Da, zašto se baš urbani centar Dalmacije profilirao kao centar neofašističke desnice?
Već nekoliko decenija Split uživa imidž “crnoga grada”, s klimatskim i socijalnim prilikama idealnim za bujanje nacionalističkih strasti, a u zadnje je vrijeme preko nekoliko markantnih događanja taj status potvrđen i osnažen: od lanjskoga juriša crnokošuljaša na Blatinama, kada su nasilno prekinuli srpsku kulturnu priredbu i razjurili penzionere i malodobne folkloraše, preko kasnijega masovnog proustaškog mitinga na rivi i pred zgradom Općinskog suda, preko pohoda tisuća pripadnika Torcide koji su uoči utakmice između Hajduka i Ajaxa proklinjali Židove, prizivali Auschwitz i veličali Hitlera, pa do nedavnoga marša mladića odjevenih u crno, opremljenih bakljama i ustaškim simbolima, u čast jedva punoljetnog ustaškog mučenika Frane Tente, što je po svemu nalikovalo ritualima nacista u Njemačkoj iz tridesetih godina prošloga stoljeća.
Zašto Split? – pitaju se oni Splićani koje i dalje uznemiruje činjenica da se njihov grad pretvorio u neiscrpno leglo mraka, a čiji točan broj nije moguće utvrditi. Stvar utoliko više zbunjuje što je do uspostave samostalne i suverene Republike Hrvatske Split slovio kao “crveni”, lijevi, radnički i napredni: više od četvrtine njegovih stanovnika aktivno je sudjelovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi, veliki broj njih poginuo je ratujući protiv fašista diljem Jugoslavije, a partizanima se pridružila i kompletna nogometna momčad Hajduka.
Otkud tako drastičan historijski preokret? Zašto se ponosni partizanski grad preobrazio u sablasni ustaški brlog? Gore navedeni Splićani (čije je brojno stanje nedefinirano) posežu za raznim špekulacijama ne bi li objasnili taj teško razumljiv fenomen.
Prema jednoj teoriji, Split – za razliku od Zagreba, Osijeka, Karlovca ili Zemuna – nije osjetio puno iskustvo življenja u NDH, jer ga je ustaška vlast poklonila Italiji, pa se taj povijesni gubitak sada pokušava nadoknaditi zdušnim i neobuzdanim ustašovanjem. Poznato je da talijanski fašisti, kao bolećivi fićfirići, nikada nisu dosegnuli ustašku razinu averzije prema Srbima, Židovima, Romima ili komunistima. Ako je do pada Italije Split bio zakinut za blagodati Endehazije – smatraju, po toj teoriji, aktualni ustašofili – zašto da si to ne priuštimo danas, kad nas već nitko ne ometa? (Zastupnici ove teze, inače, smatraju da su rečenu strategiju skovali idioti – jer moraš biti ozbiljno umno oštećen da veličaš ustaše u gradu koji su ustaše dali Talijanima – ali napominju da su idiotizam i fašizam savršeno kompatibilni.)
Prema drugoj teoriji, uopće se ne radi o idiotizmu, već o perfidnoj raboti maskiranih secesionista: sljedbenici Endehazije ustvari čeznu za Italijom tobože se boreći za čisti hrvatski grad. Ustaštvo je ideološka figura koja omogućuje da se najgora nacionalna izdaja podvali kao najveća nacionalna vrlina. S takvom je primišlju izabran i odgovarajući simbol: tko može biti veći Hrvat od Splićanina Frane Tente dok život daje za režim koji je Split odstranio iz Hrvatske? Poput Plenkovića, hrvatski neonacist služi se komparativnim prednostima dvostruke konotacije – uzdiže Antu Pavelića, sanja Giorgiju Meloni.
Prema trećoj teoriji, ekstremno splitsko desničarenje plod je frustracije zbog izostanka bliskoga dodira s tzv. Domovinskim ratom. Koliko god se proizvođači mitova i legendi trudili, dva-tri dana puškaranja nisu dovoljna da se stvori ratničko-mučenička aura dolična sjaja. Zašto bi nekakav Gospić, Zadar, Dubrovnik ili Vukovar – dobro, ne Vukovar, Vukovar je jedan jedini, Vukovar je žrtvoslovni Olimp – bio bolji od Splita, tradicionalno sklonog natjecanjima? Ako je zbog neugodnih povijesnih okolnosti grad bio uskraćen za ratne užase – smatraju, po toj teoriji, današnji crnokošuljaši – zašto da ih ne priuštimo u doba formalnoga mira i, nesmiljeno se obračunavajući sa Srbima, jugokomunistima i, općenito, neprijateljima Hrvatske, nadoknadimo propušteno?
Prema četvrtoj teoriji, Split postaje desničarska utvrda zbog rješavanja stambenog pitanja na masovnom nivou. Pod komandom HDZ-a, tisuće Srba su početkom devedesetih izbačeni iz svojih stanova, da bi se u iste uselili oslobodioci, te je bilo nužno osmisliti retoriku koja će na uzvišen način opravdati krađu. Ta je retorika, razumije se, bila radikalno patriotska. Nisam oteo tuđi stan zato što sam lopov, nego zato što sam Hrvat!
Prema petoj teoriji, u novije je doba upravo obrnuto: ako su nekoć otete nekretnine dovele do uspaljenog šovinizma, danas bi uspaljeni šovinizam mogao dovesti do nekretnina. Priča se, naime, da u Splitu ima još Srba, premda se drže low profile i nerado izlaze na otvoreno. Kada već (više) ne postoje društvene i (bez)zakonske okolnosti da ih se izbacuje iz stanova sirovom fizičkom silom, gradom u kojem cijene kvadrata postaju astronomske treba zavladati atmosfera koja će Srbe potaknuti da sami odu.
Prema šestoj teoriji, nacistička pirotehnika odvlači pažnju od HDZ-ova kriminala, pa poseban odjel stranke dirigira huliganskim trupama, a da one to i ne znaju. Gradonačelnik Tomislav Šuta tako može mirnije namještati gradske poslove kompanjonu Antoniju Nikoliću, putovati u Pariz o trošku Ragbijaškog saveza i odavati se drugim koruptivnim pothvatima. Tko je još u stanju pratiti zamorna otkrića Denisa Mahmutovića iz Telegrama kada novi ustaški izgredi šokiraju javnost, a gradonačelnik ih principijelno osuđuje?
Prema sedmoj teoriji, stvari su krenule po zlu još od pojave Splitskoga festivala, kada se loš ukus počinje nekontrolirano širiti gradom, epidemijski, da bi se u nekom trenutku ljubav prema šundu prelila iz glazbene u ideološku sferu. Zastupnici ove teze argumentiraju to činjenicom da isto udruženje građana – Torcida – zaziva kremiranje Židova u visokim pećima i organizira putovanje kovčega s lešom Miše Kovača oko poljudskog stadiona i dalje.
Prema osmoj teoriji, u Splitu su, unatoč naporima devastatora, još uvijek previše uočljivi ostaci socijalističke nadmoći u odnosu na današnje doba. Škole, bolnice, stadioni, planski uređene stambene četvrti, kosturi tvornica što su nekoć bile u punom pogonu… sve to iritira mladoga čovjeka. Potiče ga na obračun s prošlošću koja ga podsjeća na sadašnju mizeriju. “Smrt komunizmu” je u tome smislu retorički supstitut za “smrt roditeljima”, koji su od poduzeća dobili stan prije nego što su napunili četrdeset godina. Ako si ja u ovome golemom turističkom resortu ne mogu priuštiti podstanarstvo, jer su cijene odletjele u nebo, a o kupnji stana ne usudim se ni sanjati – razmišlja frustrirani mladi čovjek – najebat ću se majke socijalizmu, jer je, uz odvratan običaj da ustaške vitezove trpa u zatvore, postao jebeno nemoguć.
Prema devetoj teoriji, koja se nadovezuje na prethodnu, udarnici Torcide mržnju prema Hajduku demonstriraju navijajući za njega, što je tek odraz širih šizofrenih stremljenja u društvu, neki kažu i šizofrenije kao vladajućeg stanja duha. Odatle redovno ustaško skandiranje u slavu kluba partizanske prošlosti. Očito nastupa era kada su, umjesto nogometaša, navijači tu da žanju podvige. Nema sumnje da je i cjelokupan sportsko-politički pogon, uspjevši srozati klub do provincijskoga značaja i dometa, upregnut u to da odlučno prekine tradiciju komunističkih strahota, kada je Hajduk osvajao državna prvenstva, nosio kući teške pehare i ostvarivao značajne međunarodne uspjehe.
Prema desetoj teoriji, paradnom fašizmu huligana i uličnih bukača pridaje se preveliki značaj, a ispod radara prolaze mnogo ozbiljna fašistička postignuća, ostvarena sistemski, bez pompe i razmetanja. Split se, uostalom, godinama dičio Ulicom Mile Budaka, imenovanom od strane vlasti, i nitko osim Ferala nije od toga pravio dramu. Ili: što je skaredno u inicijativi da se podigne spomenik Frani Tenti, golobradom pripadniku nacističke vojske, kada pred ulazom u Loru već postoji spomenik koji veliča djela logorskog osoblja? Eto zanimljiva pitanja: ako spomenik pred Lorom nije opremljen ni svastikom, ni ušatim U, ni natpisom “Za dom spremni”, čini li ga to manje fašističkim?
Jedanaesta je, jasno, Marxova teza o Feuerbachu, odnosno njena banalna zloupotreba u svrhu privatnog rezimiranja iznesene građe. Filozofi su Split samo različito interpretirali; radi se o tome da se iz njega ode.








