U tom „najgroznijem spomenu“ nekako nezaobilazno je bilo pominjanje paravojnih, bjelaških „omladinskih“ formacija koje je narečeni Pantelija s pravom nazvao „bandom palikuća, pljačkaša i ubica“ koja je, pod zaštitom srpskih vojnih formacija, „ubijala ljude, vešala žene, palila kuće, pljačkala tuđe domove“.
Dvadeseto stoljeće je bilo pretrpano događanjima praćenih ideološkim bekgraundom, čak se može reći da je u velikoj mjeri ideologija bila pokretač mnogih događanja dvadesetog stoljeća. Poput šumskih požara, u kojima prosuta količina vode nikad nije dovoljna da ugasi skriveni plamen koji tinja, čak i ispod površine zemlje, tako je i svaka ideja koja je odnijela mnogo, mnogo žrtava, sa kojom se čovječanstvo izborilo uz ogromnu cijenu, ostala da tinja u svom podzemnom svijetu, čekajući pravi trenutak na svoju ponovnu paljevinu katastrofalnih posljedica. Opet, osvrćući se na „bandu palikuća, pljačkaša i ubica“ sa početka ove priče, desilo se da je ta ideja kod nas (Crna Gora) privremeno poražena tek nakon priličnog protoka vremena, skoro tridesetak godina.
Strijepnja nakon euforije: Nakon moje lične euforije kao posljedice uvjerenja da je 21. maja 2006.godine Crna Gora kupila one way ticket, sluđenost koja me prati skoro četvrt stoljeća u Srbiji, prešla je u strepnju kada je Crna Gora u pitanju. Pluralizam i konfuzija ideja su u svojoj suštini suprotni pojmovi, mada nekome ponekad mogu ličiti jedno na drugo. U Srbiji je pluralizam stvorio konfuziju, nedostatak vizije tražio je inspiraciju u namračnijim kutovima prošlosti. Poput leševa koji vremenom isplivaju na površinu vode tako su vađene i vrijednosno i istorijski nakazne ideje iz prošlosti i etablirane na nivo nacionalnih projekata. Većini takvih ideja Crna Gora je kamen temeljac. Iz dva razloga. Bez Crne Gore mnoge od tih nakaznih ideja gube osnovu, a opet, sa druge strane, bez Crnogoraca, te ideje ne bi imale toliku snagu koliku su imale kroz istoriju. Hoću reći da su među mnogim Crnogorcima imale najvatrenije pristalice, bez obzira što je Crna Gora u njima nestajala. Ili, možda, upravo zato.
Uvijek mi je bilo teško odrediti granicu između moći destruktivnih snaga u jednom društvu i nesposobnosti države da se izbori sa postojećim problemima. Da li je moć destruktivnosti u prostoru koji mu država daje? Ili je u nedostatku vizije, nedostatku ideja, razvodnjavanju značaja državotvorne strategije , oportunosti, odsustvu opštedruštvene svijesti, ta preko potrebna hrana za bujanje korova koji je Crnu Goru već koštao njenog postojanja? Kako je moguće da crnogorske elite imaju toliko odsustvo svijesti da su mlade države poput mladice, koja traži skoro svakodnevnu njegu da bi jednog dana davala plodove? Zadatak države Crne Gore je da obezbijedi čvrste i dugotrajne temelje međunarodno priznate države, da jača pravnu svijest o istorijskoj suverenosti i samostalnosti , utemeljenu u svim ispoljavanjima društvene svijesti, uključujući i duhovno nasljeđe. Nečinjenje i nerješavanje istorijski nagomilanih protivrečnosti samo doprinose slabljenju svih navedenih prerogativa koji čine jednu državu snažnom i uspješnom.
Još jedna provokacija SPC – kanonizovanje Njegoša: Blijede sjenke „palikuća, pljačkaša i ubica“ svakodnevno pune medijski prostor u Crnoj Gori. Kao da se „čika“ koliko je „meko“. Posljednje u nizu je najavljeno kanonizovanje Petra II Petrovića Njegoša. U pitanju je još jedna provokacija SPC, koja svojim djelovanjem već duže vrijeme ozbiljno remeti vjekovima uspostavljani međunacionalni i međuvjerski sklad i harmoniju u Crnoj Gori, permanentno sužavajući tolerantni, demokratski, ineterkulturalni dijalog unutar crnogorskog društva i sprečavajući njegovu civilizacijsku definisanost kao savremenog građanskog društva. Pritom, SPC krši i Ustav Crne Gore i međunarodnim aktima zagarantovana ljudska prava i slobode, želeći sebi da osigura monopol na vjersku jurisdikciju na čitavom prostoru bivše Jugoslavije i negirajući postojanje drugačijih nacionalnih osjećanja i prava manjinskih entiteta. Tako je SPC u Crnoj Gori, manipulativnim i politikantskim djelovanjem, u potpunosti posvećena projektu političkog i državnog velikosrpstva, kroz negiranje, falsifikovanje i nipodaštavanje crnogorske istorije, nacije, kulture, jezika i samostalne i međunarodno priznate crnogorske države.
Polovinom V vijeka, na IV Vaseljenskom saboru, donijeta je odluka da samostalna država ima samostalnu Crkvu, odnosno da se granice samostalne države poklapaju s crkvenim granicama. „Prema prvotnom učenju teorije pentrahije (petovlađa), a zatijem četvorovlađa, u pravoslavnoj crkvi se priznaje vlast četiri patrijarha“ (zanemarujući Rim, to su: Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jerusalim). Kasnijim tumačenjem „pentrahije“ usvojeno je da svaka država i narod ne samo da mogu, nego i moraju imati sopstvenu, samostalnu crkvu. Jednom prilikom Petar I Petrović piše: „Zar oni ne znaju da vlast ruskoga Sinoda ne izlazi izvan granica ruske države“. Poznato je da su u svim međunarodnim dokumentima koji se odnose na ljudska prava i slobode, naslonjenim na praksi utemeljenoj na univerzalnim načelima jednakosti, pravde, slobode – prava koja se odnose na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, pomenuta u članu 9 Konvencije o ljudskim pravima, sam temelj svakog demokratskog društva. SPC u Crnoj Gori ne želi i onemogućava svaki dijalog sa CPC i time čini društveni, pravni, religijski, kulturni i civilizacijski okvir potencijalnog rješavanja problema praktično nemogućim, nepovoljnim i netolerantnim. Vjernici CPC svoju vjeru, ukupna religiozna, kulturološka, nacionalna, civilizacijska i istorijska ośećanja ne mogu da ispovijedaju, praktikuju i ispoljavaju na teritoriji sopstvene suverene i međunarodno priznate države, čiji su državljani i građani, ni u jednom tradicionalnom vjerskom hramu. Njima je onemogućen pristup u svim pravoslavnim crnogorskim crkvama u Crnoj Gori.
Neophodno pravno poništenje svih odluka Podgoričke skupštine: Vlasti Crne Gore bi morale, koristeći sve naučne, demokratske, legalne i legitimne potencijale da odgovore na sve otvorene probleme vezane za dovršenje identitetskih pitanja u pogledu nacionalnog, državog, vjerskog i svakog drugog pitanja iz korpusa ljudskih prava i sloboda.
Neophodno je sprovesti međunarodnu proceduru za pravno poništenje svih odluka koje su posljedica ili su proizašli iz nelegitimih odluka tzv. Podgoričke skupštine 1918.godine. To podrazumijeva i poništenje ukaza regenta Aleksandra Karađorđevića donešenog 17. juna 1920. godine, o “ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”, objavljenog u “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. jula 1920. godine. Kompletna imovina CPC, koja je ukazom Aleksandra Karađorđevića prešla u ruke novostvorene Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, mora se proglasiti državnom imovinom.
Objekti od državnog i državotvornog značaja ne mogu se ustupati nijednoj vjerskoj instituciji koja ne pripada državi Crnoj Gori, naročito ne eparhijama stranih crkava, što SPC u Crnoj Gori jeste, iako se lažno predstavlja kao Mitropolija. Ostale objekte država može dati na korišćenje u skladu sa interesovanjem vjernika. Prije svega toga, država Crna Gora mora identifikovati, registrovati i zaštiti vjersko kulturno nasljeđe autokefalne CPC, kao dijela ukupne crnogorske nacionalne i državne baštine. Osobe odgovorne za skrnavljenje kulturne i istorijske baštine, koja je svetinja u svakoj državi, pa bi trebalo i u Crnoj Gori, moraju odgovarati i biti privedeni pravdi. Ono što je legalno i legitimno mora biti prihvatljivo za sve. U protivnom, države i služe za to da provode pravo i spriječe svaku vulgarizaciju, negativizam i samovolju.
Slobodan JOVANOVIĆ
