Ako je do sada i bilo onih koji to nijesu znali, zajednička sjednica skupštinskih odbora ogolila je sistem do temelja i pokazala u kakvoj državi zaista živimo. U kakvom sistemu živimo mogli smo gledati u ponedjeljak tokom čitavog dana kroz sirovu, neposrednu sliku onih koji upravljaju bezbjednosnim sektorom. Po ko zna koji put javnost je gledala mješavinu samouvjerenosti bez pokrića, proizvoljnih tumačenja prava i otvorene političke servilnosti.
U glavnoj ulozi ponovo je bio direktor policije. Kada prvostepeno osuđeno lice koje je napustilo mjesto boravka i postalo nedostupno organima gonjenja nazovete nekim ko “nije pobjegao, već je prekršio mjeru nadzora”, to nije semantička finesa ili tumačenje propisa. To je nastavak pokušaja da se umanji suština problema.
Direktor policije tvrdi da Miloš Medenica nije pobjegao zbog Uprave policije, već zbog “neefikasnih zakonskih rješenja”. Istovremeno, on priznaje da su identifikovane sve osobe koje su krajem januara imale kontakt sa njim. Ipak, protiv tih osoba nije pokrenut nijedan postupak zbog pomaganja u bjekstvu. Ako je sve poznato, a niko nije procesuiran, onda ili sistem ne funkcioniše ili izrečeno “znanje” nema operativnu vrijednost.
Naravno, direktor policije nastavio je i sa kritikama na rad sudova i poslao javni poziv Sudskom savjetu da pokrene disciplinski postupak protiv predsjednika Višeg suda zbog javno izgovorene riječi. Pri tome se pozvao na sopstvenu diplomu i specijalizaciju. “Ja sam diplomirani pravnik”, poručio je direktor policije. Kao da je to argument koji ga uzdiže iznad sudova. Na pravnim fakultetima se uči da tumačenje prava ipak nije pitanje lične biografije i percepcije o ličnoj vrijednosti. Tamo se uči i da izvršna vlast ne može da drži lekcije sudijama i javno ih proziva, koliko god da je razloga za kritiku sudstva.
Tvrdnja direktora policije da je “blizu 90 ljudi pušteno zbog nedonošenja prvostepenih presuda”, uz konstataciju da je to “povreda zakona”, pokazuje zabrinjavajuće nerazumijevanje elementarnih normi ovog diplomiranog pravnika, specijaliste krivičnopravnih nauka i borca protiv kriminala punih 17 godina. ZKP ne propisuje rok za donošenje presude, već maksimalno trajanje pritvora bez prvostepene presude. To nije isto i to nije tehnička razlika. To je suštinska razlika između procesne garancije i navodne povrede zakona. Neko ko ove pojmove poistovjeti, ne bi trebao da bude toliko osjetljiv na navode predsjednika Višeg suda da mu treba zabraniti da tumači zakone.
Ništa manje problematična nije proizvoljna tvrdnja da se Medenica obraća javnosti preko “PR članova određenih organizovanih kriminalnih grupa”, bez ijednog javno prezentovanog dokaza. Takve konstrukcije, izgovorene u Skupštini, bez procesne potvrde, liče na ono što smo, nažalost, navikli od direktora policije. A to je politički narativ.
Međutim, možda je najupečatljiviji trenutak u Skupštini bio kada je nakon izlaganja direktor upitao ministra “je li dobro?” Ta rečenica, izgovorena na tom mjestu, govori više od svih diploma, specijalizacija i referenci za 17 godina borbe protiv kriminala. Ona pokazuje gdje se traži potvrda i kome se polažu računi. Ne građanima i ne zakonu, već političkom autoritetu.
Istovremeno, poslanik iste partije iz koje dolazi ministar, Boris Bogdanović, ocijenio je da je sud Medenici izrekao “kartu za bjekstvo”, iako je opštepoznato da izvršna vlast godinama nije obezbijedila dovoljan broj “nanogica”, zbog čega je sud morao zauzeti stav da se nošenje “nanogica” ne određuje u slučaju mjera nadzora. Dakle, izvršna vlast ne obezbijedi tehničke uslove, a zatim se sud optuži da je ventil kriminala.
Kada bezbjednosni sektor vode ljudi koji minimiziraju bjekstvo, pogrešno tumače procesne norme, javno prozivaju sudije i potvrdu svojih riječi traže pogledom prema ministru, tada problem više nije samo bjektvo Miloša Medenice ili bilo koji pojedinačni slučaj. Tada je problem sistemski. I zato svaki građanin mora danas da se zapita ne ko je pobjegao, već ko upravlja onima koji su ostali.
