Nacija je prošlog četvrtka ujutro ostala bez daha kad je Klub zastupnika Domovinskog pokreta iznenada najavio konferenciju za novinare predsjednika stranke Ivana Penave. U pozivu na izvanrednu press-konferenciju, koja će održati u Saboru u dvanaest sati i trideset minuta, nije bilo ni slova o povodu i temi Penavinog izvanrednog obraćanja, a kako je ono stiglo usred tihog sukoba unutar krhke parlamentarne većine, novinari, analitičari, koalicijski šef Andrej Plenković i cjelokupna hrvatska javnost cijelo su to jutro zadržavali dah nagađajući o čemu je riječ i zašto je vođa saborske krajnje desnice tako iznenadan, izvanredan i tajanstven.
Hoće li to Penava objaviti konačni raskid koalicijskog ugovora s HDZ-om? Čekaju li nas poslije njegove izvanredne konferencije za novinare i izvanredni parlamentarni izbori? Ili je Domovinski pokret – tko zna? – rušeći Plenkovića sklopio savez sa SDP-om, Možemo!, Mostom i Miloradom Pupovcem?
A opet, možda je nešto sasvim drugo, možda je predsjednik Domovinskog pokreta, nemam pojma, odlučio raspustiti stranku i zarediti se u kartuzijanskom samostanu u slovenskom Pleterju? Ili se obratio na pravoslavlje? Ili, još gore, na antifašizam? A možda je nešto još izvanrednije? Možda će Penava izaći iz ormara, možda će sutra u Saboru, pred novinarima i javnošću, uz Najbolje hrvatske tamburaše zaprositi svog dugogodišnjeg partnera Stipu Mlinarića Ćipu?
Ili će objaviti rat Srbiji?
Stotine pitanja bez odgovora kao mušice bez glave toga su četvrtka ujutro zujale po lubanji Andreja Plenkovića, sa strepnjom je nacija čekala uz svoje mobitele i radio prijemnike, i kad se konačno u dvanaest i trideset za govornicom od pleksiglasa pojavio Ivan Penava, grobna tišina spustila se na Republiku Hrvatsku. Čulo se samo tiho zujanje kamera i jedna mušica što se iznutra uporno zabijala u Plenkovićevu sljepoočnicu. Napeti gluhi vakuum ispunio je foaje hrvatskog državnog Sabora.
“Nakon više od osamdeset godina došlo je vrijeme”, u napetom je gluhom vakuumu dramatično onda započeo Ivan Penava, ali njegova voljena Hrvatska ništa nije čula. Predsjednik Domovinskog pokreta samo je otvarao usta, dok su se okupljeni novinari zbunjeno pogledavali. Trebalo je vremena da prisebni saborski hauzmajstor shvati da se zvuk u vakuumu ne širi, hitro skočivši da otvori prozore.
“Nakon više od osamdeset godina došlo je vrijeme da, uz jedinu moguću konstelaciju, a to je ta činjenica koja mnoge boli, da je Domovinski pokret sastavni dio vladajuće koalicije, došli smo do točke, ovog momenta, da se ostvari taj povijesni iskorak”, ponovio je onda Penava dramatičnim glasom, a gluhom Hrvatskom odjeknuo je tek jedan potmuli ženski vrisak iz Babine Grede.
Povijesni iskorak? Nakon osamdeset godina došlo je vrijeme za povijesni iskorak?! Hrvati su bili prestravljeni. Što se događa? Je li moguće da će stvarno…
“Došli smo do točke, ovog momenta, da se ostvari taj povijesni iskorak”, prekinuo ih je Ivan Penava gledajući voljenu Hrvatsku ravno u oči, “da stotine tisuća žrtava komunističkog režima konačno dobiju ne samo dostojanstven ukop, nego i jasan stav i jasnu osudu, jasno upiranje prstom u komunistički režim i sve njegove čelne ljude od Josipa Broza Tita pa nadalje!”
Voljena Hrvatska nagonski se osvrnula preko ramena, da vidi sluša li i čuje još netko, pa pogledala u Penavu mješavinom užasa i divljenja. Kakva muda! “Nakon više od osamdeset godina došlo je vrijeme” da netko jasno i nedvosmisleno upre prstom u zločinački komunistički režim i sve njegove čelne ljude, od Josipa Broza nadalje. Da netko pokaže “jasan stav, jasnu osudu i jasno upiranje prstom”.
Kakav kolosalan povijesni zaokret! Vrijedilo je čekati do dvanaest i trideset toga historijskog četvrtka, vrijedilo je čekati ne od rana jutra, ne od devedeset prve, nego – kako ono – “više od osamdeset godina”. Više od osamdeset godina čekala je, eto, silovana i napaćena Hrvatska da se nađe netko tko će Titu konačno reći: dosta! Dosta je bilo!
Sedam dana, međutim, prošlo je od tog Penavinog senzacionalnog otkrića, cijeli tjedan prošao je od njegova “povijesnog zaokreta”, a ništa se senzacionalnog i povijesnog nije dogodilo. Ne javlja se ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ne javlja se ni glavni ravnatelj policije Nikola Milina, šuti i šef Državnog odvjetništva Ivan Turudić. Navodno – ne jamčim, ako su lagali mene, i ja lažem vas – dvojica policajaca iz Policijske postaje Klanjec još su istog četvrtka poslijepodne otišla na obavijesni razgovor s osumnjičenikom u Kumrovec, i tamo saznali da je umirovljeni bravar J. B. (134) umro prije četrdeset šest godina. A deset godina poslije njega, kažu, prdnula u čabar i komunistička Jugoslavija.
Četrdeset šest godina!
Sad, ne kažem, mogu čak i razumjeti: najzad, nisu roditelji Ivana Penave, stari Ante i njegova Zdenka, prvi koji su imali sina od pet godina, vodili ga u dječji vrtić i roditeljskom ga ljubavi štitili od surove stvarnosti iza šarene ograde igrališta s klackalicama i drvenim konjićima. I mogu razumjeti njihove dobre roditeljske namjere kad su mu toga svibanjskog dana davne 1980., štiteći svoje čedo od strašne stvarnosti, objasnili da tete u vrtiću plaču zbog toga što je mali Bambi ostao bez majke: tko će znati kad je zlato ćaćino i materino dovoljno odraslo da se suoči s istinom da je Bambi samo lane iz bajke ili da ne postoji Djed Mraz, kad je pravo vrijeme da sazna da je umro drug Tito?
Mali Ivan rođen je u Vukovaru 31. prosinca 1974. i odrastao u najboljem od sviju svjetova, pod budnim okom Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti. Zvijezde su tako namjestile da mu rođendan bude na Staru godinu, i cijelo djetinjstvo proveo je čekajući svog djeda Mraza s poklonima, baš onako kako je i Bambi odrastao čekajući da ponovo sretne svoju voljenu košutu Falinu. Ante i Zdenka, razumljivo, nisu imali srca svome sinu reći istinu. Jedva je mališan podnio i kad je Bambiju umrla mama. Upisao se tako mali Ivan u vukovarsku osnovnu školu, završio je i upisao u srednju, Matematičko-informativnu, sveudilj čekajući da Bambi nađe Falinu i da mu djed Mraz dođe na rođendan, a Najveći Sin u Vukovar.
Kad je tako 1991. nakon Ivanovog prvog razreda srednje škole započeo rat, i kad su Ante i Zdenka morali znatiželjnom sinu objasniti zašto se u Slavoniji puca, pažljivo su mu priopćili da to zli lovci pucaju na Bambijeve prijatelje Goba i Marenu. Zašto? Eh, zašto. Zato što Bambi, Gobo, Marena i ostali vuku saonice na kojima mu djed Mraz nosi poklone. Zašto? Zašto, zašto… Ante i Zdenka shvatili su tada kako je došlo vrijeme da radoznali Ivan sazna istinu – njegov djed Mraz je u stvari Drug Tito.
Mogu, rekoh, razumjeti: tko može reći kad je dijete dovoljno odraslo da se suoči s istinom da ne postoje Bambi i Djed Mraz, kad je pravo vrijeme da sazna da je umro drug Tito? Nisam dječji psiholog, ali možda – sad napamet govorim – kad navrši pedeset. Jasno mi je kako će Ivan to teško prihvatiti, njegov djed Tito bio je sidro koje ga je čuvalo u nekom davnom, sretnom i bezbrižnom vremenu, šarena ograda onog sigurnog igrališta s klackalicama i drvenim konjićima koje se zvalo Jugoslavija.
Lijepo je živjeti u toploj iluziji, ne kažem da nije, ali za koji tjedan će još jedna Nova godina, Penavina pedeset druga, i malo je – dopuštam da je riječ mrvu preteška – bolesno da još uvijek pred Novu godinu ustreptao čeka Druga Tita, pa razočaran što mu Najvećeg Djeda Naših Naroda i Narodnosti već evo četrdeset šest godina nema na rođendanu djetinje gnjevno “upire prstom u komunistički režim i sve njegove čelne ljude od Josipa Broza Tita pa nadalje”.
Možda je stoga “nakon više od pedeset godina došlo vrijeme”, možda smo, eto, danas “došli do točke, ovog momenta, da se ostvari taj povijesni iskorak”, možda je predsjednik Domovinskog pokreta dovoljno odrastao i zreo da mu se uz “jasan stav i jasno upiranje prstom” konačno kaže istina.
Bambi je izmišljen lik iz dječje bajke. Djed Mraz ne postoji i nikad nije postojao. Drug Tito je umro prije gotovo pola stoljeća. Jugoslavija se raspala još prije trideset šest godina.
Sretan ti rođendan, Ivane.
