ostvarenje čuvstva (jer vrlo malo broj današnjih ljudi posjeduje to čuvstvo) ja sam pronašao jedan izvor sa kojega su tajno pili, ali se nisu opijali tako veliki i ugledni ljudi kao Karpenter, Kropotkin, Ferefo, Moris, Burke i drugi; i da se ne upotrebljuju metodi antične Sparte-svakome slobodan izbor: SPROVODEĆI PRAVO BEZ POVREDE PRAVA DRUGOG.
…Podigao sam ruku u vis, i dao znak istini da sam njen glasnik.
…Odbio sam vašu ponudu, odbio sam vaše upute; pozvao sam i vas da dođete u moj svijet - da zajedno podignemo hram ljubavi, bratstva i pravde.
Vi ste odbili, i nijeste me ostavili na mir: Nasilno ste me uvukli u vaš krug, zalijeveli ste me pićem koje ubija moje čuvstvo: ubijali ste moje podvige, sa vašim podvizima koje sam davno preživio; gušili ste moju ljubav sa mržnjom naspram drugih i gnjavili moju volju sa vašim licemjerstvom i despotskim postupkom naspram mene...
Htjedoh pobjeći, a vi ste zavitlali konopac zamnom i dovukli me natrag. Htjedoh protestvovati, a vi ste zapušili moja usta i zabranli da normalno govorim. Htjedoh opet da ponovim moje planove stvaralačkih snaga, dok između vas istrča plaćati mesonja koji nosi metalni broj - prijeteći i da ću znat ko je.
Uzdahnuo sam bolno, počeh jaditi, ali se usprotivih jadikovanju, i osamih se u mudrost, koja vam malo koristi; JER VI STE LJUDI, I TAKO LJUTI, ŠTO LJUDI NIJESTE...
