Podstaknuta potezima članova Vlade Crne Gore, odnosno nepoštovanjem mjera na koje sami pozivaju, prije dva dana Marica Maša Zeković, Nikšićanka i studentkinja magistarskih studija na Fakultetu politički nauka obratila se putem društvenih mreža premijeru Zdravku Krivokapiću.
Njeno obraćanje prenosimo u cjelosti:
Gospodine Krivokapiću,
U prvih 100 dana rada Vaše Vlade, nebrojeno puta sam imala želju i razlog da Vam se obratim. Ipak, nijesam to učinila. Danas moram, jer ukoliko Vam ne bih saopštila ono što me muči, pogazila bih sve vrijednosti koje nosim u sebi.
Danas je naizgled običan martovski dan.
Danas i Vaša Srpska i moja Crnogorska pravoslavna crkva obilježavaju zimske Zadušnice, mada vjerujem da Vi to znate bolje nego ja. Ostao je običaj u narodu da, ma koliko (ne) bili vjerujući, tog dana ljudi izlaze na groblje da odaju pomen voljenima. S tim u vezi, moj dan je počeo onako kako ne želim nikome nikada da počinje. Pogled uprt u hladnu mermernu ploču, suze koje peku i zima u srcu, dok pokušavam da se priśetim svakog detalja onog dana kada sam posljednji put viđela svog đeda.
Nije to bilo davno, gospodine Krivokapiću, ima tome svega dva mjeseca, a ja i dalje proživljavam svaki momenat. Kada je otišao na pregled, nijesmo znali da će ostati u bolnici, nijesmo se pozdravili. Dok je bio na odjeljenju nijesmo mogli da ga vidimo, takva su pravila. Kada je umro, nijesu mi dali da ga pogledam i poljubim posljednji put, takve su procedure. Sahranjen je u krugu najuže porodice. Poštovali smo mjere. Svaku. Od prve do posljednje.
Stojim ja tako, gospodine Krivokapiću, jutros na groblju u Straševini. A oko mene prijatelji, komšije, kumovi.. došli i oni da daju pomen voljenima. Među njima mnogo onih koji su, zbog korone ili nečeg drugog, sahranili svoje bližnje kao mi našeg Vasa, na brzinu, bez poštovanja običaja, bez mogućnosti da se oproste kako dolikuje. I meni kroz glavu prođe misao, koliko je još ovakvih porodica u Crnoj Gori, pa mi se srce dodatno stegnu.
Teško je, ja Vam priznajem. N'o, sve bi se dalo lakše podnijeti da mi pred očima ne prolaze slike sahrane mitropolita Amfilohija, kojeg ispratiste kao da je život proveo u blagosiljanju, a ne anatemisanju. Śećate se, valjda, da su i tada iste mjere u pogledu sahranjivanja bile na snazi. A ja ću sebi dati za pravo da Vas podśetim da ste Vi i tada, kao mandatar, bili javna ličnost, a naočigled svih nas kršili te mjere. Izvinili ste se za to, i mada izvinjenje samo po sebi ništa ne mijenja, hvala na tome.
Rekoh, danas je naizgled običan martovski dan. Ali danas ste, gospodine Krivokapiću, ubili u meni svaku mrvu razumijevanja za Vaše postupke. Danas internetom kruže fotografije Vas i dva člana Vaše Vlade na sahrani počivšeg Episkopa Atanasija. Znate, Vi ste, kao premijer, jedan od onih koji bi trebali biti 'lice i glas' Crne Gore. Vi ste, kao premijer, onaj koji bi svojim postupanjem trebao dati dobar primjer narodu. A isti Vi ste, kao premijer, prekršili sve mjere koje je Vaša Vlada donijela. Kako onda mi, obični građani, da sada shvatimo te mjere i kako da ih poštujemo? Hoćemo li po uzoru na Vas, jer Vi bi ipak trebali biti prvi među jednakima??
Poštujem ja Vašu vjeru i razumijem potrebe koja proizilaze iz nje, n'o meni ste Vi, kao vjerujući pravoslavac, isti i jednaki kao i onaj koji je budista, ateista, agnostik, katolik i tako dalje. Te se ja, s tim u vezi, pozivam na Ustav Crne Gore i član 17. kojim se svima jemči jednakost i zahtijevam da ona prava koja važe za Vas počnu da Važe i za nas.
Rekoh Vam već, mnogo puta sam imala razloga da Vam pišem, ali nijesam. Nijesam Vam pisala kada ste mene i pola Crne Gore nazvali egoistima, jer nam familije imaju jedno ili dvoje đece. Nijesam Vam pisala kada ste, kao premijer, ostali nijemi na mizogine postupke i izjave koje se kose sa principima rodne ravnopravnosti za koju se, kao društvo, zalažemo. I nijesu ovo izolovani primjeri, spisak je, nažalost, podugačak. Zato danas, kada ste u meni dotakli onu posljednju žicu koja je mogla da ćuti, pišem u ime svih tih dešavanja.
Prije nego li moje pisanje okarakterišete kao politikanstvo, iako ne krijem da smo Vi i ja na politički dijametralno suprotnim stranama, naglašavam da Vam ove redove pišem kao građanka Crne Gore, koristeći svoje ustavno pravo na slobodu govora. Pišem Vam, svjesna da me ovo śutra, kao državnu službenicu, može mnogo koštati. Ali, žene širom svijeta su ginule za pravo na slobodu govora, pa ću ga ja iskoristiti ma kolika bila cijena ovih redova.
Gospodine Krivokapiću, moj đed je imao 80 godina, proživio je jedan lijep životni vijek, ali gubitak boli, a Vaše postupanje me vrijeđa. Ako mislite da nemam pravo na ove riječi, zapitajte se kako li je porodicama onih čiji su članovi tek bili zakoračili u život. Zapitajte se i preduzmite nešto u ime svake one duše koja nije mogla biti ispraćena kako joj dolikuje.
Od Vas, niti tražim, niti očekujem odgovor. Očekujem konkretne poteze, te se nadam da ovog puta neće sve ostati na Vašem izvinjenju. Koje i kakve postupke ćete u vezi sa navedenim preduzeti, ostavljam Vama. Mada, znam šta bih ja činila na Vašem mjestu. Ali, imajte na umu da je glas koji dižem zapravo glas mnogih porodica u Crnoj Gori koje dijele moju bol.
Mi zbilja ne tražimo mnogo, za početak tražimo samo da svi budemo jednaki.
