U raspravama o poljoprivredi najčešće govorimo o podsticajima, otkupnim cijenama i tržištu.
Ali popis poljoprivrede 2024. pokazuje da je ključni problem mnogo jednostavniji, bolje reći – alarmantniji. To je - status i tretman poljoprivrednog zemljišta.
Crna Gora je za 14 godina izgubila oko trećinu poljoprivrednih gazdinstava.
Istovremeno, površine koje koriste preostali proizvođači su porasle. Što znači da poljoprivreda ne nestaje naglo, nego prelazi na sve manji broj poljoprivrednika.
Drugim riječima - poljoprivredna proizvodnja se ne razvija, nego koncentriše.
Ali, i pored toga, gotovo trećina gazdinstava koristi manje od jednog hektara ili čak nema zemljište u svom vlasništvu?!
Sa takvom strukturom, ako se ovakvi trendovi nastave, nema stabilnog ulaganja, nema povoljnih kredita, nema racionalne primjene mehanizacije savremenih agrotehničkih rješenja.
Zato mjere agrarne politike kod nas često daju slabe rezultate: podsticaji dolaze, ali nemaju đe da se „ugrade“. U ekonomiji postoji pravilo: bez stabilnog resursa nema stabilne proizvodnje.
U poljoprivredi je taj resurs zemljište.
U većini evropskih zemalja zakon o poljoprivrednom zemljištu ne uređuje samo vlasništvo nego i strukturu poljoprivrede.
Pa tako:
• aktivni farmer ima prioritet pri zakupu i kupovini zemljišta;
• zapuštene površine ulaze u zakup;
• definiše se minimalna ekonomska parcela;
• najkvalitetnije oranice imaju posebnu zaštitu;
• država može ukrupnjavati poljoprivredno zemljište.
Zemljište se tretira kao infrastrukturni resurs države - jednako kao voda ili energija.
Kod nas se, međutim, poljoprivredno zemljište tretira kao obična imovina.
Nasljeđivanjem se dijeli dok ne izgubi ekonomsku vrijednost, a prenamjenom nestaju najkvalitetnije površine. Tako statistički zemljište imamo, ali proizvodno ga nemamo.
Zato nam ovaj Popis poljoprivrede istovremeno pokazuje dvije važne pojave:
- značajno manje poljoprivrednih gazdinstava i slabije stočarstvo
- istovremeno, rast modernijih i profitabilnijih vidova proizvodnje.
Potencijal, znači, postoji, ali nema stabilnu osnovu.
Bez savremene i uređene zemljišne politike nema dugoročne proizvodnje hrane, a bez toga nema ni stabilnih cijena, ni sigurnosti snabdijevanja – prehrambene sigurnosti stanovništva.
Kreatori javnih politika moraju konačno shvatiti - Zakon o poljoprivrednom zemljištu nije običan agrarni propis - već vrlo važan razvojni dokument.
Poljoprivreda u našoj džavi ne zavisi u prvom planu od subvencije, nego od sistemskih rješenja i strukture prostora.
Država koja ne upravlja poljoprivrednim zemljištem, ne upravlja ni proizvodnjom hrane. Pitanje zemljišta, zapravo je pitanje ekonomske sigurnosti države, a ne samo sela. I krajnje je vrijeme da se napravi potpuni zaokret u javnim politikama, propisima i zakonima koji tretiraju poljoprivredu u svim njenim segmentima.
(autor je diplomirani inžinjer agronomije)
